Koja carica! | kulturpunkt

Kulturoskop Kinemaskop

<

Koja carica!

Serija The Great slobodno remiksira povijesne činjenice kako bi na duhovit način ispričala priču o ženi koja se bori za svoje mjesto u nepravedno muškocentričnom svijetu.

Piše: Tonći Kožul

FOTO: IMDb

The Great je priča o Katarini Velikoj, carici Rusije, ali je i pritom – kao što nas redovito podsjeća natpis na špici svake epizode – tek "povremeno istinita priča". Pa je tako, naprimjer, stvarna carica Katarina svoga muža Petra III. svrgnula s prijestolja sedamnaest godina nakon što su stupili u brak... Dok u ovoj seriji ona počinje ozbiljno planirati puč gotovo odmah po dolasku iz Pruske na ruski dvor. E, i nije udana za Petra III. – nego za Petra II.

Serija obiluje takvim proizvoljnim odstupanjima od povijesnih činjenica i to je sasvim OK: ta nije sad da je dokumentarna serija, pa niti povijesna. The Great je, ajde recimo to tako, kvazipovijesna serija koja se koristi stvarnim povijesnim detaljima kada joj to paše: ili ih remiksira ili naprosto ignorira kada nisu u službi priče koju želi ispričati – one o ženi koja se bori za svoje ideale i svoje mjesto u nepravedno muškocentričnom svijetu. 

Tako da nije ni najmanje bitno što se najnotornija (i, naravno, potpuno neutemeljena) glasina o carici Katarini, ona o njezinom snošaju s konjem, u stvarnosti proširila tek posthumno, kao tobožnji uzrok njezine smrti, dok se u seriji zlobno šapuće o tome po dvoru već od četvrte epizode: u oba slučaja dođe na isto – ni prvi ni zadnji put da se seksualnost koristi kao oružje za posramljivanje žena. A nastanak glasine je u seriji kronološki pomaknut unatrag kako bi se podcrtalo koliko jedna obična izmišljotina takve prirode može naštetiti ženinoj reputaciji, dok se njezin kretenski muž istovremeno, naočigled svih, može jebati gdje god i s kim god stigne i nikom ništa.

Isto tako, nije uopće bitno ni što stvarni Petar III., za razliku od Petra II. iz The Great, nije bio baš totalni kreten i što je, ako je vjerovati osnovnim podacima na wikipediji (hej, neću glumiti da sam sad tu neki rusist!), ipak uspio povući pokoji sitni progresivni potez tijekom svoje vladavine: on je svejedno ostao upisan u povijest kao, u najboljem slučaju, minorna figura, dok se vladavina Katarine Velike i dalje zna slaviti kao zlatno doba Rusije – a ona vjerojatno ne bi dobila uopće ni priliku da pokaže što zna i umije da nije nasilu zbacila njegovo beskorisno muško dupe s trona!

Katarinu inače glumi Elle Fanning, jedina Amerikanka u glavnoj postavi serije, sačinjenoj gotovo isključivo od britanskih glumaca... Što je dosta zgodna meta-caka – pošto ona, jelte, glumi prusku plemkinju koja dolazi na ruski dvor! Mislim, ne bih znao je li namjerna meta-caka... mada ne bi me ni čudilo da jest? 

Naime, nije nimalo slučajno što u jednoj ovakvoj seriji britanski glumci s uredno britanskim naglascima glume, hm, Ruse iz doba prosvjetiteljstva: u angloameričkoj filmskoj i TV-industriji se s vremenom uvriježilo nepisano pravilo da bilo kakvi likovi iz bilo koje iole dalje prošlosti trebaju biti odglumljeni s britanskim naglascima. Jer, ono, Amerika je i dalje relativno mlada nacija pa stoga američki govor rijetko može zvučati dovoljno "starinski", dok pak američko emuliranje neangloameričkih akcenata... i nije baš najsretnija ideja, iz niza razloga?

Pa tako imamo engleske Francuze u recentnom mjuziklu Les Miserables, cijeli komplet različitih britanskih naglasaka u Igri prijestolja, Brada Pitta koji nabacuje engleski akcent kako bi bio, kao, autentičniji Ahil (!) u Troji... Jedan potpuno apsurdni standard koji smo navikli uzimati zdravo za gotovo. No što ako se ne bismo pravili da je to nešto normalno nego bismo, upravo suprotno – prigrlili to ahistorično ruho? Što ako bismo imali Ruse iz 18. stoljeća koji ne samo da pričaju kao Englezi, nego i šibaju sočno vulgarne one-linere koji kao da su izašli iz usta likova neke suvremene britanske humoristične serije poput Peep Showa ili The Thick of It

I tako i bi u ovoj odličnoj seriji iz pera Tonyja McNamare, scenarista popularne kostimirane drame The Favourite. Kroz deset dosad prikazanih, strašno zabavnih i duhovitih epizoda The Great zdušno navijamo da naša heroina detronira svog nesposobnog manchild muža – i mada sezona završava pomalo cliffhangerasto, za očekivati je da ćemo Katarinu u novim nastavcima vidjeti na prijestolju za kojim toliko žudi. A novih će nastavaka ipak biti (mada tko zna kad, pošto će snimanje, je li, morati biti usklađeno s hirovima gosn. Covida): iako se The Great reklamiralo kao "miniseriju", šuškalo se već o planovima za više sezona, a dan prije objave ovog teksta je, evo, stigla i službena vijest da je naručena druga sezona. 

Pa bi to onda značilo da ćemo prijeći na doba Katarinine prosvjetiteljske vladavine tijekom koje je modernizirala Rusiju, ali i tijekom koje – radujte se narodi, donosim vam opet darove s wikipedije! – ne samo da nije ukinula kmetstvo, iako je najavljivala da će to učiniti, nego je još i nemilo izrabljivala kmetove te ih slala u osvajačke ratove kao topovsko meso. I čini mi se da će si McNamara tu već moći priuštiti osjetno manje luksuza pri biranju kojih će se povijesnih činjenica koliko-toliko držati, a koje će zanemarivati: ako bude prenaglašavao pozitivne nauštrb negativnih aspekata njezine vladavine, simpatično nehajan odnos prema povijesti bi mogao početi nalikovati na odiozan revizionizam. A ako bi otišao previše u drugom smjeru, ako bi Katarina bila netko za koga bi sve manje mogli navijati... pa, to bi onda bila neka skroz druga serija, ne? Ha, vidiš, možda se baš na to i mislilo pod time da je ovo što je dosad prikazano "miniserija"!

I mada je McNamara prvo s Miljenicom, a onda još i višestruko s ovime stekao kod mene dovoljno kredita da vjerujem da zna što radi i da ima još aseva u rukavu, The Great je serija koja, na kraju krajeva, ipak jest u kakvom-takvom dosluhu s povijesnim činjenicama – pa me ne bi iznenadilo ako bi se naposljetku ispostavilo da bi bilo bolje da je sve ostalo na ovih deset epizoda, pošto nisam siguran koliko će se moći održati njihov euforično emancipatorni krešendo.

A i, ono, mogući nestanak Petra II. iz slike bi podrazumijevao i odlazak Nicholasa Houlta iz glumačke postave... Koja jest besprijekorna, od glavne, star-making uloge Elle Fanning pa do Adama Godleyja kao mazohističkog nadbiskupa (...ili kako se to već kaže u pravoslavnoj terminologiji? Dajte, nemojte me tjerati da OPET moram rudariti po wikipediji!) – ali Hoult je baš ukrao šou. Njegov Petar II. je jedan tako predivno pretjerani, beskrajno zabavni megakreten da sam ga prvo mrzio, pa sam ga volio mrziti, da bi ga do kraja jednostavno – jebiga, nisam si mogao pomoći – zavolio! Što je poprilično veliko postignuće kad je posrijedi lik koji, ono, ubija kućne ljubimce i naređuje uzvanicima na svečanoj večeri da vade oči leševima (...ne kućnih ljubimaca, ako će vam to išta olakšati): da nije Houlta, serija bi sigurno puno teže nalazila ravnotežu između generalno vrckastog tona i frekventnih proplamsaja brutalnosti carskog režima.

Ali, šta sad – neka radije ipak bude još koja sezona, pa da vidimo. Ako će nastaviti biti ovako dobro, ja ću prvi dignuti čašu u čast The Great, iskapiti je, razbiti o pod i trijumfalno uzviknuti: "HUZZAH!!!".

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 03.07.2020

VEZANE VIJESTI

Ponosom protiv predrasuda

Piše: Tonći Kožul

Portretirajući fascinantnu feminističku heroinu, Gentleman Jack kao serija vjerojatno je najradikalnija ponajprije slavljenjem romantične dimenzije jedne lezbijske veze.

Za domaćice spremne

Piše: Tonći Kožul

Serija Mrs. America dobro portretira konzervativnu aktivisticu Phyllis Schafly, no u svojem narativnom sprintu ostavlja previše pripovjednih rukavaca neistraženima.

Pati, bejbe, pati

Piše: Tonći Kožul

Ni nakon dvije sezone autori serije The Handmaid's Tale nisu pokazali sposobnost za išta više od toga da njenu glavnu junakinju izlažu groznom zlostavljanju i ponižavanju.