Kolektiv kao umjetnički kiborg | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Kolektiv kao umjetnički kiborg

Izvedbom Klarinet i petlje na ovogodišnjem ZEZ festivalu Tin Dožić, Branimir Norac i Mirna Pavičić nastavljaju svoju slojevitu suradnju.

Razgovarala: Martina Kontošić

ZEZ festival 2018. (foto: Andrea Radmanić)

Kao uvod u koncertni dio drugog ZEZ festivala 11. travnja u KSETU će nastupiti kolektiv koji čine klarinetist Branimr Norac, novomedijski umjetnik Tin Dožić i svestrana autorica Mirna Pavičić. Audiovizualnom izvedbom Klarinet i petlje troje umjetnika predstavit će uživo snimane loopove klarineta koje elektroničkom intervencijom tvore višekanalni zvučni krajolik. Glazbenoj kompoziciji Pavičić doprinosi analognim projekcijama na petljama 16 mm filma. 

 

KP: Kolektiv Norac/Pavičić/Dožić čine izrazito različite autorske osobnosti. Kako ste započeli suradnju?

Mirna: Branimir i ja smo započeli suradnju 2016. projektom za Izložbu zvuka s Tarikom Haskićem i Sandrom Sklepićem, na sljedećem projektu nam se pridružio Tin pa smo nakon toga nastavili samo nas troje. Shvatili smo da se dobro razumijemo po pitanju estetike pa su se projekti zaredali iako uopće nisam imala u planu baviti se takvim izvedbama. Do neke mjere je istina da smo različite autorske osobnosti, svi dolazimo iz različitih područja, ali mislim da to doprinosi projektima. Vjerojatno ulogu igra i to što smo bliski prijatelji i nismo toliko različite osobnosti ako se makne ovo "autorske".

Tin: Da, kao što je Mirna rekla, sve je krenulo dosta spontano. Ustvari smo se svi upoznali u KSET-u na Branimirovoj, Mirninoj i Tarikovoj izvedbi i ostali smo u kontaktu. Godinu dana kasnije javio mi se Brane i pozvao me da se pridružim njemu i Mirni na novoj izvedbi u KSET-u. Ta naša suradnja je prošla jako dobro, nekako smo se organički spojili i uz jednu probu isproducirali dobar gig. Sve daljnje suradnje su nastavile prirodno, prvenstveno kao prijateljska zabava i kao prostor da svo troje isprobamo neke svoje ideje koje nismo mogli staviti u drugi kontekst. 

Branimir: Mirna i Tin su već sve rekli. Meni preostaje samo da kimam u tišini i divim se njihovoj elokvenciji iz prikrajka.  

Branimir Norac, ZEZ festival 2018. (foto: Ljiljana Vukmanović)

KP: Koliko se vaše kolektivne izvedbe razlikuju od onih koje provodite stvarajući individualne radove?

Tin: U biti se dosta razlikuju. Ja bih rekao da je naš zajednički projekt puno više "glazben" od bilo čega što sam radim. U svojoj praksi bavim se više konceptualnim radovima i tehnologijom, a kada solo izvodim uživo nastojim raditi sa sirovim zvukom koju nužno ne slijedi harmoniju i ritam, već se više temelji na teksturama i bojama zvuka. Upravo zato mi je naš zajednički projekt jako drag, jer dobivam iskustvo izvođenja glazbe iz koje učim neke nove stvari koje mnogu primijeniti u sound art praksi. Općenito bih mogao reći da na moj samostalni rad najviše utječu suradnje s drugim umjetnicima i umjetnicama, osobito kada dolaze iz drugih medija i koncepata. 

Mirna: Mislim da su kod mene te razlike manje izražene nego u Tinovom radu, možda jer se bavim vizualnim medijem koji uvijek, svjesno ili ne, teži sličnom stilu. Vizuali koje sam počela uživo raditi za ove projekte temeljili su se na apstraktnom slikarstvu i kolažu koji su mi primarni način izražavanja pa su se taj pristup i tehnike prenijeli i na analogni film s kojim trenutno radim. 

Branimir: Prije nego smo započeli ovaj projekt bavio sam se isključivo klasičnom glazbom. Ova suradnja me otvorila ka drugačijem pogledu na glazbu i zvuk te se moj autorski rad počeo razvijati u novim smjerovima. Postao sam zainteresiraniji za eksperimente sa zvukom i kompozicije počeo graditi na više konceptualan način. Ovom suradnjom otkrio sam da je glazbu moguće komponirati na jednostavan i intuitivan način. Kompozicije sam umjesto isključivo notama počeo zapisivati i opisnim natuknicama, po principu recepta iz kuharice, grafički, kako bih izvođaču približio zamišljeni šum ili generirati iz proznog teksta pisanog brajicom dajući svakoj točki šestotočke njen ton. U ovaj projekt sam ušao kao jedan glazbenik da bih u njemu izrastao u potpuno drugog. Iz eksperimenata s Tinom i Mirnom vučem inspiraciju i neku vrstu lekcija koje, htio-ne htio, donosim i u radove koje radim sam. 

Mirna Pavičić, ZEZ festival 2018. (foto: Ljiljana Vukmanović)

KP: Koliko razvoj tehnologije i njeno ispreplitanje sa suvremenim umjetničkim stvaralaštvom utječe na ono što radite, kako u pojedinačnom, tako i u zajedničkom djelovanju?

Tin: Kako svoju samostalnu praksu gotovo u potpunosti temeljim na tehnologiji teško mi je ukratko odgovoriti na ovo pitanje. Da ne dužim, reći ću da u projektu s Branetom i Mirnom koristim laptop i uglavnom snimam petlje (loopove) klarineta koji svira Brane. Volim pritiskati record i play.

Mirna: Čini mi se da smo tehnologija i ja u obrnuto proporcionalnom odnosu s obzirom na to da su vizuali na prvoj izvedbi bili na digitalnom projektoru, do posljednje dvije izvedbe na grafoskopima i sada na projektorima za analogni film, ali zanima me spajanje "zastarjele" tehnologije sa suvremenom i u multimedijalnim izvedbama i unutar samog vizualnog medija. Mislim da je to dobar kontekst za istraživanje jer proširuje mogućnosti za dobivanje novih zvučnih i vizualnih elemenata i spajanje istih. 

Branimir: Utječu indirektno, preko Tina. Tin je taj koji se najviše bavi tehnologijom. Njemu dođem kao čarobnjaku, tražeći nemoguće, da bi on u pravilu dokazao suprotno. Kao kolektiv funkcioniramo kao umjetnički kiborg gdje sam ja organska, Mirna analogna, a Tin elektronička komponenta. Zanimljivo je kako eksperimentiranje s elektronikom utječe na moju tehniku sviranja. Počeo sam primjećivati da mijenjam način sviranja klarineta i da s vremenom zvuči sve više elektronski. U zadnje vrijeme me zanima taj obrnuti proces pretvaranja elektroničke glazbe u organsku, uživo sviranu. 

Tin Dožić, ZEZ festival 2018. (foto: Ljiljana Vukmanović)

KP: Eksperimentalna glazba, osobito ako se stvara s jakom vizualnom komponentom ima svoje važno mjesto u galerijskom i muzejskom prostoru. Koja su vaša iskustva s takvim prostorima vizualne umjetnosti i koja je razlika u produkcijskim uvjetima između njih i prostora koji su uglavnom namijenjeni glazbi? 

Mirna: Za sada s ovim projektom nismo nastupali u galerijskim i muzejskim prostorima, ali s obzirom na karakter, izvedbe bi vjerojatno bolje funkcionirale u tom kontekstu. U koncertnom prostoru je teško napraviti multimedijalnu izvedbu koja nije "dvodimenzionalna" jer vizuali uglavnom funkcioniraju tako da je iza pozornice platno ispred kojeg su glazbenici, projekcija ide preko svega te se često razlama zbog ograničenja smještanja projektora u koncertni prostor, a i same analogne tehnologije. U galerijskom prostoru je moguće ostvariti interakciju s prostorom i proširiti izvedbu. Uz to sve treba razmišljati i o pažnji publike koja je u koncertnim prostorima često raspršena i događa se da je izvedba nešto pozadinsko ako nije dovoljno efektna ili glasna. 

Tin: Mislim da svaki prostor donosi neku svoju specifičnost I podjednaki je izazov raditi u svakom od tih konteksta. Projekt koji izvodimo Mirna, Brane i ja do sada je zaživio samo u klupskom kontekstu, a bilo bi ga zanimljivo staviti u galeriju ili muzej. Sigurno bi sama priroda mjesta izvedbe utjecala i na naš pristup i na samu kompoziciju. Mislim da su galerijski prostori zahvalniji za izvođenje jer je publika uglavnom "pristojnija" a u klubu je veći izazov privući pažnju slušatelja. 

Branimir: Bez obzira na to što uvijek imamo generalni koncept te dogovoren razvoj kompozicije, naš rad je uvijek u velikoj mjeri baziran na improvizaciji. Svaka improvizacija proizlazi iz unutarnjeg svijeta izvođača, ali se razvija kroz sve ono što se oko njega događa u datom trenutku. Zanimljivo je svirati u različitim prostorima i biti primoran mijenjati način izražavanja kako bi izgovorio jednu te istu ideju ili izrazio željeni osjećaj. Do sada smo većinom svirali u klupskim prostorima, što nam nije predstavljalo prevelik problem, jer smo u izvedbama često imali dobru količinu noisea u sendviču napravljenog od ambijentalnog uvoda i završetka. Ovogodišnja izvedba na ZEZ-u bit će puno nježnija i ambijentalnija nego ijedna prije pa će biti zanimljivo promatrati reakcije publike, kao i naše odgovore na njihove reakcije.

Objavio/la martina [at] kulturpunkt.hr 09.04.2019

VEZANE VIJESTI

Na tragu drugačijeg slušanja

Piše: Nina Čalopek

Iako prvom izdanju ZEZ festivala nije nedostajalo odvažnosti, ostaje dojam da su ambiciozni planovi rezultirali time da se kvaliteta programa dijelom raspršila u kvantiteti.

U potrazi za ljudskošću

Piše: Ivna Franić

Zavod za eksperimentalni zvuk u KSET-u je predstavio Heather Leigh, američku muzičku eksperimentatoricu koja svoju estetiku gradi na tek dva elementa: glasu i pedal steel gitari.

Zagušeni zvučni valovi

Piše: Anamarija Žugić

Ovogodišnji Sound Art Inkubator obilježen je nemogućnošću da značajan umjetnički senzibilitet dijela izlagača prezentira na adekvatan način.