Korak u drugu petoljetku | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Korak u drugu petoljetku

Projekt... 2005... dijeljeni prostor skupine BADco. realiziran je od 9. do 14 prosinca u tiskari Borba.

Piše: Ivana Slunjski
  • A
  • +
  • -


Šestodnevnim slavljeničkim okupljanjem članova BADco., njihovih stalnih ili povremenih suradni/ka/ca, vjernih i onih manje vjernih promatračkih uzdani/ka/ca te ne uvijek tako blagonaklonjenih komentator/ic/a badkompanijevskih izvedbenih faktura oko projekta ...2005...dijeljeni prostor u okruženju bivše tiskare Borba obilježilo se djelovanje skupine u proteklih pet godina, ili kako su to sami članovi BADco. najavili, svršetak prve petoljetke. Stoga je za pretpostaviti da eksplikativno označen kraj jednoga stvaralačkog razdoblja indicira moguće promjene u budućem planiranju razvoja i djelovanja ove skupine. Neovisno o ne/suglasnosti s autorskim vizijama, izvedbenim i inim politikama skupine, od predstave Ispovijedi koja je prethodila nastanku BADco., a u kojoj se većinski dio skupine prvi put okušao u zajedničkom radu, do posljednjih produkata Deleted Mesages i Fleshdance, očito je da se BADco. organizacijski, produkcijski i kompleksnim razumijevanjem autorstva superiorno nameće suvremenoj izvedbenoj sceni. Prezentacijski kôd skupine na hrvatskoj se sceni kanonizira između dvojnih mišljenja negativnijega predznaka koji uza se veže kontekst zatvorenosti, teorijskoga pretrpavanja, scenske neprohodnosti, pretencioznosti, sebeljubivosti ili pak manjka emocija te afirmativnijega konotiranja značenjske višeslojnosti, izvedbene preciznosti, dosljednosti, potencijalnosti i sklonosti izazovu. Takva pozicija nije nužno nepovoljna, dapače, ali producira pomalo elitistički naboj.

U šest dana programa BADco. je sažeo pet predstava, šest instalacija te brojne prezentacije istraživačkih projekata, javne diskusije, predavanje i koncert. Čovjek. Stolac, prva predstava kojom je 2000. BADco. postao prepoznatljiv kao skupina, nastala je na temelju prethodnoga performansa Damira Bartola Indoša Čovjek-Stolica iz 1982. godine. Odmak od izvornoga Indoševog performansa ostvaruje se kroz pokušaj izvođača (uz Indoša na sceni su Nikolina Bujas-Pristaš i Pravdan Devlahović) da se distanciraju od performativno introvertnoga čina, kroz pokušaj objektiviziranja subjekta performansa pomoću narativnih dispozitiva, pa i, u Indoševu slučaju, vlastitoga objektiviziranja samoga sebe. Izolacijska i apstinencijska pozadina Čovjeka-Stolice provociranjem različitih odnosa izvođača te improvizacijom plesnih situacija iz prvobitnoga intuitivnog i ranjivog tijela transponira se u mentalno i tehnicirano tijelo, bez konkretnih semantičkih određenja pritom. Solo Me iz 2002., koja sjedinjuje sola Nikoline Bujas-Pristaš I to se više ne računa kao početak i Pravdana Devlahovića Solo u A-duru, op. 69, također se može promatrati kao svojevrsna objektifikacija, kao refleksivan preslik tuđega viđenja izvedbenoga materijala te posljedično produciranje vlastitoga materijala u ovisnosti o razumijevanju drugoga. I koreografska cjelina 2 iz 2001. izmještena iz predstave 2tri4, nastavak je suodnošavanja iz Čovjeka.Stolca. Ovdje umjesto izvedbenoga performansom označenoga tijela i kazališno strukturiranoga tijela koreografkinja (i izvođačica) Bujas-Pristaš konfrontira vizualno dominantno tijelo nasuprot taktilnom i auditivnom. Osim uvođenja druge izvođačice (umjesto Jelene Vukmirice ulazi Ana Kreitmeyer) podjednake scenske ekspresivnosti kao i sama autorica, uočljiva promjena s obzirom na rad iz 2001. je prebacivanje težišta s manipulativnih relacija podređenoga i nadređenoga tijela na ravnopravniju raspodijeljenost različito osjetilnoga i na usuglašenost osjećaja za drug/o/u tijelo/izvođačicu na sceni. Fleshdance (2004.) u koreografiji Nikoline Bujas-Pristaš i izvođenju Pravdana Devlahovića, Ane Kreitmeyer i same autorice, ispitujući prostore unutar i izvan sebe određuje put(enost) kao graničnu zonu između isturenoga i skrovitog, pogledu nuđenoga i uskraćenog. Pokret nije vođen tjelesnim, već je tjelesno rezultat ne/vidljivoga pokreta. Predstava Walk This Way (2003.) otkriva Pravdana Devlahovića kao autora koji brojem koreografija nešto skromnije, ali domišljatošću i stvaralačkom pronicljivošću ravnopravno parira Nikolini Bujas-Pristaš. Krenuvši iz prostornoga ograničenja raskoraka Devlahović razmjerno koraku kretanje prenosi na druge dijelove tijela, ruke, glavu, trup ili prste ruke. Rebro kao zeleni zidovi iz 2003. nastala prema istoimenoj drami Ivane Sajko rezultat je autorske suradnje svih članova BADco. Predstava se razračunava sa sustavima represije, od kazališne do militarističke.

Od postavljenih instalacija spomenula bih onu Gorana Petercola Fleš-Rebro nastalu u seriji Fleševi – 2002., na zidu uhvaćena sjena svjetla lampe korištena u predstavi Rebro kao zeleni zidovi, te video instalaciju Simona Bogojevića Naratha Bez naziva prvotno zamišljenu kao dio projekta Misa za predizbornu šutnju iz 2004. Instalacija Silvija Vujičića Arheologija površine nevezana je za konkretne radove BADco. Vujičić inspiriran tijelom kao generatorom pokreta uzimajući mjere tijela Nikoline Bujas-Pristaš skida kroj i proizvodi tjelesnu opnu u umjetnome materijalu. Doprinos programu Daniel Fisher dao je prezentacijom računalnoga softvera kao jednog od mogućih koreografskih sredstava. Video Aleksandre Janeve režirana je koreografija i izvedba Gustava Mirande i Janeve u kojoj se muškarac i žena referiraju na istu sekvencu pokreta. Prema zamisli Damira Bartola Indoša u KA.ES Nepokretnosti početna izvođačka trojka BADco. bavi se iskustvom tromosti, želje za nekretanjem, mirovanjem gdje je nepokretnost samo prividna, a kretanje se razotkriva u mikrosvijetu atoma tijela. Autoreferencijalnim čitanjem dijelova teksta Žena-bomba Ivana Sajko stavlja na kušnju bliskost/različitost karaktera lika kojega tekstom stvara uokvirenoga njom samom umnažajući vlastiti glas i stvarajući tako formu višeglasja. Program su zaokružili prezentacija radionice Devlahovića i Sajko Lost In Transition u kojoj je radni materijal bio tekst Ivane Sajko Arhetip: Medeja i gimnastičke vježbe za trudnicu, zatim prezentacija istraživačkoga projekta Bujas-Pristaš memories are made of this... u kojem autorica propituje sjećanje kao pamćenje, višekanalni medijski performans Ivana Marušića Klifa Synchronicity, instalacije Arhiva Nevidljivoga Zagreba te Deleted Mesages Ane Hušman, teorijski performans Petra Milata, diskusija Istraživanje u umjetnosti i razgovor Slagalice i neslagalice tematiziran pitanjima koja su gledatelji postavljali za vrijeme trajanja programa. Kraj projekta uveličao je koncert shared drop 2 space bottom Helgea Hintereggea i Ivana Marušića Klifa.

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 23.12.2005