Kerumovanje | kulturpunkt

Kerumovanje

Jesu li lokalni izbori išta drugo doli jedna velika zajebancija?

Piše: Ante Jerić
  • A
  • +
  • -

Cijela ova strka oko Keruma neodoljivo podsjeća na štoriju o splitskom Carusu. Radilo se tu zapravo o jednom lokalnom redikulu koji je umislio da zna pjevati. Splićani se baš i nisu trudili da ga razuvjere, dapače. Zbog njihovog istančanog smisla za zajebanciju, naš je Enrico završio na trajektu za Šoltu uvjeren da ide za Italiju jer su ga pozvali, ni manje ni više, iz milanske Scale. Na ispraćaju u gradskoj luci skupila se hrpetina ljudi, a razdragani Caruso im je mahao uvjeren da će za par sati biti u Milanu. Je li onda Kerum naš Caruso i jesu li lokalni izbori išta drugo doli jedna velika zajebancija?

Pitanje je to kojeg sebi postavljam već par tjedana i, da vam iskreno kažem, nisam ni pedalj bliže odgovoru. Dakle, ispitivanje javnog mijenja provedeno po strogim Gallupovim standardima daje Željku Kerumu sasvim realne izglede da se uvali u fotelju prvog čovjeka drugog najvćeg grada u Hrvatskoj pored živih i zdravih HDZ-ovca Kureta i SDP-ovca Ostojića. Pitanje je to koje zaslužuje punu pozornost. Zašto? Zato što je u pitanju čovjek krajnje sumnjivog intelekta i morala o čiji se lik i djelo očešao ama baš svaki društveni komentator čija je adresa malko južnije od naplatnih kućica u Dugopolju. Udarnički posao opisivanja svih njegovih ispada ostavljam drugima. Mene više zanimaju uzroci koji su doveli do meteorskog sjaja novopečenog političara iz Ogorja Gornjeg.

Nužan, ali ne i dovoljan uvjet koji je Kerumu omogućio natjecanje za ključeve grada je praksa izravnog biranja gradonačelnika. Da se glasa po starom modelu, Kerum bi trebao popuniti upisnicu neke od naših najvećih stranaka, a sve da to i učini, malo je vjerojatno da bi tamo figurirao kao prvi čovjek na listi. E, tu dolazimo do uloge medija u cijeloj  priči. Da bi te narod vidio kao potencijalnog vođu, moraš biti prisutan u medijima i iz dana u dan utiskivati u njegovu svijest određenu sliku o sebi. Kerum prisutnost u svim vrstama medija duguje svojoj - kažimo to na fin način - osebujnoj ličnosti, a ne činjenici da je jedan od najbogatijih ljudi u Hrvatskoj.

On je jedan od ljudi koji su poznati isključivo zbog svoje poznatosti. Njemu su naslovnice i televizijske priloge osiguravali, govorim sad napamet, Maybach od pola milijuna i kusur eura, šaketanje u narodnjačkom klubu, mahnita vožnja od 200 km/h na autocesti i slične Пzdarije. Tako je pomoću medija s vremenom profilirao svoj imidž lokalnog šerifa koji sam kroji zakon kako mu se svidi. Sasvim je logičan, priznat ćete, njegov izbor predizbornog slogana: Yes, I can! Kerum bi htio da ga vidimo kao osobu koja sve što radi, radi zato što može. Izigrava narodnog genija koji se možda i nije iskazao u osnovnoj školi, ali je zato diplomirao magna cum laude u puno važnijoj školi – školi života. Tom praksom njega se simpatizira više nego osuđuje pa će se tako na slučaj Nade Dimić prosječni Splićanin - HAHAHA - od srca nasmijati i reći kako mu se baš dopada čovjek koji u Zagrebu ruši, a u Splitu gradi.

Većina natpisa u javnosti posvećeni su ekscesima ovakve vrste dok je redovito u sasvim drugom planu da je upravo taj čovjek jedan od najbogatijih ljudi u Hrvatskoj, veletrgovac i veleposjednik u čijim je rukama sudbina puno obitelji koje su na njegovoj plaći. Argumentirane optužbe za ratno profiterstvo, analize njegovih dubioznih građevinskih pothvata i druge ozbiljne stvari treba tražiti povećalom. Čelni ljudi medijskih kuća redovito kažu da ozbiljne stvari ne prodaju novine. Je li to baš tako?

Meni se čini da se tu radi o nekoj vrsti samoispunjavajućeg proročanstva. Ako novinari pretpostave da su njihovi čitatelji idioti koji ne mogu pročitati ozbiljan tekst, onda ta pretpostavka utječe na njihovo ponašanje prema čitateljima. Njih će, je l', tretirati kao idiote. Dobar dio čitatelja će se početi ponašati u skladu s pretpostavkom novinara čineći tako da se ta ista pretpostavka pokaže istinitom, makar prije i nije bila. Možete vi onda 100 puta pitati glavešine zašto su im novine bolje za zamatanje ribe nego za čitanje, a oni će vam 100 puta pod nos staviti naručeno istraživanje gdje, crno na bijelo, piše da čitatelje više zanima desna sisa Janet Jackson nego njemački ekspresionisti u Zagrebu ili, ne znam, iranski nuklearni program.

Lakše je pretpostaviti da su čitatelji idioti. Stvarati kvalitetne novine je daleko teže od stvaranja celuloznog škarta. Senzaciju možeš izmisliti kad se sjetiš. Pitajte Daniela Delalea ako meni ne vjerujete. On se, naime, diči time što smo zbog njega već mjesecima osuđeni na čitanje, slušanje i gledanje bračnog para Gotovac iako je IQ njihove simbioze još uvijek daleko od tri znamenke. Većina dnevnika i tjednika koje možete pronaći na kioscima su nekakav amalgam tabloida i ozbiljnih novina. Zato se i može dogoditi da Kerum završi na naslovnici novina jer je snimio duet s Mišom Kovačem, a da se u tim istim novinama ugledni kolumnist čudom domišlja razlozima zbog kojih će sutra Kerum postati poglavica. Pritom kolumnisti u pravilu previđaju da se razlog tome nalazi, između ostalog, samo par stranica od njihovih tekstova. 

Keruma, dakle, mediji neosporno vole sve i ako ga vole mrziti. To samo po sebi još uvijek nije dovoljno da bi se objasnio njegov politički uspon. Česta rečenica koja se ovih dana čuje po Splitu glasi: On je bogat, bar neće krast'! Usredotočimo se zasad na prvi dio rečenice – bogatstvo. Onaj koji će sutra zaokružiti Keruma na glasačkom listiću sklon je, kao zlatna ribica, u manje od 10 sekundi zaboraviti svaku glupost koja je dosad izašla iz njegovih usta pa vjerojatno rezonira ovako: Dobro, cijeli život me uče da je čovjeku prepušteno da za sebe zaradi onoliko novca koliko može dokle god je to u skladu sa slovom zakona. U skladu s tim, bogatstvo bi se trebalo spontano raspodijeliti u razmjeru s marljivošću i inteligencijom, pa će tako radišni i sposobni postati bogatima, dok će oni lišeni tih vrlina ostati siromašnima. Kerum je bogat čovjek, dakle, mora da je taj isti Kerum radišan i sposoban. Želim da moj grad vodi takav čovjek! Meni je to malo problematično. Kerum je dosad pokazao jedino da je izvrstan u  kupovanju stvari i prodavanju istih po višim cijenama. Problem je što su ljudi nekako zaključili da se vođenje samoposluge ne razlikuje toliko od vođenja grada.

Drugi dio rečenice je još zanimljiviji – bar neće krast'. Nećemo na ovome mjestu dovoditi u pitanje očiti sukob interesa koji nastaje kad poduzetnik sam odlučuje o sudbini svojih projekata ni uopće časne namjere gospodina Keruma. Zanimljivije je kako javnost percipira profesiju političara. Ne znam za vas, ali dobar dio Splićana očito zamišlja svoje vlastodršce kao ljude koji su tu samo zato da bi iz gradskog ureda uzeli sve što nije brokvama zakucano za parket. Kad uzmete u obzir medijsku eksponiranost najpoznatijeg hrvatskog kuštravca, rašireno mišljenje kako stanje na vašoj imovinskoj kartici govori puno o vašim sposobnostima  i prezir spram sterilne političke scene, dobijete sasvim pristojan uvid u stanje koje bi iznjedrilo njega kao prvog čovjeka Splita.

Možda Kerum i je Caruso, ali nećemo sutra ispuniti listiće da bi se smijali njemu, nego Kuretu i Ostojiću.
Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 21.04.2009