Međutim, zaustavimo li se na tome, riskiramo da se pod tepih pomete ključna poruka filma koja, strejt oku možda neprimjetna, na moje lezbijsko djeluje kao vreli žarač. A to je poruka apolitičnosti, pa i prezira prema politici.
"Niti sam više pripadnik vjerske zajednice, iako vjerujem u Boga… Tako ne želim biti (ni) neki pripadnik LGBT zajednice, zato što tu isto… I u jednoj i drugoj strani su politika", zaključna je antipolitička deklaracija Fani i Marite kojom Ivana Marinić Kragić poentira (njihovu, ali i svoju) priču. Šaljivi ekvivalent koji čovjeku pada na pamet bio bi nešto poput: "Ne podržavam Ku Klux Klan, ali ni pokret
Black Lives Matter kao crnkinji nije mi blizak, jer su i jedni i drugi previše politizirani." Stavljati u istu etičku ravan zajednicu/instituciju koja ima moć
kreirati politike, i zajednicu onih koji trpe nasilje istih politika, politički je silno naivna, a bogme i problematična izjava, i zapravo ide pod račun redateljice i scenaristkinje.
Ona tu rečenicu bira, među stotinama, i njome zakucava filmsku priču. A da je to zapravo i
njezin stav, pokazuju intervjui. U gotovo svakom
naglašava da je priča o ljubavi časnih sestara prvenstveno priča o
borbi za "osobnu slobodu", a kaže i da je filmskim naslovom htjela
istaknuti "vlastiti stav kako je pravo svakog čovjeka da živi životom kojim želi,
bez uplitanja politike u privatnost." (moj kurziv)
Ajmo raspakirati politiku.
Nun of Your Business ne bi postojao da nije politike, da nas se časne (iz naslova) ne tiču. Da patrijarhat, homofobija, zlostavljanje i zloupotreba moći Crkve nisu our business; da nisu goruća i naša politička pitanja ovaj film nikoga ne bi zanimao. Također, da Hrvatski audiovizualni centar ili pak medijski fond Kreativne Europe nije prepoznao ovu priču kao iznimno bitnu društveno-političku temu, ovaj film najvjerojatnije ne bi bio snimljen. Financiranje filmova spada u domenu kulturne politike, čiji je zadatak "uplitati se" u privatnost naših umova.
Još malo o odnosu politike i privatnosti. Naivno je i opasno misliti da politika nije u najprivatnijim sferama naših života, i da je iskorjenjiva. Politika nam je u plućima, ona je (zagađeni) zrak, i virusi, koji udišemo; ona je voda koju pijemo iz slavine, ili kupujemo s privatiziranog izvora. Politika je sanacija našeg naintimnijeg otpada, imamo li u kući sanitarni čvor i kako je riješeno pitanje reciklaže smeća u našoj zajednici. Intimni ljubavni izbori su također politički izbori, biti aut ili u ormaru. Kućanski poslovi su politika. Odgoj djece je politika (blizanci su odličan temelj za pravednu podjelu odgojiteljskog neplaćenog rada!)… I kad (mislimo da) se ne bavimo politikom, politika se neumorno bavi nama. I što smo manje svjesni sebe kao političkog subjekta, više smo njezin objekt. Ideja "osobne slobode" koja navodno postoji onkraj i izvan politike u najmanju je ruku odraz goleme naivnosti, a u svojem ekstremu je i uvredljiva prema svima onima koji su svoja pleća kroz povijest podmetali za neke tuđe buduće "osobne slobode".

Godine 2004., kad se lezba Fani pridružila samostanu, LGBTQ ekipu su još uvijek redovito prebijali po ulicama sela i gradova, na Prajdovima, u obiteljskim domovima. U proteklih 15-ak godina, kroz političko djelovanje LGBT "zajednice" koju se u završnici filma olako otkantava kao pretjerano političku, izborena je društvena i zakonska vidljivost za LGBT osobe, pa i životno partnerstvo, kojim Fani i Marita mogu ako žele ozakoniti vezu i imati sva bračna prava; posjete u bolnici, nasljeđivanje. Također, zahvaljujući djelovanju, što ja znam, Duginih obitelji, Fani i Marita moći će i svoje buduće roditeljstvo pravno regulirati i pružiti svojim blizancima sigurnost u zakonu koju bez političke akcije LGBT zajednice ne bi imali. Sve te "osobne slobode" koje redateljica citira kao nekakvo samorazumljivo apstraktno pravo – LGBT slobode, ženske slobode itd. – konkretne su slobode izborene zahvaljujući stoljećima političke borbe, bez koje Marinić Kragić danas ne bi smjela posjedovati fotoaparat.
Kad su se odlučile autati u filmu i govoriti o zlostavljačkim mehanizmima najmoćnije hrvatske institucije, Fani i Marita postale su prvoklasne političke akterice. I za ovu golemu političku hrabrost im je trebalo dati kredit – čak i ako ga same nisu svjesne. To je posao redateljice. Ona treba znati da je osobno političko i pod svakim drugim imenom. Pa i kad se tog imena odričeš. Umjesto da to uviđa i podcrta, Marinić Kragić protagonistice u završnici ciljano markira kao "nekontroverzne" i a(nti)politične subjekte i tako filmu oduzima snagu dotad akumuliranu kroz intimističku priču o ljubavi s preponama i kritiku moćnih. Da se razumijemo, Fani i Marita nedvojbeno žele živjeti u izolaciji od svih makrozajednica, nezainteresirane su za aktivizam klasičnog deklarativnog stila. Neće jurišati na barikade ni ići na Prajdove, i to je legitiman izbor i okvir za život. Međutim, kad im u završnici film odriče političko djelovanje i, štoviše, pokopava ga, onda ću se usuditi utvrditi da problem nije ispred, nego iza kamere – u autorskom umu, i timu. U njegovom – privilegiranom? – razumijevanju lezbijske egzistencije kao ikad moguće apolitične.
Kao gledateljici lezbijske provenijencije koja svaki domaći film s lezbo tematikom dočekuje kao kap vode u dalmatinskom kršu, film mi na koncu ostavlja dojam pogrešnog skretanja i političke nevještosti. Žulja me, posljedično, pitanje kako bi film izgledao da je višegodišnje materijale sklapala lezbo-insajderica, osoba sa sličnim polit-traumatskim iskustvom. Kojim bi izjavama pustila ton, a koje izrezala u montaži? Možda bi film bio identičan, samo bez nespretnog završnog disklejmera.
I ta tišina, gola ljubavna priča, bila bi najmudrija politička poruka.