Kini treba razgovor o prošlosti | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Kini treba razgovor o prošlosti

Prvog dana na Sarajevskom filmskom festivalu prikazan je dvosatni dokumentarac "Grad 24" iz 2008. godine, kojem režiju i scenarij (zajedno s Yongming Zhai) potpisuje kineski redatelj Jia Zha

Razgovarala: Barbara Matejčić
  • A
  • +
  • -

Tridesetosmogodišnji redatelj počeo je snimati filmove sredinom devedesetih nakon završene Filmske akademije u Pekingu i odonda je stekao izvrsnu svjetsku reputaciju. Nazivaju ga vodećim kineskim kinematografskim analitičarom koji se na strukturalno čist način bavi filozofsko-sociološkom dekonstrukcijom društvenih problema suvremene Kine.

Njegovi su najpoznatiji filmovi Svijet koji je sniman u tematskom pekinškom parku s replikama svjetskih turističkih atrakcija, te Mrtva priroda i Platforma u kojem prikazuje Kinu izgubljenu u vremenu. Svijet (2004.) njegov je prvi film koji je od vladinog cenzorskog ureda dobio odobrenje za prikazivanje u Kini, ali to ne znači da je ublažio svoju kritiku, već prije da se vremena u Kini ipak donekle mijenjaju.

Njega i redatelja otvorenja Olimpijskih igara u Pekingu Zhang Yimou, inače autora Kuće letećih bodeža i Heroja, nazivaju licem i naličjem suvremene kineske kinematografije. Dok je Yimou snimio neke od komercijalno najuspješnijih kineskih filmova odlično prihvaćenih u domovini, Zhang-Ke je postao simbol sve jače kineske nezavisne filmske scene, redatelj čiji se filmovi o autentičnom životu u današnjoj Kini uglavnom mogu gledati samo na piratskim DVD-ima jer nemaju dopuštenje cenzora.

No, u inozemstvu je itekako prikazivan i slavljen. Tako je za film Mrtva priroda dobio Zlatnog lava u Veneciji 2006. godine. Tim filmom bilježi promjene koje je u živote lokalnog stanovništva donijela gradnja ogromne hidrocentrale. I taj je film, kao i u Sarajevu prikazani Grad 24, spoj dokumentarnog i igranog filma.

Grad 24 sniman je u gradu Chengu, gdje se državna tvornica u kojoj su se radili dijelovi za vojne avione zatvara kako bi se na njenom mjestu izgradio luksuzni stambeno-poslovni kompleks nazvan Grad 24. Bivši tvornički radnici pričaju o prošlosti ispreplićući svoje privatne drame s radom u tvornici.

S Jin Zhang-Keom smo razgovarali u Sarajevu, dan nakon projekcije njegova filma.


KP: Je li bilo teško pronaći ljude koji će tako otvoreno govoriti o svojim emocijama i životima pred kamerama s obzirom da u Kini još uvijek vlada kolektivistički duh i zazor od javnog pokazivanja osjećaja?

Jin Zhang-Ke: Među bivšim tvorničkim radnicima uistinu nije bilo jednostavno naći ljude koji će pristati "razgolititi se" i pred kamerama ispričati svoje priče. Prvo smo ih pokušali privući s oglasom u lokalnim novinama, ali se nitko nije odazvao. Nakon toga smo tražili one koji žive u neposrednoj blizini nekadašnje tvornice. Smatrali smo da će oni koji svakodnevno prate promjene koje se na tom zemljištu događaju biti spremniji govoriti. Kada smo ih pronašli, pitali su nas zbog čega želimo čuti njihove priče. Najviše sam poteškoća imao s uvjeravanjem da je njihovo osobno iskustvo važno. Jer, kao što ste rekli, kinesko društvo je kolektivističko i oni ne pridaju mnogo individualnom, osobnom iskustvu, a ovaj je film trebao biti upravo o tome. Na kraju sam intervjuirao 130 bivših radnika i među njima odabrao njih petoro koji su u filmu i pridodao im priče četvoro glumaca.

KP: Dakle, ipak je relativno velik broj radnika bio spreman stati pred kamere i odgovarati na sva vaša pitanja?

Jin Zhan-Ke: Trebate uzeti u obzir da je u toj tvornici bilo zaposleno trideset tisuća ljudi. Svi su izgubili posao i sada dobivaju vrlo nisku državnu naknadu. Potrebno je puno vremena da bi se oni opustili, da bi stekli povjerenje u mene i da bi shvatili da iskustvo njihova života nekome može biti važno. Također su željeli znati kakav ću film snimiti pa sam im objašnjavao da želim napraviti stvaran film o njihovom autentičnom iskustvu, i onom prošlom i onom sadašnjem. Jer razlozi njihovih današnjih problema leže u prošlosti. Kada se ti uvjeti ispune, onda na površinu dolaze i emocije. Htio sam da se kroz razgovor o onome što je bilo suoče s prošlošću.

KP: A prošlost je tema s kojom se nerado suočavaju jer nužno vodi i do preispitivanja nekih dogmi sistema.

Jin Zhang-Ke: Ako se ne suočimo s prošlošću, ne počnemo o njoj javno diskutirati, nećemo se dobro snaći ni u sadašnjosti ni u budućnosti, što nam se već sada događa. Ekonomski smo se odmakli od prošlosti, ali smo ostali u okviru istog političkog sistema. Trebamo se izboriti za pravo da govorimo o događajima iz prošlosti koje smo potisnuli.

KP: Možemo li reći da je Grad 24 kritika rapidne modernizacije Kine ili vam je važnije bilo ispričati prošlost?

Jin Zhang-Ke: Zapravo nisam neki veliki kritičar modernizacije Kine. Htio sam razumjeti socijalistički eksperiment koji je Kina provodila od 1949. godine. Zanimalo me kako su se ljudi, a pogotovo žene, privatno i emotivno osjećali u toj kolektivnoj egzistenciji. Takozvana generacija 1989. kojoj i sam pripadam jer sam te godine maturirao, prihvatila je individualizam kao životni stil i recimo to tako, neovisnost. Zbog toga ne poznajem baš najbolje tu eru kolektivizma, koja je ostavila jak utjecaj na današnje kinesko društvo.


KP: Jeste li s
Gradom 24 imali kakve probleme s državnim uredom za cenzuru?

Jin Zhang-Ke: Sa svakim mi je filmom vrlo teško dobiti odobrenje ureda za film. Kada sam Grad 24 poslao državnom uredu za film, dva mjeseca nisam imao nikakve informacije o tome što će s njim biti. I u svibnju, baš pred otvaranje filmskog festivala u Cannesu, dobio sam pozitivan odgovor, odnosno odobrenje za prikazivanje. Takav je kineski sistem. Neke se stvari ipak mijenjaju pa je tako prije svaki film morao proći kroz Ministarstvo za radio, film i televiziju, a danas postoji nekoliko regionalnih ureda koji mogu izdati odobrenje filmovima. Cenzura je nešto popustila jer smo se borili za slobodnije, opuštenije uvjete za stvaranje filmova. Također, mi, takozvani nezavisni redatelji, bili smo pod velikim pritiskom jer smo se stalno bojali da će nam zbog nečeg prekinuti snimanje. Danas imam pristup kineskom tržištu, koje je za mene vrlo važno, jer mi, među ostalim, donosi više novaca koji mi pak omogućavaju da snimam u boljim uvjetima.

KP: Jeste li gledali otvaranje Olimpijskih igara u Pekingu i kako procjenjujete ideju redatelja Zhanga Yimoua?

Jin Zhang-Ke: Gledao sam otvaranje na televiziji. Yimou je htio pokazati svijetu pet tisuća godina kineske povijesti, ali s druge strane, nije bilo puno poveznica sa suvremenom kineskom kulturom. Meni je i perspektiva suvremenog kineskog društva važna. Zanima me kako ljudi razmišljaju, što osjećaju. Otvaranje me podsjetilo na situaciju u kineskoj kinematografiji posljednjih nekoliko godina: snimaju se kostimirani filmovi, obrađuju se teme iz prošlosti. A moram reći jednu stvar: svi Kinezi žele više slobode i vlastitog dostojanstva.

Intervju je prvotno objavljen u Vjesniku.

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 29.08.2008