Kazališna slavlja očekivanog | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Kazališna slavlja očekivanog

Ovogodišnji Festwochen bit će zapamćen po sadržajima koji su se dešavali na samom njegovom rubu kao alibi za raznorodnost vizije i društvenog dobačaja manifestacije.

Piše: Jana Dolečki

Small Metal Objects, Back to Back Theatre

Jedna od najdugovječnijih i najizdašnijih kazališnih smotri u Europi pa i šire, bečki Festwochen, u svojem je 64. izdanju ponovno ugostio neka od najaktualnijih svjetskih produkcija (ukupno njih 39 iz dvadesetak zemalja), opravdavši već samim time renome relevantnog izloga svjetske kazališne produkcije. S budžetom od oko 14 milijuna eura od kojeg većinu uplaćuje upravo grad Beč, Festwochen je jedna od onih manifestacija koja se unatoč gustom kulturnom rasporedu austrijske prijestolnice krajem ljeta nameće kao vodeće dešavanje pod čijom sjenom šest tjedana živi čitav grad – činjenica da uz kazališne, festival obuhvaća i muzičke pa i izložbene programe dodatno očvršćuje ovu tezu. Pritom, manifestacija je to koja ne ostavlja tek tragove u pijesku lokalne umjetničke scene kao karavana u prolazu, već u programsku shemu podjednako uključuje i lokalne kulturne aktere, stavljajući tako u direktnu komunikaciju svjetske i domaće umjetničke procese. Uz tridesetak inozemnih kazališnih naslova, u ponudi festivala tako se našlo i nekoliko produkcija odabranih iz aktualne bečke ponude.

Uz izdašno budžetsko povjerenje koje mu udjeljuje službeni grad Beč, o razmjerima ozbiljnosti i relevantnosti Festwochena govori i podatak da se o njegovom vodstvu odlučuje nekoliko godina unaprijed, a peripetije i rezultati ovih izbornih procesa medijski su popraćeniji od recimo onih o izborniku nacionalne nogometne ili, austrijskom narodu relevantnije, skijaške reprezentacije. Nakon odlaska Luca Bondyja, najdugovječnijeg intendanta u povijesti ove kazališne smotre (kojom je upravljao od 2002. do 2013.), kulturna je austrijska javnost gotovo pa u kolektivnom strahu tražila novog kandidata koji bi ga zamijenio za kormilom. Privremeno, dvogodišnje rješenje, pronađeno je Markusu Hinterhäuseru, kompozitoru i jednom od dosadašnjih direktora salzburškog festivala muzike i kazališta Festspiel, koji će u povijesti Festwochena vjerojatno ostati zapamćen po svom inzistiranju na povratku opere u službeni program. No, upravo mu je taj angažman donio najviše kritičkih zamjerki kulturne javnosti koja mu prigovara da preskupe operske produkcije ne predstavljaju društveno relevantnu suvremenu umjetničku produkciju na koju su navikli u eri Bondyjeve intendanture.

Upravo na temelju tih i sličnih kritika već je poznata odluka da će od 2017. vodstvo narednih pet sezona preuzeti Tomas Zierhofer-Kin, kulturni menadžer i osnivač Donaufestivala u Kremsu, poznat po avangardnijem i suvremenim trendovima prilagođenijem umjetničkom ukusu, a kojem se u zadatak već sada glasno i jasno nameće privlačenje neke nove publike kao i dovođenje uzbudljivijih i manje predvidljivijih umjetničkih produkcija u već pomalo umoran i okoštao Festwochen.

A upravo se na tom tragu nalazi zaključni dojam ovogodišnjeg izdanja Festivala. Po receptu "malo blockbustera, malo provjerene egzotike, malo provokacije", ovo će se izdanje Festwochena teško pamtiti po prijelomnom ili inovativnom programu u cjelini, što naravno samonameće ne samo pitanje što li se uopće od jednog Festivala takve financijske i konceptualne težine očekuje, već i pitanje što se to danas na svjetskoj kazališnoj sceni uopće ostvaruje kao prijelomno ili inovativno, te u krajnjoj konzekvenci, tko ga i na koji način takvim ustvari imenuje. I sam je Festwochen, što se možda najkonkretnije očitovalo u njegovom popratnom vizualnom rješenju u obliku kamenog labirinta bez očiglednog izlaza, ponudio ništa više do zaključne nemogućnosti rješenja ove zagonetke.

Ipak, najvećim dijelom mišljen kao revija provjerenih kazališnih hitova sezone, festival je vjerojatno zadovoljio onaj dio publike koji Festwochen tradicionalno pohodi ne bi li uronio u tok aktualnih svjetskih kazališnih trendova. U tom smislu su ostvarena gostovanja provjerenih scenskih blockbustera poput najnovije produkcije Romea Castelluccija Go down Moses, sedmosatne hvaljene obiteljske sage The Apple Family Plays Richarda Nelsona, glomaznih Braće Karamazov u režiji Franka Castorfa, La Réunification des deux Corées Joëla Pommerata ili kompiliranog Shakespearea Kings of War Ive van Hovea. U toj revijalnoj plejadi suvremenih velikana teatra nije bilo prevelikih iznenađenja ili iskakanja iz šina predvidljivog, što samo po sebi ne tvori pežorativan sud, već učvršćuje tezu da ovakvi mastodontski festivali uglavnom i funkcioniraju kao platforme očekivanog. Imitirajući princip spojenih posuda gdje se iz programa jednog u program drugih velikih festivala prelijevaju iste ili u najmanju ruku slične produkcije održavajući tako savršenu ravnotežu na nivou europskog kazališnog mainstreama, ovi naslovi teško da su u kontekstu Festwochena mogli izazvati nekakvo konceptualno talasanje. Iz tog je razloga posebno zanimljivo koliko im se kroz programske knjižice i medijske najave imputirala svojevrsna drsko-propitivačka relevatnost u aktualnom društveno-političkom trenutku, forsirajući upravo navedenu odrednicu kao najviši prosudbeni standard njihove kvalitete (ta se navodna kritička pozicija spomenutih naslova dovodila u pitanje već pred svaku njihovu izvedbu kad se publici pred ulazak u sale dijelio poklon-bon s 15% popusta na najnovije modele BMW-a, jednog od glavnih sponzora festivala). Iako većina najrazvikanijih i najočekivanijih predstava nije uspjela opravdati tu prejudiciranu relevantnost, to je uspjelo nekolicini naslova o kojima će u nastavku biti riječi, a koji su u svojoj zastupljenosti na razini iznimke tek potvrdili gore navedeno pravilo.

Dugo očekivana Castorfova verzija Dostojevskovog klasika igrana u bivšoj tvornici pogrebnih kovčega na industrijskom rubu grada najavljivala se tako kao aktualnom trenutku prikladno iščitavanje borbe "istočne i zapadne" kulture, ali koliko je u prikazu i propitivanju iste uspjela nismo mogli suditi jer je već nakon prve od pet izvedbi skinuta s repertoara zbog ozljede čak dva glavna glumca. Unatoč vrućem političkom naslovu i  Pommeratovoj konceptualnoj posvećenosti aktualnim društveno-političkim temama, njegova produkcija Ujedinjenje dviju Koreja iz 2013. ponudila je pak u frenetičnoj suigri svjetla i muzike splet najpoznatijih ljubavnih priča iz europskog kulturnog naslijeđa (Schnitzler, Čehov, Bergman i dr.), odmičući se tako možda sadržajno od njegovih dosadašnjih radova, ali stilski ostajući prepoznatljivo njegov kazališni uradak. Ipak, suprotstavljajući predstavi tako utopijski naslov, Pommerat je, pa makar i samo kontekstualno, otvorio pitanje u kojoj je mjeri ljubav između dvoje ljudi temelj svake druge vrste odnosa, pa i onog koji se dešava na nivou državne zajednice.

Relaciju između privatnih i društvenih mehanizama odnosa s drugima propituje i Richard Nelson u svom prikazu druge ili drugačije Amerike utjelovljene u obliku obitelji Apple koja se za pivotalnih političkih dešavanja i obljetnica okuplja za obiteljskim objedom i u tom mizanscenskom okviru raspreda o aktualnim dešavanjima koja ih se tiču bilo kao promatrače, bilo kao sudionike istih. Kroz vješto ispisanu obiteljsku raspravu koja balansira između preciznih psiholoških uvida i političkih slogana ("we don't have elections, we have money contests"), Nelson tako postavlja dijagnozu frustrirane američke nacije u kojoj načelna sloboda iskazivanja kritike ostaje rezervirana za krvne srodnike i teško se ili gotovo nikad ne prelijeva u javno polje rasprave, te donosi sliku impotentne intelektualne socijalne klike koja zatvorena u svoje salonske dijaloge ustvari samo perpetuira vlastitu političko-društvenu impotentnost.

Van Hoveov King of Wars donio je vrlo zanimljiv kompile ratnih Shakespearovih drama (Henry V, Henry VI i Richard III), prikazujući tako ne samo historijski kontinuum prijenosa vlasti u Engleskoj, već i sve moguće varijante mehanizama i odnosa političke moći. Dajući predstavi ruho aktualnosti kroz scenografski postav koji je odgovarao nekom centralnom uredu kriznog štaba (kompjuteri, grafike, crveni telefoni, video-prijenosi kao medijska jeka, itd.), van Hove je pomalo prvoloptaški pokušao upisati navedene priče u suvremeni trenutak, pri čemu mu se najviše opirao sam Shakespeare – precizno ispisane psihološke naravi i povijesni konteksti navedenih historijskih ličnosti naposljetku su ostali zarobljeni u svom vremenu i prostoru ostavljajući tako tek nekakav hermetičko-impotentan zaključak u stilu "i vladari su ljudi".

Mlak dojam ostavila je i najnovija Castelluccijeva produkcija koja je okvirno tematizirala Knjigu izlaska, a preciznije motiv majke koja tek rođenog Mojsija prepušta toku rijeke Nil, sa saznanjem njegovog budućeg poslanstva kao proroka vjere. Mlada majka u ovom slučaju dijete porađa u krvnim mukama, zaključana u wc-u nekog neodređenog kluba ili kafića, te ga ostavlja u uličnom kontejneru. Taj se biblijski čin u daljnjem tijeku predstave postavlja u doslovnu komunikaciju sa suvremenošću – dovedena pred lice pravde u obliku policijskog službenika koji joj nastoji pomoći da mu objasni svoj nečovječni čin, žena biblijskim žargonom ustraje na priči o svom žrtvovanju kao djelu koje će čovječanstvu u konačnici donijeti iskonsku vjeru u boga. Rezultat ove nesumjerljive komunikacije je taj da je žena, kroz prizmu suvremenih moralnih pa i zakonskih kodova, prezrena kao psihički poremećena, te ju se u skladu s tom dijagnozom šalje na dodatne medicinske pretrage. Nakon što ju usisa CT skener, predstava ulazi u svoj dvadesetominutni začudni crescendo na tragu motiva filma Odiseja 2001 – scena se pretvara u nevjerojatno precizno dočaranu prethistorijsku špilju kojom se, u slow-motionu i pod zaglušujućim jednoličnim zvucima, prikazuje jedan dan obitelji neandertalaca. U nijemom narativu razmjene pokreta i gesti, saznajemo da najmlađi član obitelji umire, što njegovu majku prvo dovodi u očaj, a odmah zatim i u inicijaciju novog seksualnog odnosa kojim bi se taj očaj nagonski najefektivnije poništio. Nakon istog, žena (ili još uvijek ženka) dolazi do proscenijuma i na ogromnoj prozirnoj kulisi koja publiku fizički dijeli od pećine, bojom kreće ispisivati veliki SOS, pokušavajući tako stupiti u komunikaciju s vremenom koje teče s druge strane rampe. Nakon što grupa primata izađe iz špilje, u nju kroz CT portal ulazi Mojsijeva majka i sjeda na mjesto na kojem se maloprije odigrao seksualni čin, povezujući valjda tako sve viđeno u jedan prikaz nas kao učesnika svevremenskih evolucijskih procesa. Unatoč ili možda baš iz razloga širokog zamaha finalne poruke koja je progresivno zapala u kičavu sentimentalnost (i još širi zamah produkcijskih troškova koji su iskorišteni za njeno igranje), završna scenska slika ipak je ostavila dojam da je Castellucci njome htio nešto objasniti, a ne propitati, čime je samu predstavu zatvorio u neke autoreferencijalne okvire.

Još jedan zanimljiv pokušaj scenskog prikaza suodnosa privatnog i političkog donio je mladi švicarski režiser i novinar Milo Rau u svojoj dokumentarnoj produkciji Civil Wars. Inače osnivač i voditelj Instituta političkog ubojstva (Institute of Political Murder) nastalog u cilju prikupljanja medijskih i dokumentarnih materijala vezanih za najvažnije svjetske političke događaje, Rau je u ovoj produkciji kroz osobne ispovijesti četvero glumaca nastojao prikazati tko su i kakvi su to ljudi koji čine današnju Europu, koje su njihove osobne razlike i sličnosti, kakvi su tereti njihovih osobnih naslijeđa, te na koji način sve te sličnosti i razlike ustvari ne/mogu formirati nekakvu unificiranu političku zajednicu. Uzevši kao inicijalnu kapsulu predstave istinitu priču o belgijskom ocu koji sam odlazi u Siriju ne bi li vratio svog sina koji se dobrovoljno priključio ISIS-u u borbi za kalifat, na sceni pretvorenoj u dnevni boravak glumci prepričavaju svoja sjećanja na vlastite očeve od kojih su se postepeno odmetnuli, tako personificirajući Europu i dajući joj patronizirajući identitet kojeg treba konstantno dovoditi u pitanje, ne samo osobno već i društveno angažirano.

Puno čvršću i daleko relevantniju propitivačku poziciju spram vlastitog društveno-političkog nasljeđa iskazali su gostujući ansambli iz Južne Amerike. Havansko kazalište Teatro El Público predstavom Antigonon u režiji Carlosa Diaza prometnulo se u pravo malo čudo Festwochena iako sasvim sigurno nije dobilo medijsku najavu kakvu zaslužuje pa ni naknadni kritički tretman. Već sama činjenica gostovanja jednog umjetničkog kolektiva kojeg svaka premijera dovodi na sam rub sankcioniranja rada i postojanja dovoljna je da probudi interes za ovu produkciju (bečko im je gostovanje bilo ujedno i jedino europsko). Međutim, Antigonon ne fascinira samo svojom egzotičnom provenijencijom – u ovom eksplozivnom konglomeratu različitih tekstualnih predložaka (od pjesama José Martía, preko Antigone, Sedmorice protiv Tebe, Castrovih govora i dr.), pred nama se prikazuje jedna drugačija Kuba, ona koja svoje idole i heroje doslovno ogoljuje, blasfemično ih sunovraćuje među obične ljude, stavlja ih u usta lokalnih transvestita, hip-hopera, dilera, kućanica, gradeći tako u direktnoj komunikaciji sa svojom kulturom sjećanja i štovanja novu rasu običnih heroja današnje Kube. Mladi glumački ansambl koji je u furioznom tempu izveo nešto što bi se moglo nazvati političko-modnom revijom ne samo da je raskrinkao lokalne uvriježene istine, već je odaslao poučnu lekciju o načinu na koji se kazalište inteligentno ali i duboko potresno koristi kao poligon za kritičku igru.

Na sličan način zanimljivu reinterpretaciju vlastite nacionalne povijesti prikazao je ansambl Re-sentida iz Santiago de Chilea u svojoj politički-distopijskoj predstavi La Imaginacion del Futuro. Uzimajući kao sadržajni temelj posljednje Allendeovo obraćanje javnosti iz 1973. nakon koje ovaj čileanski predsjednik pod još uvijek nerazjašnjenim okolnostima gubi život a vlast preuzima Pinochetova hunta, predstava ustvari zamišlja mogućnosti preokretanja povijesnih neminovnosti, dajući historijskom Allendeu izmišljen tim modernih političkih tehnokrata i medijskih manipulatora na kokainu koji ga inicijalno trebaju spasiti od političke propasti, ali u tome neslavno propadaju. Kritične ne samo prema vlastitom nacionalnom patosu već i prema nasilnim kapitalističkim modelima koji im se neminovno nameću, obje su predstave unatoč svojoj načelno lokalnoj utemeljenosti uspjele postaviti bitna pitanja o potenciji suštinske provokacije koje kazalište nudi u datom kontekstu.

Gotovo nevidljivu ali zato nimalo nebitnu provokaciju  ove je godine osiguralo i gostovanje produkcije Small metal objects australske kazališne trupe Back to back, prošlogodišnjih gostiju zagrebačkog Festivala svjetskog kazališta. Iako nastala još 2005. godine, ova predstava na otvorenom svoju je desetogodišnjicu proslavila prilagođene forme za jednu od najpoznatijih bečkih shopping ulica, Mariahilferstrasse. Dosadašnja izdanja Festwochena vrlo su rijetko i sramežljivo svojim kazališnim programima izlazila izvan tradicionalnih mjesta igre tako da je već i po tome ova u rizik aktivnog javnog prostora postavljena predstava nudila dobrodošao odmak od uhodanih koncepcija. Priča o dvojici prijatelja i sitnih dilera koji dostavljaju narudžbu svojim klijentima željnih dodatne zabave na jednom visokokorporativnom događaju dešava se u suigri sa stvarnosnim urbanim okruženjem, a publika ovu intimnu priču upisanu u javni prostor prisluškuje pomoću dodijeljenih slušalica. Iako kazališna forma ove procese života koji se odvijaju okolo samog izvedbenog nukleusa ne može ni na koji način predvidjeti ili ukrotiti, ova ih predstava itekako dobro iskorištava sebi u prilog. Imajući na umu posebnost rada ove trupe (glumački ansambl velikim dijelom čine osobe s intelektualnim poteškoćama), postavljanje tog i takvog izvedbenog izraza u fizički konkretan suodnos sa stvarnosti koja se oko njih neometano dešava otvara pitanje ne samo što čini prirodnost glumačke geste već i pitanje u kojoj mjeri su ti i takvi ljudi toj istoj stvarnosti često previđeni ili čak, potpuno nevidljivi. Unatoč izrazito promišljenoj poanti predstave, ostaje tek osobno žaljenje što se izvedba nije dogodila na nekom još manje kontroliranom mjestu urbane događajnosti.

U kontekstu dijapazona ovogodišnje selekcije Festwochena, zagrebački Galeb Bobe Jelčića u izvedbi ansambla ZKM-a odigrao se kao svojevrsno konceptualno osvježenje – Čehov prikazan u stanju konstantnog izvedbenog rizika i igre djelovao je kao odmak od velikih teza glavnih aduta festivala, ali i kao odmak od produkcija jasno definirane provokacije. Ipak, Galeb je upravo tom svojom pozicijom negdje između osigurao dosta medijskog interesa i donekle opravdao i zanimanje koje Festwochen unazad nekoliko godina poklanja hrvatskim kazališnim produkcijama.

Ako se ovogodišnji Festwochen neće pamtiti po glavnim naslovima službenog scenskog programa, pamtit će se vjerojatno po sadržajima koji su se dešavali gotovo pa na samom njegovom rubu gotovo kao svojevrsni alibi za raznorodnost vizije i društvenog dobačaja manifestacije. Tu prvenstveno mislim na programsku nišu naziva Hotel Metropole. Dati budućnost sjećanju u sklopu koje se tijekom čitavog trajanja Festwochena na gradskim punktovima centriranim oko mjesta nekadašnjeg Hotela Metropole (glavnog štaba gradskog Gestapoa kroz koji je u logore poslano više od 18.000 bečkih Židova) održavao niz izložbi, in-situ predavanja i scenskih izvedbi na zadanu temu. Imajući na umu da se lajtmotiv austrijske su-odgovornosti u nacističkim zločinima još uvijek vrlo sporadično i sramežljivo provlači službenim umjetničkim matricama, važnost ovog propitivanja postaje tim bitnija, a zatim i potrebnija. Posebno zanimljiv pristup ovoj problematici ponudio je bečki vizualni umjetnik Eduard Freudmann koji je u svom performansu The White Elephant Archive u naoko hladnokrvnoj formi izvođenja fizičkog materijala osobnog arhiva vlastite porodice na vrlo zanimljiv način prikazao ne samo društveno-politički kontekst naslijeđa holokausta već ujedno i način na koji mu se može performativno pristupiti. Dopuštajući samom arhivu da svjedoči o vremenu u kojem je nastajao i o ljudima koji su ga stvarali, Freudmann minuciozno ali ujedno vrlo angažirano postavlja u odnos osobna i instruirana sjećanja, propitujući tako poziciju odgovornosti koji svaki čuvar naslijeđa podrazumijeva. Sastavljen od niza dokumenata poput djedovih pjesama nastalih u nacističkog logoru, njegovih ljubavnih pisama baki ili njezinih ostrašćenih javnih angažmana u okviru komunističke partije Austrije, arhiv tako dobiva ulogu samosvojnog predstavljačkog tijela, te se u tom smislu Freudmannov odlazak sa scene bez povratka na aplauz čini kao jedini opravdan čin podnošenja ovakve vrste izvedbenog manevra.

U nepreglednoj ponudi kakvu svake godine osigurava Festwochen, gotovo je pa nemoguće, a zatim i vrlo nezahvalno stvoriti konačni zaključak o ispunjenim namjerama festivalske politike i poetike. Činjenica je to na kojoj ovakvi glomazni festivali u konačnici i profitiraju – toliki dijapazon ponude teško se može podvesti pod zajednički nazivnik kvalitete pa im je tim teže uputiti i kakvu konstruktivnu kritiku po pitanju repertoarske politike. Uz osobni dojam da je ovogodišnji festivalski izbor djelovao pomalo očekivano i umorno, vjerojatno i zbog iščekivanja velikog programatskog zaokreta koji se najavljuje dolaskom nove umjetničke uprave, ipak ostaje pohvaliti nastojanje Festwochena da u svoje programe uključi i aktivira relevantne lokalne umjetničke teme i procese, postavljajući se tako u kreativno još konkretniju komunikaciju s vlastitom zajednicom.

Objavio/la antonija [at] kulturpunkt.hr 07.07.2015

VEZANE VIJESTI

Gusta mjesta raspršenosti

Piše: Una Bauer
Ovogodišnji Tjedan suvremenog plesa u međunarodnoj je selekciji varirao brojne teme i ostavljao prostora za različitu kombinatoriku u njihovom povezivanju, kao i upisivanju.

Muka iskaza, ljepota izraza

Piše: Matko Botić

Elza hoda kroz zidove, diplomski projekt Jure Matulića, izvrsna je adaptacija romana Unterstadt Ivane Šojat Kuči.

Odrastanje, odustajanje, odumiranje

Piše: Igor Ružić

Iako konkretno upisana u vrijeme i prostor, predstava (Pret)posljednja panda ili statika događa se (i) u svevremenu, i u tome je njezina ljepota ali i užas.