Komu, čemu umjetnost? | kulturpunkt

Komu, čemu umjetnost?

Gubitak kritičke pozicije ukazuje na dublji problem umjetničkog polja koji se sve više zatvara u uske sektorske krugove, ostajući tako gluh na svijet izvan sebe samoga.

Piše: Ivana Pejić

FOTO: Gulf Labor Artist Coalition / Web

Posljednjeg dana svibnja u njujorškom Muzeju moderne umjetnosti održana je tradicionalna godišnja Vrtna zabava – događaj na kojem se prikupljaju donatorska sredstva, ove godine namijenjena proširenju zgrade muzeja vrijednom oko 400 milijuna američkih dolara. U isto vrijeme, na Zabavi na pločniku ispred muzeja okupilo se oko dvjesto pedeset muzejskih radnika – od kustosa i knjižničara, preko grafičkih dizajnera i urednika kataloga sve do radnika u muzejskoj trgovini – prosvjedujući protiv predloženih izmjena sindikalnog ugovora, izborenog sličnim metodama 2015. godine. Sindikat zaposlenika MoMA Local 2110 ukazuje na njegovo dosadašnje kršenje pa se u novim pregovorima s predstavnicima institucije bori za sigurnija radna mjesta, punu zdravstvenu zaštitu i adekvatno plaćen prekovremeni rad.

No njihovi napori zasad ne nailaze na razumijevanje nadležnih već se najavljuju daljnji rezovi uslijed troškova izgradnje novog muzejskog krila, zbog kojeg zaposlenici već sad rade prekovremeno, najčešće bez dodatne naknade. Noseći transparente s natpisima "Raskošni novi toranj, bijedne stare plaće", radnici su upozorili na licemjerje prestižne institucije koja se pozicionira na progresivnu stranu umjetničkih, ali i širih političkih strujanja, no iste vrijednosti ne pokazuje kada je u pitanju odnos prema vlastitim zaposlenicima. U slučaju da pregovori ne uspiju, radnicima ostaje mogućnost štrajka, poput onog iz 2000. godine koji je trajao 134 dana prije ispunjenja sindikalnih zahtjeva. 

Pozitivan primjer borbe kolektiva za dostojanstvene uvjete rada, osim potvrde sve uvrježenije eksploatacijske prakse institucija, otkriva i prazno mjesto umjetničkog angažmana te izostanak bilo kakve ozbiljnije reakcije kojom bi adresirali problematičnost odnosa unutar polja u kojem djeluju. Na takvu mogućnost ukazala je prije dvije godine koalicija Gulf Labor, koja je eksplicitno, projekcijom njihovih lica na pročelje zgrade, prozvala visokopozicionirane povjerenike Zaklade Guggenheim odgovornima za eksploataciju radnika na izgradnji podružnice muzeja u Abu Dhabiju. No iznimnost ovakvih primjera ukazuje na dublji problem "svijeta umjetnosti" čiji koncept, kako u jednoj od svojih Devet i pol teza o umjetnosti i klasi tumači likovni kritičar Ben Davis, implicira sferu odvojenu od ne-umjetničkog svijeta odjeljujući je tako od pitanja i problema izvan nje same. 

O pitanju klase i socijalne mobilnosti u umjetničkom sektoru u Europi bilo je riječi i u razgovoru sa slovenskom istraživačicom i povjesničarkom umjetnosti Beti Žerovc kojeg je u sklopu ovogodišnjeg Salona mladih vodila njegova kustosica, Mirna Rul. Kao svojevrsni šlagvort razgovoru poslužilo je istraživanje koje od 2015. godine u Velikoj Britaniji zajedno provode Umjetnički fakultet u Edinburghu, Sveučilište u Sheffieldu i Create – londonska agencija za poticanje suradnje između umjetnika i urbanih zajednica. Rezultati istraživanja provedenog na gotovo 2500 radnika u kulturnom polju objavljeni su u izvješću naziva koji sugerira stanje urgentnosti – Panic! Social Class, Taste and Inequalities in the Creative Industries, a koje pokazuje da su osobe radničkog porijekla, žene i pripadnici manjina u značajnoj mjeri isključeni iz britanskog umjetničkog i kulturnog sektora. Za svoj su rad manje plaćeni za od onih koji dolaze iz viših klasa, koji su pak najskloniji meritokratskim uvjerenjima, tj. smatraju da je za uspjeh presudan talent i naporan rad, dok propuštaju prepoznati utjecaj klasne pripadnosti na njihov put.

Usprkos specifičnom kontekstu britanskog umjetničkog polja koje se po svojoj iznimnoj tržišnoj orijentiranosti razlikuje od kulturnih sektora jugoslavenskih zemalja, Žerovc upozorava na rastući trend zatvaranja ovih krugova unutar sebe samih, na njihovu nepropusnost i još više, na činjenicu da sami umjetnici to ne prepoznaju kao problem. Apolitičnost (mladih) umjetnika stoga čita u duhu vremena koje živimo. "Nikada ranije vrijednost umjetničkog rada nije bila poklopljena s financijskom vrijednošću kao što je to danas. Što je djelo skuplje, to je njegova 'aura' veća", ističe, ali paralelno upućuje i na problem institucionalizaciju umjetnosti, specifičnu produkciju "na zahtjev", koja ju podjednako limitira i cenzurira. "Institucionalna umjetnosti u osnovi i sama zavisi od tržišta – samo onim umjetničkim radovima koji će se prodati osiguran je neki život. Sve ostalo će prije ili kasnije završiti u smeću", tvrdi Žerovc.

Specifični uvjeti rada u umjetničkom polju – život u formularima, kako ga opisuje slovenska teoretičarka – onemogućava zauzimanje ozbiljnije kritičke pozicije koja se ne bi samozadovoljno iscrpljivala u uskom galerijskom krugu. Iako se rezultati britanskog istraživanja teško mogu u potpunosti preslikati na domaći kontekst, zabrinjavajući je trend da umjetnici gotovo i nemaju doticaj s ljudima izvan svog uskog polja, a mnogi unutar njega imaju iskrivljenu sliku o izgledima da će pripadnici radničke klase pratiti njihov rad. "Ako im i izlaze ususret, često to čine kolonizatorski", ističe Žerovc upozoravajući na neodrživost ovakvog zatvorenog sustava, koji i dalje, bez stvarne osnove, ponavlja mantru o umjetnosti za sve. Kritična je i prema hiperinflaciji rezidencijskih programa, koji su u najvećem broju sami sebi svrha, stvaraju umjetnike-nomade koji gube doticaj sa sredinom u kojoj djeluju.

"Svijet umjetnosti" našao se tako stiješnjen između institucija sklonih eksploataciji umjetničkog i svakog drugog rada te primoranosti gomilanja produkcija "kratkog daha" koje ne prelaze granice galerije, a rijetko pozivaju novu publiku unutra. Na koncu razgovora koji je detektirao neuralgične točke rada u polju suvremene umjetnosti, Žerovc zaključuje kako je nužno dubinski preispitati tendencije koje se u njemu pojavljuju – kakva umjetnost nastaje i što ona predstavlja, kako bi se uopće otvorio prostor da bez fige u džepu razgovaramo o "umjetnosti za sve". 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavio/la ivana [at] kulturpunkt.hr 11.06.2018

VEZANE VIJESTI

Što društvu znači umjetnički rad

Piše: Lujo Parežanin
Donošenje novog Zakona o umjetnicima jedinstvena je prilika da umjetnička zajednica nadiđe cehovske perspektive i postavi temeljno pitanje o biti odnosa države prema umjetničkom radu.

Za umetnost i dalje treba da se borimo

Razgovarao: Lujo Parežanin
S teoretičarom i povjesničarom umjetnosti Branislavom Dimitrijevićem razgovarali smo promjenama u umjetničkom polju, kulturnoj politici, obrazovanju i nezavisnoj kulturi od 80-ih do danas.

Institucije i kako ih mijenjati

Piše: Martina Jurišić

Ideja seminara Kuća od karata: umjetničke institucije danas bila je preispitati institucije te položaj i shvaćanje umjetnosti u izmijenjenim društvenim odnosima.