Konstruiranje otočnosti | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Konstruiranje otočnosti

Različite umjetničke prakse za svoj rad odabiru izolirane prostore i rubne zajednice, pri čemu se otoci pokazuju kao posebno zanimljivi, osobito u kontekstu sprege turizma i umjetnosti.

Piše: Petra Dolanjski

Otočnost - ljudi okruženi morem, Andreja Kulunčić i Irena Bekić, FOTO: MAPA

Ljudi, more, otok... idealiziranu, mitsku sliku odmora može narušiti jedino nezadovoljstvo dobivenog u odnosu na uloženo, nešto što kapitalizam zove "vrijednost za novac", pri čemu si prosječan građanin uvijek iznova obećava da će od sljedeće plaće svaki mjesec odvajati dio novca kako bi si, umjesto tjedan dana kupanja na pretrpanim gradskim plažama, mogao priuštiti godišnji odmor na otoku, okružen morem i netaknutom prirodom. I to možda na Visu, Korčuli ili čak Lastovu, spreman, u trenutku povratka u gradsku svakidašnjicu, odvojiti i svotu za trajektni prijevoz automobila na otok i s otoka u iznosu jedne rate kredita.

Pa se tako u brojnim člancima u bespućima interneta objašnjava i savjetuje kako do sljedećeg ljetovanja uštedjeti dvije, četiri ili čak šest tisuća kuna te pritom ignorira činjenica da je u stvarnosti prosječnog građanina svaka taktika štednje unaprijed osuđena na neuspjeh, a i tjedan ljetovanja gdje god, privilegija, a ne standard. No, tih nekoliko dana traži se ono autohtono, autentično, izvorno, zaboravljajući da bi za navedeno trebalo posjetiti taj pastoralni prostor u onih deset mjeseci kada u središnjem dnevniku vijest dana nije "rekordan broj noćenja". Tek kada se umjesto turističkog simulakruma otoka i otočnosti "koji maskira i izvitoperava duboku realnost" (prema Baudrillardu), kada se umjesto "loše prividnosti s primjesom magije" (isto) otok pokuša sagledati u njegovoj cjelovitosti, pomak u perspektivi je moguć.

Kao kontrapunkt idealiziranoj turističkoj slici, sociološka perspektiva naglašava one aspekte otoka koje turistička ponuda zamagljuje. U knjizi Gradovi potopili škoje – promjene u malim otočnim zajednicama, Sonja Podgorelec i Sanja Klempić Bogadi otok definiraju kao socijalno konstruiranu zbilju u kojoj dominira osjećaj izoliranosti, odvojenosti, različitosti i drugosti, a otočnost kao dinamičan i složen socijalni konstrukt koji određuju karakteristike topografije, klime, zatim smještaj otoka, veličina, doživljaji odnosa središta i periferije, povezanost s lokalnom otočkom kulturom te postojanje otočnog identiteta. Problematika vezana uz život na otoku složena je, a ostati ili otići pitanje čiji je odgovor koloplet političkih, ekonomskih, društvenih i kulturoloških čimbenika, problema infrastrukture i strukturne neosjetljivosti države prema vlastitim građanima.

Umjesto poboljšanja prometnih veza s kopnom, poticanja gospodarstva, održivog turizma koji ne narušava otočki ekosustav te strateškog dugoročnog investiranja s ciljem poboljšanja otočke infrastrukture, ljudi su na otoku prepušteni sami sebi. Stoga i ostanak i odlazak zahtijevaju određenu hrabrost, svjesnu odluku o daljnjem načinu strukturiranja vlastitih života. No, teško je zanemariti i određene prednosti koje otok pruža svojim stanovnicima. Tako se na razmeđu izolacije te ignoriranja države koja bi trebala iznaći metode djelovanja s ciljem rješavanja problema otočkih zajednica s jedne strane, te prirodnih ljepota, ugodne klime, sigurnosti i povezanosti zajednice s druge, u točki njihova prelamanja, odvija život, konstruira otočnost. Prema knjizi Destinacije čežnje, lokacije samoće: uvidi u kulturu i razvojne mogućnosti hrvatskih otoka urednica Ines Price i Željke Jelavić, otočnost kao "prostorna, temporalna ili iskustvena dvojnost (...) višestrukost perspektiva, doživljaja i iskustava". No, sve dok u prvom planu pratimo i konzumiramo različite oblike turističke ponude, u drugom nećemo uspjeti vidjeti i shvatiti ono izvorno što ostaje skriveno.

Slično je i u polju kulture: turizam odlično kooptira različite oblike umjetničkih i kulturnih djelovanja stavljajući im na raspolaganje svoje resurse i infrastrukturu, a posljedično sam dobivajući na vrijednosti. Europski fondovi, Ministarstvo kulture, kao i natječaji lokalnih samouprava, dio svog budžeta usmjeravaju upravo prema različitim oblicima umjetničke i kulturne proizvodnje s ciljem umjetničke decentralizacije, odnosno produkcije određenih vidova kulturnih i umjetničkih sadržaja u manjim izoliranim sredinama. Tako će različite umjetničke prakse za svoj rad odabrati geografski, ekonomski, politički ili kulturološki izolirane prostore, rubne zajednice, pri čemu se otoci u posljednjih nekoliko godina pokazuju kao posebno zanimljivi, osobito u kontekstu sprege turizma i umjetnosti. S jedne strane umjetnička ih proizvodnja koristi kroz turističku eksploataciju njihovih kapaciteta, pa često postaju mjesta odvijanja umjetničkih kolonija, rezidencija, festivala ili sličnih manifestacija. No njihov rezultat, bilo da je riječ o izložbi ili kulturnoj manifestaciji, i kada je predstavljen na otoku i koristi resurse otoka, često nije upućen na njegove stanovnike, ili ih dotiče tek sporadično, pa se takvi sadržaji odvijaju neovisno o životu otoka, njegovim specifičnostima, potrebama ili kontekstima. Drugim riječima, dok dobivaju legitimaciju upravo stoga što na otok donose određenu vrstu kulturnih ili umjetničkih sadržaja kojih nema ili ih je premalo, isti taj otok iz vlastitog djelovanja isključuju ili mu pristupaju iz patronizirajuće pozicije.

Osim problematike instrumentalizacije lokalnog konteksta, prostora ili stanovništva, postavlja se pitanje o svrhovitosti takvog djelovanja, odnosno prvenstveno - kome je ono upućeno, namijenjeno, korisno? Ono se može pokazati ključnim u analizi onih umjetničkih praksi u kontekstu otočnosti koje uspijevaju subvertirati jednodimenzionalni turistički prikaz iste. Jedna od njih je i projekt Otočnost - ljudi okruženi morem, trogodišnji interdisciplinarni program Udruge MAPA koji umjetnica Andreja Kulunčić i povjesničarka umjetnosti Irena Bekić imaju namjeru razvijati do 2017. godine. Rad možemo iščitati u odnosu na višegodišnje djelovanje Andreje Kulunčić unutar polja umjetničkih i društvenih praksi: ono je angažirano, ali nije populističko, senzibilno, ali ne i sentimentalno prema iskustvu određene marginalizirane društvene skupine. U središtu projekta su "ljudi okruženi morem" s fokusom na odnos pojedinca i zajednice u uvjetima prostorne, ekonomske, društvene i kulturne izoliranosti. Posebnost koja proizlazi iz otočnosti, kao geografskog i sociološkog realiteta, artikulira se u interakciji sa stanovnicima Visa, Lastova i Mljeta kroz nekoliko povezanih segmenata: filmove Lastovo, Komiža i Mljet, kao svojevrsne etnografske i participativne metode bazirane na terenskom istraživanju i razgovorima s otočanima, radionički program te finalnu umjetničku produkciju.

Otočnost - ljudi okruženi morem, FOTO: MAPA

Metodološki i koncepcijski, filmovi su produkt prve faze, ali istovremeno i materijal za daljnju obradu i umjetničku proizvodnju koja bi trebala biti participativna i aktivirajuća s ciljem uključivanja otočkog stanovništva koje sudjeluje u nastanku rada na sva tri otoka, ali i neotočke publike u konačnici. Kroz filmove se prelama nekoliko perspektiva: ona umjetnika kao stranca i turista unutar određenog geografskog prostora, otočana kao domaćina umjetniku, sudionika umjetničkog procesa i rada, sugovornika i u određenoj fazi kao publike te perspektiva neotočke publike. Neke od tema, kao što su turizam, ribarstvo, prometna izoliranost ili zima na otoku, specifične su za otočki život, dok problematika iseljavanja, zatvaranja tvornica ili stambeno pitanje predstavljaju točku sabiranja iskustva nesigurnosti, prekarnosti i neizvjesnosti vlastitih svakidašnjica neovisno o geografskim koordinatama. Posebno je zanimljiva dvostruka pozicija knjižničarke iz Komiže: ona je dio otočke zajednice, a istovremeno joj ne pripada, percipirana je kao osoba koja je blizu i daleko, dolazi izvana, ali je također i dio grupe u odnosu na koju je marginalizirana i u koju je integrirana. Marginalizirana jer ne pripada, integrirana jer su joj dodijeljeni određeni poslovi i društvene funkcije. Drugi (filmski) pogled s otoka može biti i u tome da je na jasniji način pokazao ono što se u isto vrijeme događa u gradovima i mnogim suvremenim sredinama koje, naizgled, ne dijele nijednu crtu otočke sudbine. 

Otočnost - ljudi okruženi morem, FOTO: MAPA

Drugačiji pristup kontekstu otoka nudi festival audiovizualnih umjetnosti Vizura Aperta/Vizura otoka. Festival koji se 15 godina odvijao u Momjanu ove se godine seli na otok Zlarin, a kao središnju temu odabire turizam kroz koji provlači pitanja neplanske izgradnje, zanemarivanja otoka, iseljavanja stanovništva s čime posljedično nestaje i autohtoni način života. Program uključuje izložbe, radionice, intervencije u javnom prostoru, projekcije te javnu prezentaciju radioničkih rezultata i procesa. Izmještanjem festivala na Zlarin propituju se mogućnosti "muzeja na otoku... otoka koji je muzej" te je li moguće, i u kojoj mjeri, stanovništvo otoka uključiti i zainteresirati za događanja, pri čemu se ne negira mogućnost da festival upadne u "zamku drugog fenomena zvanog kulturni turizam".

Igor Grubić, FOTO: Vizura Aperta

Iako je idejno čvrsto usidren u prostorno-vremenski kontekst spram kojeg se postavlja i u kojem djeluje, ciljana publika nisu prvenstveno stanovnici otoka: koristeći umjetnost kao sponu između umjetnika, stručnjaka iz različitih područja, studenata, djece, turista, pozivajući pritom i otočane na uključivanje, festival više stavlja naglasak na umrežavanje i suradnju između različitih društvenih grupa nego što je usmjeren na otočko stanovništvo. Stoga je zanimljiva kritika samog festivala koja dolazi iznutra: umjetnik Igor Grubić smatra kako festival nije uspio dovoljno dobro komunicirati program prema mještanima. On sam, u razgovoru s otočanima, detektira problematična mjesta otoka te u njih intervenira: nepokrivene azbestne ploče u kinu, uvredljiv grafit na javnoj površini te neadekvatno postavljene gromobrane na dječjem igralištu. Kaže kako time svoje djelovanje ne smatra završenim, već usporedno s intervencijama, sastavlja popis problema s kojima se otočani susreću s ciljem da s njime istupi prema nadležnoj upravi. Djelovanjem koje može donijeti pozitivne promjene unutar prostora društvenosti lokalne zajednice bave se i Daria Štrelov i Vlatko Paulić, koji su osposobili kino na Zlarinu te pokrenuli filmske projekcije, dok je radionica Javni Zlarin ili prostori zlarinske svakodnevice krenula s idejom da posluži kao baza koja detektira i potiče buduće intervencije unutar otočkog prostora s ciljem poboljšanja života na otoku. Ispreplitanjem različitih medija, metoda, praksi i oblika djelovanja, festival je uspio ostvariti određene pozitivne društvene promjene za otok te ponuditi umjetnost i umjetničke prakse kao mogući put prema novom viđenju otoka. 

Daria Štrelov i Vlatko Paulić, FOTO: Vizura Aperta

Sociološka i antropološka istraživanja vezana uz temu otoka i otočnosti daju širi uvid i smjernice za navedenu problematiku unutar znanstvenog diskursa u kojem se ostvaruju, no bez obzira na njihov značaj i važnost za samu temu, teško mogu ostvariti širi društveni doseg, ukoliko njihovi rezultati nisu komunicirani prema javnosti. S druge strane, polje umjetnosti nije čvrsto definirano metodologijama i pristupom te ima slobodu posuđivanja, prerađivanja, kreiranja te iznalaženja strategija kojima može skrenuti pozornost na određena problematična mjesta. U tom smislu prednost umjetničkih praksi proizlazi iz slobode kodova u kojima se formiraju i koje koriste za artikulaciju tema, kao i iz načina na koje posreduju i komuniciraju svoje pozicije s publikom. "Samo druga perspektiva ima potpuni osjećaj za realnost historijskog iskustva", navodi Baudrillard.

Dok festival audiovizualnih umjetnosti Vizura aperta obogaćuje prostor društvenosti, dinamizira ga i aktivira, uvodi nove perspektive kroz nove sadržaje te širi otočku ponudu umjetničkim produkcijama, radionicama i susretima, projekt Otočnost - ljudi okruženi morem temi otoka i otočnosti prilazi iz drugačijeg kuta, onog intimnijeg i neposrednijeg, čime uspijeva istražiti i komunicirati teško uhvatljivu, eluzivnu narav otoka. Pritom svojim praksama i metodologijom prostor otoka ne osvaja, ne upisuje mu nova značenja, ne definira ga niti podređuje, već rasvjetljava, čisti od mitologije turističkih predaja i očekivanja: dajući glas njegovom stanovništvu, jednostavno ga predstavlja. Oba projekta, iako različiti u senzibilitetu, nude drugi pogled na otok kao na "destinaciju čežnje, lokaciju samoće", pozicioniraju ga u realno vrijeme i prostor, stavljaju u suodnos s drugim prostorima čineći vidljivima nijanse otočke svakodnevice i moguće nove oblike djelovanja, što ostaju skriveni iza tradicionalne turističke ponude.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavio/la matija [at] kulturpunkt.hr 23.09.2016

VEZANE VIJESTI

Ideje budućeg razvoja

Piše: Martina Domladovac

Održava se peti po redu simpozij programa Anatomija otoka 2012-2016, kojim se na interdisciplinaran način istražuju mogućnosti održivog razvoja otočnih zajednica.

Tajna povijest otoka

Piše: Vatroslav Miloš

Dostupni su prvi rezultati istraživanja u sklopu projekta Mapiranje kinematografije otoka Korčule u suradnji Sive)(zone i redatelja i kritičara Ivana Ramljaka.

Nezaobilazna uloga nezavisne kulture

Razgovarala: Matija Mrakovčić
O rezultatima istraživanja o kulturnim potrebama i kulturnom kapitalu mladih u gradovima na jadranskoj obali govore autori Krešimir Krolo, Sven Marcelić i Željka Tonković.