Knjiga umjetnika kao oruđe očuvanja identiteta | kulturpunkt

Kulturoskop Criticize This

<

Knjiga umjetnika kao oruđe očuvanja identiteta

U knjigama umjetnika predstavljenim na istoimenoj izložbi intimno s lakoćom prelazi u univerzalno, a najzakučastija auto-refleksija sadrži suptilnu društvenu kritiku.

Piše: Bojan Krištofić

U galeriji Academia Moderna Instituta za suvremenu umjetnost u Zagrebu kustosi Darko Šimičić, Igor Kuduz i Janka Vukmir od 17. do 22. rujna postavili su opsegom neveliku, ali sadržajem bogatu izložbu Knjige umjetnika. Ovdje dugo nije bilo izložbe orijentirane isključivo na taj specifični žanr vizualnih umjetnosti, već su se knjige umjetnika, kao osebujan tip neo-avangardnog, odnosno konceptualnog izražavanja, uglavnom pojavljivale na različitim recentnim multimedijalnim pregledima povijesnih avangardi i Novih umjetničkih praksi. Izložba Knjige umjetnika predstavila je radove većine renomiranih autora starije generacije koji su se u nas, u doba bivše Jugoslavije, kontinuirano bavili medijem knjige (Dimitrijević, Gudac, Iveković, Kipke, Martek, Stilinović, Vaništa i drugi), a izloženi su i radovi nekolicine mlađih autora, koji će se tek afirmirati na umjetničkoj, ali i dizajnerskoj sceni. Predstavljeni umjetnici knjigu shvaćaju kao otvoren i fleksibilan medij izražavanja, unikatni predmet ili tiskanu (ili fotokopiranu) publikaciju niske tiraže, kojom reagiraju na određene društvene i političke fenomene ili (češće) reflektiraju svoj 'intimni svijet', baveći se meta-medijskim i estetskim pitanjima forme. Prijeratnim knjigama umjetnika, koje su pripadale izvornim avangardnim pokretima (dadaizam, ekspresionizam, nadrealizam), bio je imanentan karakter manifesta, pa čak i pamfleta. To je specifično za rani modernizam, kada su i beskompromisni larpurlartistički stavovi sadržavali notu političke provokacije, zbog univerzalnog modernističkog stremljenja ka sustavnoj, utopijskoj promjeni društva. U poslijeratno post-modernističko doba, odnosno od 1968. godine nadalje, narav knjiga umjetnika postaje eklektičnija, i taj jeftin, pristupačan i demokratičan medij ubrzo postaje autonomno sredstvo izražavanja oslobođeno utilitarne svrhe. Nije pretjerano pretpostaviti kako su knjige umjetnika iz '60-ih i '70-ih utjecale (konceptualno i estetski) na tiražne studentske časopise toga vremena (naposljetku, Goran Trbuljak, autor brojnih knjiga umjetnika, '80-ih je radio kao grafički urednik zagrebačkog Poleta), a posredno i na gerilski proizvedene i distribuirane fanzine čiji je procvat uslijedio '90-ih, u doba vladavine fotokopirnih strojeva. Bilo bi zanimljivo u budućnosti organizirati izložbu koja bi ukazala na te paralele.

Pozabavit ćemo se s par najzanimljivijih primjera knjiga umjetnika s nedavne izložbe. Na primjer, veliki je kuriozitet bilo vidjeti knjigu nadrealističke poezije Radovana Ivšića Tanke iz 1954. godine, te je prava šteta što se većina izložaka, uključujući i ovaj, nalazila pod staklom, pa ih nije bilo moguće dodirnuti i izravno promotriti. Pomalo paradoksalna situacija kad su u pitanju knjige, zar ne? Izvjesno je kako je taktilni doživljaj knjige podjednako važan kao i vizualni. No, zahvaljujući angažmanu kustosice Vukmir, dobili smo uvid u fotografije knjiškog bloka svih izložaka, bez čega ne bi bilo moguće napisati relevantniji prikaz izložbe. Izdvojit ćemo sentimentalan, gotovo elegičan rad Sanje Iveković-Martinis, knjigu Tragedija jedne Venere (1976) u kojoj umjetnica niže fotografije iz vlastitog života, od ranog djetinjstva do zrelosti, paralelno sa sličnim fotografijama Marilyn Monroe; uspoređujući život umjetnice tada slabo poznate van domaćih okvira i planetarno popularne, pokojne filmske zvijezde. Međutim, Ivekovićeva se ne sprda s patetičnom, premda tragičnom životnom pričom Monroe. Naprotiv, uporaba crno-bijelih fotografija, zajedno s distanciranim, suhoparnim autoričinim komentarima, doprinosi sjetnom, rafiniranom ugođaju djela, a prožimanje identiteta umjetnice i slavne osobe u prozaičnim svakodnevnim situacijama naglašava empatiju Ivekovićeve prema sudbini Monroe, odnosno prema jedinoj rodnoj i socijalnoj ulozi koju je potonja mogla igrati ne bi li se emancipirala  u patrijarhalnom, mačističkom holivudskom svijetu pedesetih – ulogu zavodnice i zabavljačice koja je ipak progutala više no što je mogla probaviti. Također, ovo podvajanje ili širenje (produljenje?) identiteta dvije ženske osobe kao da anticipira današnje vrijeme kada je ljudski identitet vrlo relativan pojam, te se grana i razvija svakodnevno u najrazličitijim medijima, pa je teško odgovoriti koji identitet – fizički (materijalni), virtualni (elektronski) ili pak politički, ekonomski – ima prioritet u određenju neke osobe u vremenu i prostoru.

Mlađi umjetnik Niko Mihaljević (rođen 1985), po struci grafički dizajner, svojim se radom katkad također dotiče pitanja identiteta, dislociranog u globaliziranom, informatički integriranom svijetu brzih i protočnih vizualnih komunikacija. Njegova knjiga Outlined Landscapes (2012), jedna od rijetkih na izložbi koje se mogu prolistati, nastoji fiksirati sjećanja na mjesta gdje je autor boravio, i to postupkom koji naglašava upravo njegovu fizičku prisutnost u prostoru, transformirajući empirijsku stvarnost u arhetipski autorov unutarnji svijet posredstvom ruke i flomastera. Princip je jednostavan – Mihaljević je male prozirne folije formata A6 prislanjao na prozore interijera u kojima je boravio, te je na folijama linijama skicirao obrise pejzaža, bilo urbanog, bilo prirodnog. Kada je prikupljen određen broj folija, one su pohranjene u tipični, maleni foto album, te je precizno označeno gdje i kada su crteži nastali. Sjećanje na konkretna mjesta miješa se s autorovom imaginacijom, a mi različite lokacije, od Splita do Rotterdama, promatramo kao postaje u mentalnoj mapi njegovih putovanja, gotovo kao eterične, starinske dagerotipije koje su od nas udaljene podjednako vremenski i prostorno. A zapravo, nije riječ ni o čemu drugome nego o ostavljanju traga na površinama suvremenih armiranih, betonskih pećina, o pokušaju očuvanja jasnog kontinuiteta života u svijetu gdje su uzročno-posljedične veze funkcioniranja društvenih odnosa teško uočljive i van moći rasuđivanja prosječnog čovjeka. 

U ovim primjerima knjiga umjetnika, što je karakteristično za cijelu izložbu, intimno s lakoćom prelazi u univerzalno, a čak i najzakučastija auto-refleksija često sadrži suptilnu društvenu kritiku, ma kako se hermetičnom činila. Dapače, izgleda kako je ovaj medij, pored niskih troškova produkcije, umjetnicima vrlo privlačan zbog svog neposrednog odnosa s publikom, odnosno čitateljima. Karakteristična statičnost knjige i njeno podražavanje ne samo osjetila vida, već i dodira, mirisa, pa i sluha, mogu u digitaliziranom post-industrijskom dobu predstavljati osvježenje. A hoće li se knjiga koristiti kao oružje otpora različitim negativnim društvenim pojavama, ili će biti dnevnik umjetnikovih meta-opservacija i dokument potrage za lijepim i istinitim, samo je na njemu da odluči.

Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! kojeg organiziraju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SeeCult i Beton iz Srbije te Plima iz Crne Gore. Projekt se provodi u sklopu programa 'Kultura 2007-2013' Europske Komisije. Ova publikacija se financira uz podršku sredstava Europske komisije. Sadržaj ove publikacije isključiva je odgovornost organizatora projekta Criticize This! i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Europske Unije.

Objavio/la antonija [at] kulturpunkt.hr 22.11.2012