Kako vam drago u kazališnoj 2007. | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Kako vam drago u kazališnoj 2007.

Nekoliko predstava osobito vrijednih pažnje izdvojit će ovaj pregledni, sezonski tekst i to kriterijima prvenstveno osobnog ukusa, no argumentiranog načelima struke gdje je pak osobni ukus s

Irena Čurik
  • A
  • +
  • -

Frljić i Tomić/Kovačić – predvodnici novog vala kazališnih tendecija
Započnimo stoga 'ozbiljnoj' struci dnevnih i tjednih kulturnih rubrika manje značajnom kategorijom dječjih predstava gdje se ovdje konkretna svojim visokim performansama, stilom i izvedbeno-dramaturškim strategijama nametnula kao jedna od zanimljivijih predstava protekle sezone uopće, te koja je također svojim dijalektičkim standardom upravo dovela u pitanje poznate, tradicionalne odnose posvećenog 'ozbiljnog' i zanemarenog dječjeg kazališta. Riječ je, naravno, o predstavi 'Blizanke' Dječjeg kazališta Dubrava, a u režiji Nove (stare) nade hrvatske umjetničke scene Olivera Frljića koji je u sezoni 2006/07 ovdje izrečeni status napokon i potvrdio/artikulirao hit predstavom Teatra &TD 'Gospođice Rice, puno prije geopolitike bila je glazba'.

Kao i kod samog Frljića najveća vrijednost ove predstave je, izuzev izvanredne poslovične umješnosti režijskog zanata, njen humor, odnosno cijeli splet svjetonazora i estetike baziran na kristalnom, autsajderskom i objektivnom uvidu drugog i drugih, pak predstavljenom sa svom ironijom i humorom koji takav jedan odmak može imati. Nakon uvodnog Frljića dođimo u blizinu još jedne vrijedne kazališne poetike koju nam je 2007. ponudila kroz rad umjetnica Anice Tomić i Jelene Kovačić, redateljsko-dramaturškog tandema čiji su 'Imitatori glasova' nastali po motivima istoimene pripovijetke Thomasa Bernhardta te igrani na stepenicama MM-centra, simbolično i konkretno označili početak stvaranja svježeg zamaha/zanosa Teatra &TD na čelu s novim umjetničkim ravnateljem dr.sc. Marinom Blaževićem. Tako je Teatar &TD u ovom trenutku zasigurno najzanimljivije kazalište u Zagrebu i predviđanja su da će obilježiti kazališno proizvodnu 2008. bilo potvrdom svojih programskih postulata, bilo njihovim neuspjehom – no, cilj je plemenit, a rješenja, bez obzira na ishod, njegovim vrednovanjem uvjetovana.

Vratimo se Imitatorima koji su nas svojom razinom umješnosti i inovativnosti oduševili; u prvom redu to je zasigurno uslijed tankoćutnog teatra koji proizvode Tomić i Kovačić, a koji je baziran na atmosferi i emociji, refleksiji i osjetu. Pritom je glumački izraz ostvaren kao vid ekspresije i energije koje se dvojako odr(a)žavaju – kroz konkretnu izvedbenu glumačko-scensku dinamiku, ali i s obzirom na fokus koji se poigrava razinama gledateljeve percepcije. S druge strane, glumačka je igra konstruirana na opreci monumentalno situiranog tijela, distanciranog i oporog glasa, čak pripovjedno-dokumentarnog tona te odsutnog, 'lebdećeg, kamenog lica' fiksirane, netrpeljive suigre s jakim potencijalitetom ka poništenju sve uspostavljene scenske dinamike (ili pak statike). Posljedično, predstava se u svom temporalnom, iskazujućem i posredujućem polju kanalizira principom formiranja svog općeg iskaza oko točaka ispadanja/iskakanja kao preopterećenih polja subverzije na vlastiti diskurs – autorice tako razlažu elementarni problem percepcije s pitanjem koje su scene subverzivne – one piknika ili pak rastvaranja? Nakon mišljenju potentnih Imitatora uslijedio je poziv na Eurokaz pa Tomić i Kovačić proizvode drugi dio svoje Ratne trilogije (koju će osim tematike povezivati i glumački ansambl), predstavu 'Kučkini sinovi', no izuzev njih i Indoševog 'Zeleno, zeleno', još jedne predstave vrijedne izdvajanja u ovom pregledu, 21. Eurokaz posvećen liku, djelu i mitu Tita je bio zapravo jedan od neuspješnijih.

Eurokazove utvare

Naime, zaokrenut od revijalno-predstavljačkog karaktera ka proizvodnom, pretendirao je izabranom temom angažirati pozvane umjetnike, ali i teatar sam, na valjda politički diskurs kojem smjer i poziciju jasno ne osigurava tema po sebi, ali isto pretpostavlja s ipak poslovičnom i iskustvenom rezervom organizatora koji su najavljeno publici sigurno zajamčili završnom Brezovčevom montažom šest stranih predstava u Piscatorovom proklamatskom kodu koji možebitno po sebi jamči političnost iskazanog i izvedenog. No, smjer rezultata nije postavljen samo u polju nedostatnosti zadatku, koliko god to polje široko i odgovorno bilo, baš kao sama tematizacija Tita, već i u nedefiniranosti i neodlučnosti teme prema toj agirajućoj kategoriji adekvatnosti, kao i njenom tipu. Čini se da se pod temu tog konkretnog tipa može svesti bilo koji oblik umjetničkih mišljenja i praksi, točnije njihovih scensko – dramaturških realizacija: možda je to bolna kalkulacija teme Tita koja se na mahove naslućuje: ako kažemo da govorimo o Titu, onda mora da je to ono što pokazujemo. To je onaj problematični višak mišljenja o doživotnom jugoslavenskom predsjedniku koji konkretno znači spremnost pridavanja svakom označenom istog označitelja što konzekventno prouzrokuje svu silinu hermeneutičke hermetičnosti i zabune, a to je tek ovdje jedna izabrana posljedična reakcija, pak dovoljna da se kazalište neko vrijeme samo njome bavi.

Međutim, stječe se dojam da Eurokazove predstave ne samo da se tim i više nego očevidnim problemom, koji uz estetske ima i etičke dimenzije, nisu bavile, već su ga jednostavno proizvele i naznačile, odnosno predstavile ostavljajući ga potpuno nemišljenim simptomom svog rada u zadanostima ove teme. Druga boljka koja je zadesila Eurokazovu djecu jest određena politička korektnost koja se prikrala i utkala u nominalnost produkcijskih tendencija, kao i samog Eurokazovog smjera koji čini se nikako ne uspijeva othrvati se ili odmaknuti instant simulaciji senzacije koju proizvodi uvijek pretpostavljena kontroverznost njegovih programskih usmjerenja. Problemske i dramaturške postavke većine predstava su tako samo prepoznale, označile i katalogizirale objekt svojih inscenacija, nikako nažalost subjekt ili pak neki još kompleksniji vid gradbe identiteta i njegovih/njime prouzrokovanih činova.
Pirova pobjeda autentičnog pisma

Ipak, baš u vrijeme oko Eurokaza pojavila se premijera danas nedovoljno igrane ZKM-ove predstave 'Arhetip:Medeja/Žena-bomba/Europa Ivane Sajko koja se upravo time bavila, ali i koja je značajnija po samom činu odabira za inscenaciju, nego po njenoj izvedbenoj vrijednosti. Problem je, naime, sljedeći: autoričin dramsko-monološki diskurs prije svega nalaže imanentni zahtjev za naročitom redateljskom vizijom i koncepcijom koja prije svega treba pronaći neki sestrinski misleći mehanizam u novom scensko-izvedbenom okviru. Mehanizam je to koji je autorica upisala u svoj tekst i iz kojeg je tekst ispisala, pak kazališno-izvedbeno pitanje dramskog teksta Ivane Sajko jednostavno izmještenog iz literarnog polja u ono kazališno načinom koji su to učinile redateljice Dora Ruždjak-Podolski i Franka Perković-Gamulin postaje donekle banalizirano i sasvim sigurno pojednostavljeno kad tako dislocirano bivstvuje izvan svog izvedbenog smisla. To se dogodilo jer je potpuno pogrešno tekst misliti jednakim parametrima i operativnim modusima kao kod njegovog pisanog, izvornog oblika – upravo suprotno, Sajkin tekst inzistira na stalnom redefiniranju i artikuliranju svoje pozicije ovisno u kojem mediju ispostavljen.

Promišljaj misleći, misli promišljajući

Tako se opet na hrvatskoj kazališnoj sceni ponavljaju stalno isti/jednaki problemi nepromišljenosti svih problemskih točaka izvedbe, jer se problemski izvedbom bave samo rijetki. Izdvojimo još za kraj tri bitna naslova kazališne 2007. – Anočićev 'Smisao života gospodina Lojtrice' i Exitov 'Kako misliš mene nema' u režiji Ivice Boban i dramaturgiji Olje Lozice što su dvije predstave zanimljive po sličnom tipu scensko-glumačke raščlambe i artikulacije izvedbenog materijala, ali i koje veže ista nedostatnost kompaktnosti cjeline, odnosno problem suviška proizvodnje čije nerješavanje je neizostavno i kardinalno vezano uz ritam i tempo pojedinih scena, kao jasno i cjeline. U tom smislu dobre organizacije materijala nadaje se zadnja predstava autorske skupine BAD Co. 'Promjene' koja se posebno izdvaja problemskim i strateškim bavljenjem narativom rada. Inače, ono što Bad Co. izdvaja jest upravo njihova metodologija rada koja pokazuje postojanje određenog, nužnog sistema rada i rezultata koji pak izvedbeno dosljedno i kazališno odgovorno promišlja sve razine svog raison d'être.

Zaključak

Kazališna 2007. potvrdila je tako sretnu vezu tradicionalnog odnosa mainstreama i alternative ponudivši napokon gledatelju neke sasvim potrebite, razložne i čak značajne autorske vizure, odnosno koncepte režijskog-dramaturškog pristupa obradi pojedinih izvedbenih akcija i scenskih događaja. Pasivni pobunjenički prodor tzv. novokazališnog promišljanja izvedbe koji je promicala neinstitucionalna umjetnička scena, napokon je uspio artikulirati neka od svojih osnovnih rješenja unutar institucionalne zajednice te se nadaje da su sezonske kazališne uspješnice prije simptom, nego incident. Stoga bi skeptična, no prolazna opća ocjena 2007. bila temeljena prvenstveno na poimanju njene ukupne proizvodnje kao svrhovito započetih novih tendencija kazališnog mišljenja – jer dok jedni tek usvajaju već usvojena, potvrđena i raščlanjena znanja, drugi se već bave sasvim razgranatim, proizvodnim posljedicama istih.

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 25.01.2008