Konfuzija postava i koncepta | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Konfuzija postava i koncepta

Izložbom Imageination u splitskom MKC-u pokušalo se mnogo reći, no na putu iz teorije u praksu veliki se dio toga izgubio.

Piše: Lana Beović

FOTO: MKC Split

U Splitu je 15. svibnja otvorena izložba naziva Imageination/Odjeća, tekstil, maska i kostim kao tema i medij u suvremenoj umjetnosti. Niz imena od čak 34 autora, autorica i grupa bio je dovoljan mamac za splitsku publiku uvijek željnu "velikih" izložaba. Doista, s adutima kao što su Bućan, Ljubičić, Martinis, Trbuljak i drugi, malo tko bi ostao imun na poziv kustosice Silve Kalčić. No, početni je entuzijazam ubrzo opao ulaskom u konfuzni postav.

Imageination je izložba koja nije prvotno rađena za izlaganje u Multimedijalnom kulturnom centru, što je razvidno čim se uđe u prostor. Iako MKC ima zavidnu kvadraturu, radovi ove skupne izložbe često su se "tukli" u postavu. Prvotna zagrebačka verzija izložbe je imala veći broj radova te više izložbenih lokacija. Tako se 2013. godine mogla vidjeti u galerijama Karas i ULUPUH te u nesvakidašnjem prostoru Kaptol centra. Splitskoj izložbi, postavljenoj u konvencionalnom white cubeu galerije MKC-a, izostaje razina iščitavanja koju je zagrebačka publika imala prilike iskusiti pri postavljanju izložbe na simboličnom mjestu zatvorenog dućana luksuzne odjeće, na što se i poziva u katalogu iz 2013., u kojem stoji da odabir prostora "posjetitelja izložbe navodi na promišljanje što je to luksuz i 'luxury goods' te je svjedočanstvo pada kupovne moći ne samo hrvatskih građana, nego i hrvatske elite, kao i de-centralizacije središta grada". U Splitu se tako cijela priča o odnosu negalerijske publike u prostoru trgovačkog centra nije dogodila, a reducirani broj autora koji je dospio do MKC-a ipak nije uspio funkcionirati u prostoru te se povlači pitanje je li selekcija za Split mogla biti stroža - nauštrb nekih imena koja bi se možda "izgubila". 

Koncept izložbe, riječima kustosice, bio je predstavljanje radova, u raznim medijima i iz raznih područja suvremene umjetnosti, koji koriste tekstil (draperiju, tkanje...) i odjeću (modnu, anti-modnu, ready-made, kostim ili masku) kao radni materijal ili konceptualno polazište. Također su prisutni radovi koji prisvajaju modne strategije poput omatanja, nabiranja, catwalka, samoreprezentacije i komunikacijski jezik mode. Dodatno, u konceptu se provlači pitanje identiteta - odnosno kostima ili maske kao medija potvrde, promjene i negacije identiteta. Već se u ovim kratkim crticama koncepta te u samom nazivu izložbe primjećuje cijeli niz tema i problematika koje je autorica pokušala obuhvatiti. Naziv izložbe - Imageination - referenca je na ciklus konceptualnih modnih crteža umjetnika Miroslava Šuteja, nastalih u razdoblju 1964-1974, pod nazivom Anti-moda, u kojem umjetnik odjeću tretira kao drugu kožu. Kroz utopijski modni projekt isprepliću se pojmovi mode i umjetnosti, dok prefiks anti odaje buntovni duh razdoblja.

Složenost pristupa i pozivanje na niz filozofskih koncepata u katalogu zagrebačke izložbe - od kojih su samo neki spomenuti u tekstu na samom ulasku u prostor splitske izložbe - te nedostatak deplijana, rezultirali su već spomenutom konfuzijom u postavu, ali i u pokušaju shvaćanja koncepta izložbe pri prolazu kroz niz šarolikih radova. Samo neke koncepcije koje autorica spominje su: jednadžba jednakosti suvremene umjetnosti i života te života i mode, razmatranje odjeće u značenju umjetničke poruke, Beuysova definicija društvene skulpture i umjetnosti te ista definicija u relaciji s odjećom, Husserlovo poimanje prebivanja u odnosu na tijelo, Langova gramatika mita i civilizacijski obrasci poput odijevanja, odnos tradicije i novog prema Rosenbergu i Michaudu, poveznica arhitekure i mode kroz oblikovne postupke, itd. Ovakav složeni koncept se u katalogu izložbe od prije dvije godine čita kao dio doktorske disertacije - jasno je da je provedeno ekstenzivno istraživanje niza koncepata koji bi se mogli vezati uz modu. No kad se takav tekst još dodatno fragmentira i stavi publici na uvid kao jedina referenca u prostoru koji nije prvotno bio namijenjen postavu, postavlja se pitanje uspješnosti prenošenja ovako dubinskog istraživanja u praksu te koliko sam postav reflektira kustosku koncepciju. Ono s čime smo ostavljeni je nažalost nedovoljno artikuliran kustoski glas u moru kvalitetnih radova, što se vrlo lako moglo rješiti tekstualnim intervencijama kustosa ili snažnijim grupiranjem radova. Odabir kustosice nam donosi uistinu kvalitetne radove koji funkcioniraju sami, no kustoska intervencija je u trenutcima mogla biti i jača - vrlo se lako izgubiti u npr. video radovima niza umjetnika kao što su Nika Radić, Weekend Art ili Damir Nikšić tako da zaboravimo da gledamo izložbu kojoj je primarna problematika preispitivanje odnosa umjetnosti i mode.

Nejasnoći postava nije pomogla ni činjenica da su na otvorenju pojedini radovi nedostajali, dok su legende djelovale proizvoljno postavljene u prostor ili su radovi krivo atribuirani, tako da je potpisnica ovih redaka dio vremena na otvorenju, a i ponovnog posjeta nekoliko dana poslije, provela "loveći" performans Slavena Tolja za koji stvarno počinjem misliti da u prostoru MKC-u uopće nije izložen, bez obzira na postojanje pripadajuće legende (performans sa žaruljama iz 2003, Bez naziva). Isto je s radom Momčila Goluba koji je za zagrebačku izložbu rekreiran u suradnji s udrugom Kamensko, naziva Geometrijska apstrakcija od krojačke podstave za kompozitora Richarda Wagnera naručena u Diora 1980. na temelju Nadarove fotografije, 1981. U Splitu je Golubov rad antiklimaktično u zasebnoj prostoriji izložen u obliku fotografske dokumentacije projicirane na zid. Instalacija se u originalu sastoji od reprodukcije slikarskog djela Alberta Altdorfera Bitka kod Issa (1529.), reprodukcije Nadarove fotografije Richarda Wagnera i složenog neiskrojenog platna za odijelo te kroja podstave odijela. Sam naslov sugerira poveznica između slikarstva i mode, tako je odjevni predmet još donekle funkcionalan, a istovremeno podsjeća na monokromno slikarsko platno. Iako je postavljen u zasebnoj zamračenoj prostoriji, rad se teško može doživjeti u obliku dvije naizmjenično projektirane fotografije na koje je, nažalost, sveden. 

Za poimanje određenih djela nisu bili dovoljni statementi umjetnika koji su u većini slučajeva bili navedeni u legendama. Nekad su statementi izostali u potpunosti, kao što je slučaj s radom Momčila Goluba Štimanje gitare. Poneki radovi su uistinu pozivali na barem minimalnu kustosku intervenciju u obliku par riječi objašnjenja konteksta njihova nastanka. Također, izlaganje odjeće koja je primarno nastala za određeni umjetnički projekt bez tekstualne ili fotodokumentacije samog projekta u kojem je korištena - kao što je to slučaj s radom Homeless in Heaven autora Matije Čopa iz 2013. - samo ograničava rad u pitanju. Impozantan rad Dalibora Martinisa Kaput raznesenog Lenjina iz 2012. godine, visine tri metra - koji se unutar serije radova Data recovery bavi pitanjima kolektivne memorije - imao je potencijal biti os oko koje će se grupirati radovi u velikom prostoru donjeg kata galerije, ali je iz nepoznatog razloga osvanuo nesretno smješten na samom ulazu na izložbu gdje je nemoguće adekvatno osvjetljenje za rad te veličine. Propusti u tehničkoj izvedbi postava vjerojatno su najviše došli do izražaja u nizu video radova i projekcija. Tako je rad Sharifa Wakeda Chic point 1 svojom zvučnom komponentnom catwalka "progutao" većinu radova u istom prostoru, dok se zbog kakofonije video projekcije Nike Radić Whodunnit rad Damira Nikšića If I wasn't Muslim jedva mogao čuti. Gotovo istu situaciju, samo u obliku pet televizora, nalazimo i na gornjem katu galerije gdje su nam prezentirani videoradovi Sandre Sterle, Weekend Arta, Vlaste Žanić i Tomislava Pavelića.  

Jedan od blistavijih momenata izložbe definitivno dolazi u obliku dva rada Margarete Kern. Fotografija iz serije Odjeća za Smrt iz 2007. izvrsno je kontrastirana s radom iz serije naslova Maturalne Haljine iz 2005. godine. U ciklusu Maturalne haljine umjetnica fotografira mlade djevojke u Bosni i Hercegovini dok poziraju u haljinama sašivenim po fotografijama haute couture haljina, nađenih na internetu ili modnim časopisima, dok u ciklusu Odjeća za smrt dokumentira žene koje u intimnom ritualu poziraju s odjećom koje su same pripremile za vlastiti pogreb. Kontrastirajući mladost i starost, tragove djetinjstva (djevojke su fotografirane u vlastitim sobama gdje su prisutne plišane igračke) i kraj ljudskog života, umjetnica hvata prijelazne periode u životima svojih modela pritom preispitujući ulogu i značenje odjeće u rodnim ritualima. Zaključno, čini se da se izložbom Imageination pokušalo mnogo reći, no veliki dio toga se na putu iz teorije u praksu izgubio. Kad se uzmu u obzir generacijske i stilske razlike mnoštva umjetnika koje je kustosica odabrala, stavljanje ovako šarolikog niza pod zajednički nazivnik zasigurno nije bio lak pothvat. Usprkos problematičnom postavu, splitska publika će rijetko kad imati priliku vidjeti sličan "presjek" hrvatske suvremene scene na istom mjestu, a još manje pod izuzetno interesantnim konceptom kao što je ovaj kustosice Silve Kalčić.


Objavio/la matija [at] kulturpunkt.hr 25.05.2015