Knjižnica kao alibi | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Knjižnica kao alibi

O specifičnosti Galerije Prozori i načinu na koji knjižnica, čitaonica i galerija zajednički žive i utječu jedna na drugu razgovarali smo s Irenom Bekić, voditeljicom Galerije.

Razgovarala: Janja Sesar

Lala Raščić, Knjižnica noću, FOTO: L.Raščić

Galerija Prozori obuhvaća prozorski niz Knjižnice Silvija Strahimira Kranjčevića, a ovisno o radu širi se u unutrašnji prostor knjižnice ili vanjski javni prostor. Galerija je osnovana 1978. godine i od svojih se početaka usmjerila na izlaganje ilustracije i drugih grafičkih vrsta te se ubrzo profilirala u jedinu galeriju u gradu koja je sustavno pratila domaću ilustraciju izloživši sve naše značajne ilustratore počevši od ilustratora Selanova kruga do onih mlađe generacije kao što su Dubravka Kolanović, Tomislav Torjanac, Igor Hofbauer i drugi. Od 2005. godine, izlagačka se koncepcija preusmjerava na konceptualne, socijalne i druge izraze umjetničke prakse. O programu odlučuje Savjet Galerije koji čine Amela Frankl, vizualna umjetnica, Maša Štrbac, povjesničarka umjetnosti, Petra Dolanjski, povjesničarka umjetnosti, te Irena Bekić, povjesničarka umjetnosti i voditeljica Galerije Prozori s kojom smo razgovarali.


KP: Možete li nam reći nešto o nastanku i povijesti galerije koja je dugo bila fokusirana na ilustraciju. 

I.B.: Galerija je osnovana 1978. godine kada se Knjižnica S. S. Kranjčevića preselila u svoj današnji prostor, prizemlje Općine u Zapoljskoj 1. Branka Hlevnjak koja je u to vrijeme radila u knjižnici prepoznala je potencijal pedeset metara dugačkog prozorskog niza, osnovala je galeriju i nazvala je Prozori. Branka je kasnije osnovala Galeriju Događanja, a u Prozorima ju je naslijedila Malina Zuccon Martić. One su koncipirale program vezujući ga za grafiku, ilustraciju, plakat, uopće grafički dizajn što je proizlazilo iz logike smještaja u knjižnici. Ilustracija je dugo vremena bila prilično marginalizirana i značaj Galerije Prozori bio je upravo u tome što je sustavno pratila jednu tako marginaliziranu formu. Mislim da bi katalozi galerije mogli poslužiti kao orijentir nekoj mogućoj povijesti hrvatske ilustracije do početka 2000-ih.    

Nina Kurtela, Sve

KP: Danas je rad galerije usmjeren na prezentaciju konceptualnih i angažiranih umjetničkih praksi. Kako je došlo do toga i koja je specifičnost galerije u odnosu na druga mjesta koja prezentiraju suvremenu umjetnost u gradu Zagrebu?

I.B.: I današnja je programska koncepcija proizišla iz smještaja u knjižnici. Samo što su drugi aspekti knjižnice ušli u fokus. Valja reći da se knjižnica nalazi u kvartu Peščenica, točnije na Volovčici i da se nalazi na sjecištu svakodnevnih putanja stanovnika. Između crkve i placa, između doma zdravlja i banke, pošte, općine, između tramvajske pruge i autobusne linije koje povezuju kvart s centrom grada. Tu je nekoliko vrtića i osnovnih škola. Knjižnica je živo mjesto susretanja. Tu se uspostavlja široka i promjenjiva mreža odnosa koja uključuje bogati simbolički potencijal knjižnice te socijalne i prostorne aspekte s prozorima kao poroznom granicom između vanjskog i unutrašnjeg. Prozori su mjesto interferencije privatnog i javnog, intimnog i kolektivnog, zone prolazaka i zone usporavanja. Mene je zanimalo kako odgovoriti na tu situaciju, kako aktivirati akumulirane slojeve i iskoristiti njihov potencijal. Dakle ne više odgovoriti podudarnim medijem na medij knjige već istražiti odnose kroz koje se reprezentira važeća konstrukcija stvarnosti. Zagrepsti u svakodnevnu rutinu, raslojiti nataložene naslage znači otvoriti teren za propitivanje. Ne radi se tu o velikim obratima, već o pomacima u perspektivi koji mogu potaknuti djelovanje ka promjeni. U tome vidim ulogu umjetnosti danas.     

Fizička i konceptualna simbioza s knjižnicom specifičnost je Galerije Prozori. S jedne strane zahtjevan i težak prostor opterećen stvarima i značenjima, s druge je frekventan i životan. Umjetnost je ovdje doista uronjena u život i može lakše nego u tipičnim galerijskim prostorima, koji su po svojoj prirodi izolirane zone i rijetko imaju direktan pristup u život, ostvariti svoj politički potencijal. 

Margareta Lekić i Zoran Vukosavljević, 434, 2010. Knjižnica S. S. Kranjčevića

KP: Na koji način čitaonica i galerija zajednički žive i utječu jedna na drugu? 

I.B.: Knjižnica je stabilni dio ovog para: klasična institucija definirana unutar određenih kulturnih gabarita, konvencionalno potvrđena s jasnom dnevnom rutinom. Galerija je subverzivna. Putem umjetnosti vrši sitne tektonske pomake, ubacuje viruse destabilizacije hegemonijskih reprezentativnih društvenih obrazaca. Umjetnost sa svojom fleksibilnom metodologijom ima mogućnost uvući se u pukotine društvene strukture unutar koje djeluje i iznutra podrivati dominantni sustav, destabilizirati ga, očuditi, potaknuti propitivanje. Upravo na taj način djeluje galerija u knjižnici. Knjižnica joj pruža "sigurno mjesto". Za našu publiku koja nije galerijska, veći kredibilitet ima poruka odaslana iz knjižnice nego što bi to bilo da je stigla s neke umjetničke instance. U tom smislu knjižnica je alibi ili neka vrsta strateške podvale. Galerija pak, pogotovu kroz participativne projekte koje realiziramo i kroz aktiviranje stanovnika, osnažuje knjižnicu kao važno i pozitivno mjesto u zajednici i širi granice njezina djelovanja. Ona naglašava značaj javnog prostora kao zajedničkog interesa.

Tonka Maleković, NadGradnja; FOTO: Boris Cvjetanović

KP: Na koji način se biraju umjetnici i djela koja se izlažu te kako se financiraju troškovi programa?

I.B.: Umjetnici dolaze na poziv ili preko natječaja. Oni čije prakse uključuju rad s publikom i koji se zalažu za neelitni i vaninstitucionalni pristup umjetnosti pri čemu se umjetnost proširuje u svakodnevicu vole ovakve životne prostore. Upravo stoga se u većini radi o novim produkcijama, radovima nastalim za kontekst Galerije Prozori. To su uvijek jeftine produkcije jer su sredstva kojima raspolažemo, dobivena isključivo od Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport i Ministarstva kulture, vrlo mala. Nismo dovoljno dobro tehnički opremljeni, jer je naša bazična djelatnost knjižnična pa galerija ostaje na repu kad se radi o infrastrukturnom ulaganju. Sve je to ograničavajuće. Jedan dio poslova, točnije ono što je vezano uz moje djelovanje od koncipiranja programa, organizacije, suradnji do pisanja predgovora je volonterski rad. No ono što je norma ispod koje ne idem, a mislim da to nažalost nije praksa u svim galerijama u nas, je pokrivanje produkcije i honorara umjetnika i suradnika na projektima.      

Božena Končić Badurina, 1001 noć i druge priče, Kafić

KP: Tko su posjetitelji izložbe? Kako stanovnici kvarta reagiraju na program galerije i uključujete li ih možda i na neke druge načine u svoj rad?

I.B.: Naši posjetitelji su ponajviše korisnici knjižnice i prolaznici koji na rad reagiraju intuitivno, vođeni osobnim estetskim i etičkim kriterijima budući da ne vladaju specifičnim znanjima koja bi im omogućila sagledavanje rada prelomljeno kroz diskurzivne obrade. Neki ih radovi izuzetno dotaknu, a ponekad reakcija izostane, što se nikada ne može predvidjeti. Čitatelji novina su pak toliko zatvoreni u svoje svjetove definirane njihovom dnevnom rutinom da često ne primjećuju da se okruženje oko njih promijenilo. Odnosno misle da ih se to ne tiče, da je namijenjeno nekom drugom. Takva raznolika publika zahtijeva razvijanje različitih taktika komuniciranja i posredovanja umjetnosti tj. onoga što se umjetnošću želi iskomunicirati. Jedna od njih je organiziranje razgovora koji prate izložbe i koje smo odnedavno pokrenuli pod nazivom Razgovori u Prozorima. Zamišljeni su kao neformalni razgovori publike i umjetnika te stručnjaka iz različitih područja o temama koje otvaraju umjetnički radovi u galeriji.

S druge strane, prisutnost galerije u knjižnici nije sasvim jasna jer na vratima nema natpisa koji bi umjetnosti koja nastaje dao nominalni ili institucionalni okvir. Stanovnici kvarta uvučeni su u rad ili su pozvani da u njemu sudjeluju, a da nisu uvijek svjesni da se radi o umjetnosti. Tako je Božena Končić Badurina 2010. u radu 1001 i druge priče izvela četiri situacije kao četiri kratka reza kojima je intervenirala u svakodnevnu rutinu knjižnice bez traga i materijaliziranja u formi izložbe. Zajedničko mjesto svim akcijama bila je upućenost na drugoga. U situaciji Kafić, na primjer, izmjestila je čitaonicu dnevnog tiska u pješačku zonu s druge strane prozora. Umjetnica je posluživala korisnike besplatnim sokom, kavom ili čajem koje je sama pripravljala. Neočekivana pažnja upućena ponaosob stalnim korisnicima knjižnice uspostavili su osnovu za druženje kao oblik društvenosti nasuprot onoga proizišlog iz suodnošenja unutar institucijskog modela. Situacija Novine u kojoj su umjesto desetak primjeraka, ponuđene samo jedne dnevne novine računala je na solidarnost čitatelja. Kao nadomjestak ponuđena im je publicistička literatura, a umjetnica je bila spremna pomoći im da potraže vijesti na Internetu. Situacija Spavači nešto se razlikovala. Četvero je angažiranih statista nakon započetog čitanja spustilo glave na stolove i sat vremena "spavalo" u knjižnici. Ova duhovita situacija, blagi atak na normu, bila je očuđujući prizor za posjetitelje knjižnice i za prolaznike. Na kraju, Kviz 1001 noć na temu tada popularne turske serije, turskog jezika i kulture zamišljen je kao društveni događaj i prilika da stanovnici kvarta okupljeni oko nečeg što vole pokažu svoje kompetencije i znanje. Najboljima su podijeljene nagrade: tečaj turskog jezika, luksuzno izdanje knjige Priče iz 1001 noći i kilogram turskih slatkiša. 

U projektu hitnaArhitektura grupa mladih arhitekata Archisquada je pro bono rješavala stambene i druge arhitektonske probleme stanovnika Peščenice. Ono što je važno je društveni pomak koji se dogodio i konkretni doprinos, a ne umjetnost kao institucija koja stoji iza njih. Galeriju vidim kao organizacijsku podršku da se taj pomak dogodi.

 

KP: Što biste rekli, kako Prozori utječu na život kvarta?

I.B.: Radi se o različitim smjerovima aktivacije stanovništva i neposrednom prožimanja sa životom u kvartu. Zbog svoje netipičnosti, između Prozora i kvarta nema institucionalne rampe. Izložbe u Prozorima vizualni su akcent u urbanističkom tkivu koji se neprestano transformira. Kako se radi o prolaznoj zoni, one reguliraju kretanje. Pozivaju na zaustavljanje i odvajanje vremena. Participativne umjetničke prakse imaju pak kohezivnu snagu, osnažuju zajednicu i upućuju na značaj javnog prostora. Ljudi rado sudjeluju jer osjećaju mogućnost vlastitog djelovanja nasuprot nametnutom osjećaju nemoći unutar globalne političko ekonomske strukture, a galerija u sprezi s demokratskom institucijom knjižnice, nastoji neprestano ukazivati da se važeće prezentacije stvarnosti, politički i ekonomski sustavi posljedice odnosa u promjenjivom poretku, a ne nužnosti i da je moguće pomicati granice ili barem subverzivno djelovati u odnosu na njih.   

Objavio/la matija [at] kulturpunkt.hr 27.05.2014