Kap vode u kršu apolitičnosti | kulturpunkt

Kulturoskop Kinemaskop

<

Kap vode u kršu apolitičnosti

Iako je izuzetno uspio na formalnom i stilskom planu, film Nun of Your Business svojim političkim implikacijama ostavlja dojam pogrešnog skretanja.

Piše: Mima Simić
  • A
  • +
  • -

Za priču o časnim sestrama koje se zaljubljuju i napuštaju samostan čula sam toliko davno da sam na nju već stigla i zaboraviti. Još uvijek se jasno sjećam, doduše, svog tadašnjeg oduševljenja činjenicom da su protagonistkinje voljne progovoriti o iskustvu o kojem se malo zna – ne toliko o onom lezbijskom (koje je mnogima bliže no što su voljne priznati!), koliko o iskustvu života unutar zidova najmoćnije institucije u zemlji i iznad nje, Katoličke crkve. I iako je od inicijalne ideje za snimanje filma prošlo gotovo cijelo desetljeće, srećom po film (no ne i za hrvatske lezbe i/ili časne sestre), u Hrvatskoj se nije mnogo toga promijenilo po pitanju sloboda i prava žena i LGBT osoba, pa film danas djeluje jednako svježe kao da je sniman početkom prošlog desetljeća, ili, što ja znam, sredinom 15. stoljeća.

Zaplet je klasičan (girl meets girl!), mjesto radnje pomalo neortodoksno. Fani i Marita, vjernice, odrastaju u teškim obiteljskim okolnostima, u malim konzervativnim sredinama; jedna na otoku, druga u Slavoniji. Bježeći od patrijarhalnih imperativa (udaja, majčinstvo) odluče se zarediti. Iskustva ulaska u samostan su im gotovo identična. Isprva prepune ideala, ubrzo shvaćaju da je život u samostanu daleko od sedmog neba koje su zamišljale, uključujući samostanske (seksualne) politike i prakse. Primjerice, premda zavjetovane Isusu, nerijetko će kakva časna posrnuti i pasti u krevet kolegice, što će pak otvoriti prostor za ucjenjivanje i/ili seksualno iskorištavanje. One koje se uspiju oduprijeti zovu puti, a da ne završe u instituciji za duševne bolesti, seksualnu energiju preusmjeravaju u igre prijestolja, koje se uglavnom odvijaju u kuhinji, uz smrtonosnu oštricu ljuštilice za krumpire i pakleno okno pećnice. Od sestara se očekuje apsolutna poslušnost, između ostalog da studiraju što im se kaže, te da na izborima glasaju po nalogu (rečena stranka u filmu nije imenovana, no dade se naslutiti da nije Možemo!). Iako im samostan rješava osnovna egzistencijalna pitanja, Fani i Mariti s vremenom postaje jasno da je potiskivanje seksualnih i emocionalnih potreba prevelika cijena za stan i hranu. Kad se upoznaju na godišnjem susretu časnih sestara, iskra frcne, i nakon nekoliko godina tinjanja u seksualnoj goleti samostanskog života, napokon plane na morskoj obali, što konačno vodi do napuštanja jedne "obiteljske" zajednice i uspostavljanja nove, slično izolirane, na otoku. U završnim sekvencama, u Maritinoj obiteljskoj kući na Korčuli, Fani i Marita volterovski obrađuju svoj vrt, i naglas razmišljaju o djeci. Blizanci, zašto ne? Zagrljaji, igra na plaži sa psom. Kraj. Sretan.
 
 
Za Fani i Maritu, vjerojatno. Za film?
 
Ako vas zanima mišljenje ove kritičarke o dokumentarcu Ivane Marinić Kragić Nun of Your Business kao umjetničkom djelu, reći ću vam da je film uspio – Fani i Marita snažne su nositeljice priče, koja je sama po sebi nedvojbeni doku-jackpot. Glumice koje ih utjelovljuju u foto-igranom dijelu, Maruška Aras i Mia Anočić Valentić (kao i ostatak glumačke ekipe), iznimno su karizmatične, što je poseban izazov u statičnom obliku. Redateljičin formalni i stilski odabir time-lapse tehnike u formi sekvenci fotografija za prikaz igranih dijelova neobičan je, no uglavnom učinkovit, na više planova. Prvo, u postojećim domaćim produkcijskim uvjetima, da se odlučila na uobičajeno glumačko rekonstruiranje prizora iz prošlosti najvjerojatnije bi generirala efekt jeftine sapunice, bez obzira na glumačke talente, što bi urušilo film. Fotografije pak imaju moć oblikovati posve drugačiji univerzum, pri čemu njihova začudnost prikladno reflektira "čudnovatost" života u samostanu.
 
Nadalje, kao medij koji u svojoj izoliranosti ne može pretendirati na neku konkretnu "istinu", fotografija je prvenstveno asocijativni okidač i katalizator procesa prisjećanja. U tom su smislu "odigrane" fotografije odabranih epizoda iz života Fani i Marite za njihovu priču rječitije i istinitije od fotografija iz obiteljskih albuma koje protagonistkinje podastiru (npr. Fanine naoko idilične slike s ocem, koji je zapravo bio nasilnik). Funkcija "igranih" fotografija prvenstveno je prenijeti atmosferu samostanskog života što, uz voice-over glavnih likova, najčešće uspijeva. Ivana Marinić Kragić diplomirana je snimateljica, pa ne čudi da su odabrane epizode i fotografske sekvence koje ih grade pamtljive. Eventualno im se nakon nekog vremena može zamjeriti monotonija i izostanak emocionalne gradacije (koja se bolje postiže videozapisom), a u najgorem slučaju mogu djelovati i kao tehnička pogreška "zapinjanja" videozapisa. U nekoliko prizora, gdje je u statiku fotografije unesen "tekući" element, poput romantičnih prizora kiše kod Zrinjevca, ili prizora uz more, scene postaju emocionalno dojmljivije – sugerirajući da bi češće uslojavanje ili "oživljavanje" fotografija amortiziralo potencijalni problem repetitivnosti fotografskih nizova. Konačno, i ne manje važno, sekvence fotografija svojim prazninama automatski prizivaju asocijaciju čitanja/gledanja između redova, što osobito dobro pristaje temi izoliranog redovničkog života, prepunog suptilnih poruka i kompleksnih komunikacijskih kodova iza samostanskih zidova. 
 
 
I možda bi tu negdje trebalo stati. Čestitati na dobro obavljenom poslu, stilski i formalno uspješno i originalno uobličenoj važnoj priči koja će, ako ima boga, dospjeti do što šire publike i otvoriti im oči na nesankcionirano nasilje (unutar) Crkve, na njezina destruktivna i neprirodna očekivanja od svojih zaposlenica, podsjetiti na opresivne (hetero)patrijarhalne mehanizme u Crkvi i izvan nje i tako dalje, i tako dalje.
 
Međutim, zaustavimo li se na tome, riskiramo da se pod tepih pomete ključna poruka filma koja, strejt oku možda neprimjetna, na moje lezbijsko djeluje kao vreli žarač. A to je poruka apolitičnosti, pa i prezira prema politici.
 
"Niti sam više pripadnik vjerske zajednice, iako vjerujem u Boga… Tako ne želim biti (ni) neki pripadnik LGBT zajednice, zato što tu isto… I u jednoj i drugoj strani su politika", zaključna je antipolitička deklaracija Fani i Marite kojom Ivana Marinić Kragić poentira (njihovu, ali i svoju) priču. Šaljivi ekvivalent koji čovjeku pada na pamet bio bi nešto poput: "Ne podržavam Ku Klux Klan, ali ni pokret Black Lives Matter kao crnkinji nije mi blizak, jer su i jedni i drugi previše politizirani." Stavljati u istu etičku ravan zajednicu/instituciju koja ima moć kreirati politike, i zajednicu onih koji trpe nasilje istih politika, politički je silno naivna, a bogme i problematična izjava, i zapravo ide pod račun redateljice i scenaristkinje. Ona tu rečenicu bira, među stotinama, i njome zakucava filmsku priču. A da je to zapravo i njezin stav, pokazuju intervjui. U gotovo svakom naglašava da je priča o ljubavi časnih sestara prvenstveno priča o borbi za "osobnu slobodu", a kaže i da je filmskim naslovom htjela istaknuti "vlastiti stav kako je pravo svakog čovjeka da živi životom kojim želi, bez uplitanja politike u privatnost." (moj kurziv)
 
Ajmo raspakirati politiku.
 
Nun of Your Business ne bi postojao da nije politike, da nas se časne (iz naslova) ne tiču. Da patrijarhat, homofobija, zlostavljanje i zloupotreba moći Crkve nisu our business; da nisu goruća i naša politička pitanja ovaj film nikoga ne bi zanimao. Također, da Hrvatski audiovizualni centar ili pak medijski fond Kreativne Europe nije prepoznao ovu priču kao iznimno bitnu društveno-političku temu, ovaj film najvjerojatnije ne bi bio snimljen. Financiranje filmova spada u domenu kulturne politike, čiji je zadatak "uplitati se" u privatnost naših umova.
 
Još malo o odnosu politike i privatnosti. Naivno je i opasno misliti da politika nije u najprivatnijim sferama naših života, i da je iskorjenjiva. Politika nam je u plućima, ona je (zagađeni) zrak, i virusi, koji udišemo; ona je voda koju pijemo iz slavine, ili kupujemo s privatiziranog izvora. Politika je sanacija našeg naintimnijeg otpada, imamo li u kući sanitarni čvor i kako je riješeno pitanje reciklaže smeća u našoj zajednici. Intimni ljubavni izbori su također politički izbori, biti aut ili u ormaru. Kućanski poslovi su politika. Odgoj djece je politika (blizanci su odličan temelj za pravednu podjelu odgojiteljskog neplaćenog rada!)… I kad (mislimo da) se ne bavimo politikom, politika se neumorno bavi nama. I što smo manje svjesni sebe kao političkog subjekta, više smo njezin objekt. Ideja "osobne slobode" koja navodno postoji onkraj i izvan politike u najmanju je ruku odraz goleme naivnosti, a u svojem ekstremu je i uvredljiva prema svima onima koji su svoja pleća kroz povijest podmetali za neke tuđe buduće "osobne slobode". 
 
 
Godine 2004., kad se lezba Fani pridružila samostanu, LGBTQ ekipu su još uvijek redovito prebijali po ulicama sela i gradova, na Prajdovima, u obiteljskim domovima. U proteklih 15-ak godina, kroz političko djelovanje LGBT "zajednice" koju se u završnici filma olako otkantava kao pretjerano političku, izborena je društvena i zakonska vidljivost za LGBT osobe, pa i životno partnerstvo, kojim Fani i Marita mogu ako žele ozakoniti vezu i imati sva bračna prava; posjete u bolnici, nasljeđivanje. Također, zahvaljujući djelovanju, što ja znam, Duginih obitelji, Fani i Marita moći će i svoje buduće roditeljstvo pravno regulirati i pružiti svojim blizancima sigurnost u zakonu koju bez političke akcije LGBT zajednice ne bi imali. Sve te "osobne slobode" koje redateljica citira kao nekakvo samorazumljivo apstraktno pravo – LGBT slobode, ženske slobode itd. – konkretne su slobode izborene zahvaljujući stoljećima političke borbe, bez koje Marinić Kragić danas ne bi smjela posjedovati fotoaparat. 
 
Kad su se odlučile autati u filmu i govoriti o zlostavljačkim mehanizmima najmoćnije hrvatske institucije, Fani i Marita postale su prvoklasne političke akterice. I za ovu golemu političku hrabrost im je trebalo dati kredit – čak i ako ga same nisu svjesne. To je posao redateljice. Ona treba znati da je osobno političko i pod svakim drugim imenom. Pa i kad se tog imena odričeš. Umjesto da to uviđa i podcrta, Marinić Kragić protagonistice u završnici ciljano markira kao "nekontroverzne" i a(nti)politične subjekte i tako filmu oduzima snagu dotad akumuliranu kroz intimističku priču o ljubavi s preponama i kritiku moćnih. Da se razumijemo, Fani i Marita nedvojbeno žele živjeti u izolaciji od svih makrozajednica, nezainteresirane su za aktivizam klasičnog deklarativnog stila. Neće jurišati na barikade ni ići na Prajdove, i to je legitiman izbor i okvir za život. Međutim, kad im u završnici film odriče političko djelovanje i, štoviše, pokopava ga, onda ću se usuditi utvrditi da problem nije ispred, nego iza kamere – u autorskom umu, i timu. U njegovom – privilegiranom? – razumijevanju lezbijske egzistencije kao ikad moguće apolitične. 
 
Kao gledateljici lezbijske provenijencije koja svaki domaći film s lezbo tematikom dočekuje kao kap vode u dalmatinskom kršu, film mi na koncu ostavlja dojam pogrešnog skretanja i političke nevještosti. Žulja me, posljedično, pitanje kako bi film izgledao da je višegodišnje materijale sklapala lezbo-insajderica, osoba sa sličnim polit-traumatskim iskustvom. Kojim bi izjavama pustila ton, a koje izrezala u montaži? Možda bi film bio identičan, samo bez nespretnog završnog disklejmera
 
I ta tišina, gola ljubavna priča, bila bi najmudrija politička poruka.
Objavio/la hana [at] kulturpunkt.hr 15.03.2021

VEZANE VIJESTI

Jazz, Martine, jazz!

Piše: Dinko Štimac

U Slučajnoj raskoši prozirnog vodenog rebusa čitava riznica filmske i književne znanstvene fantastike postaje jezik koji upućuje na radikalnu promjenu gledišta.

Prema estetici neprisutnog

Piše: Iva Rosandić

Iako filmove omnibusa Duboki rezovi povezuje propitivanje suptilnih društvenih opresija, njihova kritička analiza ne uspijeva uvijek proniknuti ispod površine.

O suglasju i još ponešto

Piše: Iva Rosandić

U filmu Porvenir Renata Poljak nastavlja istraživanje odbljeska velikih historijskih narativa na osobno iskustvo, ostvarujući pritom jedinstven vizualni dojam.