Kao da ga nema | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Kao da ga nema

Za sve ljubitelje stripa donosimo pregled događanja u i oko stripa u 2007. g. iz pera Jurice Starešinčića.

Jurica Starešinčić
  • A
  • +
  • -

Pokušate li svesti godinu dana bavljenja stripom u Hrvatskoj na nekoliko redaka, neminovno ćete pomisliti na dvije krajnosti. Prvo što ciničnom stripašu (a cinizam je vjerojatno jedina karakterna crta zajednička svim stripašima) pada na pamet je napisati: "nije se dogodilo ništa vrijedno spomena" i to pojačati nekim izbeljenim emoticonom, jer stripaši su ipak izrazito vizualni tipovi. S druge strane, možda bi još ciničnije bilo pobrojati sve što se objavilo prošle godine, iz čega bi i najneupućenijima bilo jasno da je hrvatska strip publika zaostala u razvoju, pošto bi otprilike dvije trećine predstavljali prijevodi talijanskih roto stripova predvođenih neuništivim Zagorom koji se ove godine, uz brojna izdanja i reizdanja stripova, može pohvaliti i genealoškom studijom.
Ipak, ovaj tekst će se nastojati othrvati nihilističkim impulsima, osim kad se govori o teoriji stripa. Tu je sve jasno: u Hrvatskoj se proučavanjem stripa sustavno i ozbiljno ne bavi nitko.

Medijski najpopraćeniji svakako su bili festivali stripa. Ljetni Mafest ugostio je dvojicu autora serijala o Martinu Mystereu, a zimski Crtani Romani Šou čitavu vojsku autora zaposlenih na serijalu o Zagoru (kao zanimljivost vrijedi istaknuti da jedan od crtača do trenutka kad je došao u Zagreb nije objavio niti jedan jedini strip u životu, ali je epizoda Zagora na kojoj je radio bila u pripremi), dakle u oba slučaja talijanski autori populističkog šunda. Izvan sajma starih i novih stripova, nekoliko izložbi originala koji su se vjerojatno svidjeli ljubiteljima outsider arta, nije se događalo apsolutno ništa. Vjerojatno zanimljivije od samih festivala bile su reakcije nakon njih (naročito zagrebačkog). Čak je napisano i nekoliko zanimljivih tekstova u obranu digniteta devete umjetnosti, koja je, po mišljenju većine, bila vrlo loše predstavljena u javnosti izvještajima sa idolatrijskih svečanosti obožavanja nespretnog križanca Tarzana i špageti vesterna.

Pogleda li se domaća produkcija, o nekakvim komparativnim analizama nema govora. Odbace li se naručeni stripovi za strane ili domaće izdavače, ono što ostaje su časopis Q, album Komikaza, poneki fanzin i jedno osvježenje: autorski albumi (duže novele ili kraći crtani romani) Ivana Marušića i Filipa Kelave. Marušićeva Entropola futuristička je antiutopija solidno odmjerenog ritma i crteža, dok je Filip Kelava ostvario dojmljivu parodiju eskapističkog dječjeg poimanja stvarnosti u stripu Ninđa!. Maskirajući vlastite biografske detalje tradicionalnom uniformom japanskih ubojica populariziranih u našim krajevima piratskim video kazetama, Kelava je istovremeno čvrsto vezan za mjesto i vrijeme u kojem se nalazi, ali i spreman priznati da je njegova percepcija stvarnosti iskrivljena zrcalom masovnih medija koji su vladali njegovim djetinjstvom. Originalan koncept i svjež humor popraćeni su ugodno naivnim crtežom pojačanim ponekim zanimljivim promišljanjem medija. Ukratko: jedini autor pred kojim bi se autor ovog teksta morao sramiti da se kojim slučajem odlučio za prvu krajnost i ustvrdio da naprosto nema o čemu pisati.

Vratimo li se na prijespomenute Komikaze i Q, možemo zaključiti da se radi o dvije iznimno važne konstante za domaći strip. Ali treba li domaći strip ikome? Pitanje je to koje redovito otvara svaki novi broj jednog ili drugog časopisa. Tiraže i prodaja ne nude odgovor. Ne prodaje ih se dovoljno za optimizam, ali činjenica da se nekako ipak pokrivaju ne dozvoljava ni potpuni pesimizam. Q objavljuje najbolje kratke priče koje mogu ponuditi domaći autori komunikativnijeg, konzervativnijeg izraza, a Komikaze pružaju šansu hermetičnijim i eksperimentalnijim autorima. Nešto što se u devedesetima konstantno spominjalo, da za buđenje domaćeg stripa trebamo makar jedan časopis koji će redovito objavljivati hrvatske autore, za sad se ne potvrđuje nekim vidljivijim kvalitativnim ili kvantitativnim pomacima.

Sjetimo li se publike koja je negdje u osamdesetima izgubila interes za upoznavanje novih trendova u stripu, ostavši fiksirana na jedne te iste junake, ne čini se nevažnim primijetiti da objavljivanje prijevoda nekih od važnijih stripova i autora više nije rijetkost. Prošle godine nije objavljeno niti jedno kapitalno djelo koje bi se posebno istaklo, ali izdavačka kuća Fibra trenutno je najaktivnija na tom polju, s tim da i drugi izdavači pokazuju interes za objavljivanje autora koji su bolje prihvaćeni za vrijeme pionirskih dana gorespomenutog Q-a. Govoreći o izdavaštvu stripa, vrijedi primijetiti i da se prošle godine još jednom Ministarstvo kulture potpuno osramotilo izborom prijevoda stranih naslova koje je potpomoglo i otkupilo. Ne pronašavši nikakvu logiku u njihovom izboru, moram zaključiti da kulturna elita o stripu ne zna ništa i da je tih nekoliko potpomognutih naslova odabrano nasumično, vjerojatno po principu “od svakoga nešto da se nitko ne naljuti”.

Uglavnom, na domaćem kulturnom nebu stripa kao da nema. Festivali nas ponekad podsjete da tako nešto postoji, ali da je to zabava za četrdesetogodišnjake koji nisu prerasli literaturu iz tinejdžerskih dana, dok poneka izložba domaćih klasika (poput nedavne izložbe Andrije Maurovića u Klovićevim dvorima) predstavlja crtače stripova kao naivce izvlačeći pojedine sekvence i kadrove iz dužih narativnih djela. Tako lišeni svog konteksta, crteži koji su majstorski pripovijedali slijedom crteža popraćenih tekstom, često djeluju banalno stilizirani i nelogično kadrirani.
Ako se jednog dana bude pisala Hrvatska enciklopedija stripa, na 2007-u enciklopedisti neće potrošiti puno stranica. Ivan Marušić je napisao i nacrtao Entropolu, a Filip Kelava Ninđu!. Osim toga se nije dogodilo ništa vrijedno spomena :-P .

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 01.02.2008