Kino – kockica kulture | kulturpunkt

Kulturoskop Kinemaskop

<

Kino – kockica kulture

U sklopu istraživanja o radu digitaliziranih nezavisnih kinoprikazivača u lokalnim zajednicama, zaputili smo se u Sisak.

Piše: Ana Abramović

FOTO: mojsisak.com

  • A
  • +
  • -

U sklopu malog istraživanja o radu digitaliziranih nezavisnih kinoprikazivača u lokalnim zajednicama, zaputili smo se u Sisak gdje nam je svoja vrata otvorilo kino koje djeluje u sklopu Doma kulture Kristalna kocka vedrine. Riječ je o jednom od tri digitalizirana i aktivna kina u Sisačko-moslavačkoj županiji.

Digitalizacija sisačkog nezavisnog kinoprikazivača u sklopu projekta Nacionalnog programa audiovizualnog stvaralaštva 2010-2014. omogućila je da kino odsad prikazuje i najnovije filmske naslove. Uz komercijalne filmove u kojima sada posebno uživa mlada publika, u kinu se jednako redovno održavaju festivalska događanja, posebne revije i matineje, igraju europski i domaći naslovi. Ovdje su samo tijekom lipnja prikazani filmovi s Animafesta, istodobno s odvijanjem tog festivala u Zagrebu, te održani Dani europskog filma i Noć hrvatskog filma

U Kristalnoj kocki vedrine nema mjesta apatiji. Zaposlenici sisačkog kina poprilično su entuzijastični zbog novih tehničkih uvjeta. Uostalom, digitalizacija je značila i opstanak kina, na što gorko podsjeća izjava direktorice Kinematografa Osijek Marijane Bošnjak da ‘’bez digitalne opreme kina danas više nisu kina’’ (Croatian Cinema 1/2014, str. 18). Brojna kina diljem Hrvatske zatvorila su svoja vrata i prije pokretanja ovog projekta 2011. godine. Uz pomoć Ministarstva kulture, HAVC-a i lokalnih zajednica financirana je digitalizacija 28 kinodvorana uključenih u Mrežu nezavisnih kina. Dodatnih 12 prijavljenih kinoprikazivača nije ostvarilo pravo na kino tj. opremu u vrijednosti od gotovo pola milijuna kuna po jednom digitalnom projektoru. Broj 28 zato podsjeća da brojne manje zajednice, kvartovi, mjesta i gradovi, nemaju svoja lokalna kina ili su ostali bez njih, pa bi veliku važnost ovakvi projekti trebali imati i u budućnosti. Kako je najavljeno, do kraja 2015. godine bit će digitalizirano još 15 kino dvorana. 

Jedan od uvjeta za digitalizaciju bio je kontinuitet u radu kina što s obzirom na prijašnje uvjete nije bilo lako ostvariti. Voditelj sisačkog kina Daniel Pavlić prisjeća se slučaja kada je iz Državnog arhiva u Beogradu stigla kopija filma Michelangela Antonionija. Film na kraju nije prikazan jer bi u slučaju pucanja vrpce, koja je bila u vrlo lošem stanju, kino završilo u još većim troškovima od predviđenih. Naime, filmski klasici više nisu privlačili dovoljan broj publike, pa prodaja ulaznica ne bi pokrila trošak prikazivanja filma te opravdala rentabilnost dvorane. Redovna posjetiteljica kina, Siščanka Nikolina Dobranić nekada je nagovarala ljude koji su se skupljali u parku da dođu u kinu kako bi se projekcija mogla održati za što je bilo potrebno minimalno pet posjetitelja. 

Aktivno kino ima i simboličko značenje za Sisak gdje su brojni javni prostori polagano izgubili svoje prijašnje funkcije: autobusne stanice uz bivše industrijske pogone nekad su bile krcate ljudima, kao i ugasla kina Partizan, Pionirac i Sloboda. Zaštićenu zgradu posljednjeg kina grad je prodao Sisačkoj biskupiji koja se ovdje obavezala održavati kulturnu djelatnost... Da su bivša kina nekad bila kultna mjesta s dozom svojevrsnog holivudskog glamura potvrđuje i sisački umjetnik Marijan Crtalić prisjećajući se kako su nedjeljom prijepodne ljudi u "procesijama" hodočastili u kino na projekcije filmova o Bruce Leeju, Tarzanu, Winnetou... Propadanje u tranzicijskom periodu u nekim slučajevima i nije bilo tako tromo: u industrijskom naselju Caprag kino je izgorjelo preko noći, zajedno s galerijom i arhivom radova poznate likovne kolonije u organizaciji sisačke Željezare. S posljedicama ovakvih gubitaka krenule su se suočavati inicijative za osnaživanje kulture i umjetnosti u Sisku i okolici, a jednoj takvoj inicijativi je pripadao i današnji voditelj kina. Ovdje se radi o paradigmatskom slučaju za razumijevanje domaće nezavisne kulture koji potvrđuje zaključke Dee Vidović o tome kako su se u razdoblju koje nazivamo tranzicijom nezavisni kulturni akteri borili za pravu transformaciju kulturnog sistema, dok ta intencija nije bila vidljiva u radu kulturnih institucija.

Znanje i energija nezavisne kulture 2006. se godine pretočila u rad Doma kulture KKV gdje Pavlić dolazi na mjesto filmskog voditelja. Tada nastaje i Sisak eko film festival te brojna druga filmska događanja. Naime, u prijašnjim uvjetima bilo je lakše organizirati festival nego redovni kino program. Kontaktirajući direktno redatelje i gradeći mrežu poznanika, donatora i sponzora, sam filmski festival tijekom nekoliko godina uspostavlja jaku organizacijsku infrastrukturu. Nema sumnje da brojne financijske poteškoće i danas priječe realizaciju svih ideja vezanih uz rad kina kojem su, kao javnoj ustanovi, dostupna skromna sredstva za lokalnu kulturu. Srećom, kako kaže Pavlić, danas im u radu pomaže HAVC, a tu su i druge mogućnosti umrežavanja ukoliko se kino bavi prepoznatljivim aktivnostima…

Povratak sisačke publike potvrđuje da kino nije stvar prošlosti, ali o njenoj brojnosti danas ne svjedoči duljina reda za karte, nego statistički podaci koji potvrđuju da je kino od prodaje ulaznica u tri mjeseca 2013. godine ostvarilo gotovo tri puta više prihoda nego u cijeloj godini rada prije digitalizacije. O posjećenosti kina ipak se ne može generalizirati. Dok maksimalnu gledanost postižu Štrumpfovi, na projekciju filma Fuck for forest došla su svega četiri posjetitelja. Velike predrasude publika ima i prema domaćem filmu koji navodno odbija temama (misli se na temu suočavanja s ratnom prošlošću). Kino nudi povoljnije cijene karata za mlade, a organizatori ponekad ostanu iznenađeni brojem u kojem mlađa publika nahrupi na neke naslove, primjerice film o Justinu Bieberu. Međutim, isti ne skrivaju razočaranje ni pred voditeljem kina zbog nemogućnost prikazivanja 3D filmova kao što je koncertni 3D spektakl o grupi One Direction.

Ove godine će se u Kockici održati i deveta revija dokumentarnog filma Fibula koja je u početku bila zanimljiva uglavnom gostima iz Zagreba, dok posljednjih godina dokumentarci sve više privlače lokalno stanovništvo. Formiranje publike je dugotrajan proces, a vodstvu kina je pritom izrazito važna dobra suradnja s medijima, osobito radijskim postajama koje prenose informacije o kulturnim programima. Kada je već riječ o promociji i odazivu publike, zanimljiv je i slučaj Ištvančićevog filma Draga Gospa Ilačka, svojedobnog dobitnika nagrade publike na Fibuli. Projekcija je izazvala veći interes nakon što je film u dobrom kontekstu spomenut na nedjeljnoj misi.  

Teško je definirati značenje koje kino ima za zajednicu kao što je i ljudima teško odgovoriti na pitanje zašto uopće idu u kino. Odgovori se čine samorazumljivima: općenito vrijedi da je dobro izlaziti i družiti se. Još postoji dovoljno strasti za gledanje filmova na velikom platnu, a u prilog važnosti kina ironično govori sve češća upotreba nove administrativno-teritorijalne kovanice: "grad bez kina" (najava ovogodišnjeg DokuMa, festivala dokumentarnog filma u Makarskoj glasila je: "Filmski festival u gradu bez kina"). Inicijativa Kino u mom kvartu istaknula je da kina predstavljaju zajednički prostor slobode gdje ljudi van ekonomskih i političkih pritisaka na svakodnevicu jednostavno mogu pogledati zanimljiv film, istodobno stvarajući i osnažujući zajednicu. Prema riječima voditelja sisačkog kina, ljudi koji dolaze u kino usude se pokazati da su živi. 

Mnogi će potvrditi da idu u kino jer ih angažiraju teme koje na prvi pogled nisu usko vezane za njihovu svakodnevicu. S druge strane, tu su i svima bliske teme, a kako zajednicu definira ono što je svima "zajedničko", one u pravilu uspijevaju zainteresirati veći broj publike. U razvoju američkih lokalnih kino "communityja" spominje se egzotičan primjer surf film festivala kao tipa događanja koje okuplja sudionike sa zajedničkim interesom, prepoznatljivim za mjesta na zapadnoj obali kontinenta. Sisak eko film festival na sličan način povezuje zaljubljenike u biciklizam, promovira turizam i ideju održivog razvoja, a jedinstven je i zbog svog putujućeg karaktera. Otvaranje i zatvaranje festivala je u Sisku, a u međuvremenu se filmovi prikazuju u različitim mjestima u županiji. Osim toga, širu publiku u Kockici redovito okupljaju projekcije amaterskih filmova nastalih u sklopu filmskih radionica za mlade. Nastale radove dolaze pogledati poznanici i obitelji mladih autora, amatersko stvaralaštvo prepoznato je kao zajednička vrijednosti, a nove "digitalne" generacije uče o važnosti filma i moći vizualnog. 

Još uvijek je teško utvrditi što donosi prijelaz na digitalni format iskustvu odlaska u kino jer promjene nisu sasvim vidljive ni na europskoj razini. Nova tehnologija je redovitim posjetiteljima sisačkog kina donijela veći izbor različitih i aktualnih filmskih naslova. Digitalizacija nesumnjivo znači povratak američkih blockbustera u lokalna kina (nekad je to bio Winnetou, a danas Justin Bieber). Uostalom, nije prošlo mnogo od Lucasove prve epizode Ratova zvijezda iz 1999. godine kojom započinje digitalna revolucija. Upravo je produkcija holivudskih 3D filmova ubrzala ponešto usporene procese digitalizacije na krizom zahvaćenom europskom kontinentu, dok su u Aziji još 2005. godine djelovale 138 od 291 digitaliziranih kinodvorana u cijelom svijetu. 3D filmovi postali su ključni element profita u kinematografiji i povećali broj gledatelja što je opravdalo i povećana financijska ulaganja u opremanje kina novom tehnologijom. Godina 2011. bila je ključna za digitalizaciju europskih kina, a taj se prijelaz iz praktičnih razloga morao odviti istodobno i u što kraćem roku, čemu je težio i nacionalni projekt. S druge strane, posjetiteljica sisačke Kockice, koja pripada studentskoj populaciji, u posljednje vrijeme ne odlazi često u kino jer komercijalne filmove može pogledati i kod kuće, ali ističe prednost raznolikog kino programa i nada se da će u Kockici i u budućnosti gledati kvalitetne filmove. To svima obećavaju i HAVC-ove programske smjernice za novodigitalizirana nezavisna kina.

Digitalni projektor je posljednji modni krik kinematografije koja, kao i svaka druga industrija, ovisi o tržištu i tehnologiji. Je li to neumjestan zaključak u kontekstu Siska kao nekadašnjeg industrijskog grada? Uostalom, izum kinematografa braće Lumière iz 1895. također je priča o patentu. Odvagnuvši visoku cijenu digitalne opreme i velika očekivanja sisačke publike od kino programa u budućnosti, revitalizacija kina u Sisku zasigurno donosi uzbudljivu budućnost u osnaživanju kulturnog života zajednice ako na tom putu neće ponestati dosadašnje energije i zanimljivih projekata.

Objavio/la antonija [at] kulturpunkt.hr 10.07.2014