Kako se (od)učiti na mreži | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Kako se (od)učiti na mreži

Uspješni primjeri online umjetničkih edukacija pokazuju kako pronaći novi jezik koji, reagirajući na socijalni i politički kontekst, utječe i na transformaciju obrazovanja.

Piše: Irena Borić
  • A
  • +
  • -

Za raznovrsne programe umjetničke edukacije, poput radionica, alternativnih edukativnih programa, sveučilišnih studija, tranzicija u digitalnu sferu je prvenstveno značila stvaranje drugačijeg kolektivnog iskustva. Gubitak zajedničkog prostora stvaranja i susreta se u boljem slučaju sveo na kombinaciju Zooma i neke od platformi za vizualnu suradnju poput Miroa. Međutim, unatoč zadovoljavanju forme, polaznici su sudjelovanjem od doma u redovni program nehotice upleli svoje prostorne, socijalne, pa i ekonomske svakodnevice. U digitalnom je krajoliku pogled pojedinca zamijenio pogled stroja, zbog čega je novi prostor učenja sveden na što god da se događa na ekranu, bilo da je riječ o otvorenim tabovima, neodgodivom mailu ili neobaveznom chatu. U međunarodnim programima sudionici nisu napustili svoju lokaciju pa je njihovo prisustvo na dogovorenoj virtualnoj platformi funkcioniralo kao blic-putovanje u drugu zemlju, u drugi jezik. Iako desetljećima djelujemo u digitalnoj sferi, što se reflektira i na naše kognitivne procese, za brojne pedagoške pristupe ta sfera djeluje kao sušta suprotnost kolektivnom iskustvu kojem teže. Je li kolektivno iskustvo moguće ako smo ispred ekrana, sami? Kako nastaviti s edukacijom u novim okolnostima, ako se nismo stigli zaustaviti? Ima li u takvom okruženju prostora za pedagogije koje polaze od rubnih znanja – onih nevidljivih, svakodnevnih i osobnih, koja su često ispod radara službenih kurikuluma? Mogu li njihove uključujuće, horizontalne i eksperimentalne metodologije doći do izražaja na mreži? 

Na prvi pogled, zahtjevi digitalnog okruženja poput tehnološke i tjelesno-psihičke izdržljivosti, kao i nošenje s otuđujućim oblicima komunikacije djeluju kao dodatni posao. Nevolje s komunikacijom na mreži iskusili su brojni radnici/e u kulturi upravo u trenutku kada digitalno postaje jedino moguće te je infrastruktura mreže mnogima predstavljala digitalnu prisilu, kako opisuje Una Bauer u tekstu Napravi što možeš. Indikativno je da nijedna organizacija sebi nije priuštila prestanak djelovanja, odnosno konstruktivnu pauzu koja bi omogućila djelovanje u skladu s vlastitom misijom i vizijom, ali i s novonastalim okolnostima. Bilo da razlog leži u financijskoj podršci ili želji da se započeti program dovrši, umjesto stanke, akteri u kulturi su se prilagodili javnom prostoru mreže.

Ipak, primjer WHW Akademije, međunarodnog umjetničkog programa koji se održava već treću godinu, pokazuje koliko je važna prisutnost u fizičkom prostoru, čak i u pandemijskim okolnostima. Prošle je godine program zaključen izložbom Drei Tage bis zum Ende der Kunst održanom iza zatvorenih vrata galerije Nova. Iako je galerija postala poput izloga, izložbom u fizičkom prostoru naglašen je njen značaj kao prostora susreta sudionika, pa i publike. Ove je godine nakon niza online sesija na Sljemenu organizirana ljetna škola – The Tree School – s ciljem da se svi polaznici sretnu uživo i da se odmaknu od svojih uobičajenih online rutina kako bi proizveli znanje koje proizlazi iz proživljenog iskustva.   

Vjerujem da su brojni edukativni programi pošli sličnim stopama, kombinirajući mrežne aktivnosti i  one u fizičkom prostoru čim bi se za to ukazala prilika. Međutim, u tekstu bih se osvrnula na dva programa za koje prostori između umjetnosti i tehnologije ne predstavljaju nužno zlo, već poželjnu metodologiju. Caitlin Cherry, Nicole Maloof i Nora N. Khan su pokrenule program Dark Study, koji istraživanju tradicionalnih studijskih praksi pridružuje izučavanje kulturne i medijske teorije, dok digitalnu sferu vidi znatno pristupačnijom studentima/cama bez obzira na rod, rasu i etnicitet. Osnivanje studija se preklapa s pandemijskom godinom, zbog čega može djelovati kao reakcija na novonastalu paralizu akademskog polja. Iako se i tako može interpretirati, Dark Study prvenstveno reagira na nedostatke akademskog umjetničkog obrazovanja poznate od ranije, poput previsokih školarina koje si rijetki mogu priuštiti, zbog čega je depriviliegiranima najčešće uskraćen pristup. Odlazak na mrežu je dakle bio logičan korak u koncipiranju decentraliziranog i besplatnog studija. Budući da sve tri pokretačice imaju iskustva s američkim umjetničkim programima, u okviru Dark Studyja željele su stvoriti uključujući prostor učenja koji odgovara potrebama polaznika/ca. Pritom se inzistira na njegovanju sposobnosti za stvaranje zajednice, a ne na individualiziranom sudjelovanju u sustavu podređenom kapitalu.

Jedno od teorijskih ishodišta osnivačice nalaze u djelu Undercommons. Fugitive Planing & Black Study Stefana Harneya i Freda Motena, u kojem autori ističu da svi oni koji zauzimaju prostor undercommonsa zbog svoje rase, roda i klase ne mogu biti zadovoljni s priznavanjem od sustava koji ih strukturalno negira, te tragaju za načinima uništavanja te strukture, kao i prostorima izvan dominantnog sustava. Kako piše Jack Halberstam u uvodu: "Undercommons je prostor i vrijeme koji su uvijek ovdje. Naš cilj – 'mi' je ovdje uvijek pravi način adresiranja - nije okončati nevolje, već okončati svijet koji je stvorio te specifične nevolje kojima se potrebno suprotstaviti." Stoga Moten i Harney predlažu studiozno učenje kao pripremu za ono što dolazi. Kao način promišljanja s drugima, ono je kolektivno, za razliku od individualnog učenja koje zahtijeva institucija, i upravo zato omogućava artikulaciju i uokvirivanje neuobičajenih prostora učenja izvan obrazovne institucije. Zato je za osnivačice Dark Studyja poučavanje na mreži ujedno i politički čin. Nora Khan u tome vidi priliku za povezaniju i intenzivniju suradnju i diskusiju, koja je na mreži postala znatno fokusiranija, bez distrakcija. Za Caitlin Cherry su brojna ograničenja nestala sa spoznajom mogućnosti telekonferencijskih platformi. Odlaskom online otvorio se prostor između, odnosno prostor odozdo. Njihovo djelovanje po principu odučavanja (unlearning) traži odustajanje od naučenog i konstantnu re-invenciju stečenog znanja tijekom tog procesa.

Iskustvo odučavanja je bilo temeljno i na online simpoziju Rethinging Or Futures: Art and Collaboration, održanom u proljeće u organizaciji kanadskog Moliora, u kojem sam i sama imala priliku sudjelovati. Iako je simpozij u originalu bio zamišljen uživo, njegova struktura se prilagodila novim okolnostima. Kako je riječ o organizaciji koja od 2001. godine u svojim projektima koristi različite vrste tehnologija za stvaranje, izražavanje, ali i akciju, Molior je imao dovoljno kapaciteta da izvede digitalnu tranziciju u skladu s vlastitom misijom i vizijom. Polazeći od aktualnih izazova kustoskih praksi u digitalnoj umjetnosti, simpozij se kolektivno bavio strategijama suradnje i potencijalima novih tehnologija kako bi se ocrtali smjerovi za empatičniju i etičniju budućnost u polju digitalne umjetnosti.

Eksperimentalni i transverzalni laboratorij se sastojao od predavanja, pomno koncipiranih radionica i više kanala preko kojih je bilo moguće uspostaviti kritički dijalog. Pritom je suradnička i procesualna logika integrirana u strukturu simpozija kako bi se u prvi plan stavile nove ideje koje su se mogle pratiti tijekom prezentacija i rasprava. Iako svrha simpozija nije bila pedagoška, korišteni pedagoški pristupi bili su izuzetni. Uključivanje sudionika/ca s pet kontinenata zahtijevalo je prilagođavanje različitim vremenskim zonama, ali i ograničenom trajanju pojedinog susreta kako bi se izbjegao uobičajeni "Zoom zamor". Susreti su bili pomno pripremljeni u suradnji s dizajnerom iskustva kako bi se postigla horizontalna kolektivna interakcija u kojoj svi sudjeluju i podjednako doprinose. Vremenski okvir simpozija raspršen je kroz šest tjedana, čime je potaknut neopterećeni angažman sudionika/ca i omogućeno je njihovo međusobno povezivanje. Uz pažljivo kreiranje sadržaja i infrastrukture, Molior je uspio stvoriti kolektivno iskustvo unatoč nedostatku zajedničkog fizičkog prostora. 

Navedeni primjeri ilustriraju suptilno izvedenu digitalnu tranziciju koja je u obzir uzela tehnološke, psihološke i fizičke čimbenike. Ovdje je doista prostor mreže postao taj prostor između, odnosno prostor odozdo. Prihvatimo li pretpostavku digitalne filozofije da je naš univerzum digitalan, kao i sve u njemu, takvima postaju i naša tijela i umovi. U tom slučaju komputacija nije samo alat za simulaciju stvarnosti već njen ontološki temelj. Ipak, digitalno samo po sebi nije dovoljno. Ono zahtijeva trud, vještine, vrijeme, a na kraju i financijska sredstva da bi se ostvario kvalitetan edukativni program. Možda bi baš zato bilo potrebno uzeti stanku, odmaknuti se od neprestane proizvodnje sadržaja i pokušati sagledati (ne)mogućnosti koje pruža online prostor. Jer eksperimentalne umjetničke pedagogije imaju alate kojima bi se čak i taj prostor, sa svim svojim nelagodama, mogao transformirati u neko bolje mjesto – ne samo učenja nego i bivanja prema drugačijim principima od onih koje generira digitalna infrastruktura. Stoga se nije dovoljno samo prilagoditi postojećim scenarijima na mreži već je potrebno pronaći novi jezik koji, reagirajući na suvremeno socijalno, političko i ekonomsko okruženje, utječe i na transformaciju edukacije.

Tekst je dijelom suradničkog temata Erste Fragmenata i Kulturpunkta o temama umjetničke edukacije, umjetničkog tržišta i aktualnim gibanjima u svijetu digitalne umjetnosti i NFT-a.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 24.09.2021

VEZANE VIJESTI

Alternativne budućnosti umjetničkog tržišta

Piše: Lea Vene
Prelazak umjetničkog tržišta u digitalnu sferu potiče razne umjetničke i istraživačke odgovore, od kritike njegovih postojećih temelja do zamišljanja novih, otvorenijih modela djelovanja.

NFT kripto art – umjetnost oskudice

Piše: Josip Brković
Komodifikacijom dolazi do neraskidivog povezivanja umjetničkog djela s pitanjima oskudice koja ranije nije bila prisutna u području digitalne umjetnosti i kulture. 

Govoriti jezikom mrežnih sustava

Razgovarala: Martina Kontošić
O kuriranju online radova, umjetnoj inteligenciji u kontekstu umjetnosti i ekologije, kao i monetizaciji i održivosti digitalne umjetnosti razgovarali smo s umjetnicom Majom Kalogerom.