Korčula je ipak (bila) original | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Korčula je ipak (bila) original

Ante Jerić piše o konferenciji posvećenoj jugoslavenskoj Praxis-filozofiji i Korčulanskoj ljetnoj školi održanoj pod naslovom Praxis: Kritika i humanistički socijalizam.

Piše: Ante Jerić
  • A
  • +
  • -

Marksizam nije zastario jer se sve bitne teze Marxove analize kapitalizma prije ili kasnije potvrđuju. Društvena proizvodnja i društveni odnosi i dalje su regulirani tržišnom vrijednošću. Zadovoljenje ljudskih potreba još uvijek je nusprodukt proizvodnje za profit. I dalje se zaoštrava kontradikcija između bogatstva i njegove destruktivne upotrebe. Još uvijek raste kontradikcija između društvenog karaktera proizvodnje i privatne kontrole nad njom. Ove su rečenice toliko karakteristične za marksističke skupove da bi ih u daljoj budućnosti neki historičar ideja, pripadnik društva kojemu je iskustvo življenja oblikovano kapitalističkim prostorom i vremenom zauvijek nedostupno, mogao smatrati žanrovskom konvencijom. Naglašavanje Marxove pouke na početku kao bitnom strukturnom mjestu svakog tekstualno organiziranog materijala postalo bi tako jednako daleko i nepojmljivo kao invokacija muza u klasičnom svijetu. Dok je kapitalizma, bit će potrebe za ovakvim formulama. Dokazala je to i prije dva tjedna konferencija Praxis: Kritika i humanistički socijalizam održana u Centru za kulturu grada Korčule zahvaljujući organizacijama Rosa Luxemburg Stiftung za Jugoistočnu Europu i Kulturforum Rosa Luxemburg Stiftung-Berlin.

 

Sjećanje i suvremenost

Uvodna diskusija pod naslovom Sjećanje i suvremenost dala je priliku nekadašnjim akterima Korčulanske ljetne škole - Zagorki Golubović, Božidaru Jakšiću, Gaji Sekuliću, Nebojši Popovu i Linu Veljaku - da okupljenima približe okolnosti nastanka i nestanka filozofije prakse. Antropologinja i sociologinja Zagorka Golubović podsjetila je da je časopis Praxis nastao kao rezultat razvijajuće i intenzivne suradnje zaposlenika triju fakulteta nakon Bledske konferencije 1960. godine koja je u retrospektivi, barem za potrebe historizacije u narativnoj formi, prepoznata kao ishodište novog filozofskog projekta. Polemika oko teorije odraza rezultirala je podjelom na frakciju za koju je ona ostala neupitnom i frakciju koja je teoriju odraza, prema riječima Božidara Jakšića, smatrala "neadekvatnom i nedovoljnom osnovom za razumijevanje čovjekove spoznaje i stvaralačke aktivnosti". Marxovi rani radovi pružili su književni korpus za filozofski zaokret prema heterodoksnom humanističkom marksizmu. Takvo pozicioniranje združilo je u mnogočemu različite filozofe na stvaranju zajedničke platforme koju je izložio Gajo Petrović u redakcijskom uvodniku prvog broja časopisa Praxis nazvanom Čemu Praxis: "Želimo filozofski časopis u onom smislu u kojem je filozofija misao revolucije: nepoštedna kritika svega potojećeg, humanistička vizija doista ljudskog svijeta i nadahnjujuća snaga revolucionarnog djelovanja". Golubovićeva naglašava kako je takva misao temelj društva koje bi bilo alternativa birokratskom socijalizmu i vulgarnom kapitalizmu. Problem je što takvo poimanje filozofije implicitno dovodi u pitanje njenu autonomiju zbog čega intelektualni rad praxisovaca može djelovati kao scenski drugačije postavljeno, ali zapravo ponovljeno uprizorenje drame između Jugoslavije i Sovjetskog saveza koja je praizvedbu imala dvanaest godina ranije. Treba spomenuti izlaganje Nebojše Popova koji je dao ton cijeloj diskusiji naglašavajući kako Praxis nije samonikla pojava u jugoslavenskoj kulturi te da ga ne treba idolatrijski promatrati izdvojenog iz društvenog konteksta. Geneaologija bi njegove prethodnike našla u sukobu na književnoj ljevici, poslijeratnom otporu boljševizaciji zemlje i već spomenutoj Bledskoj konferenciji. Ako je oko interpretacije nastanka Praxisa i Korčulanske ljetne škole bilo nešto trenja, oko okolnosti njegova kraja nije bilo podijeljenih mišljenja. Dosljedno ustrajući na bespoštednoj kritici svega postojećeg postupno je postajao alternativa vladajućem režimu koji je sam bio svojevrsna alternativa ostalim zemljama socijalističkog lagera. U uskom idejnom polju ljevice nije bilo prostora za toliko nesvodljivih ideoloških koncepcija.

 

Kultura i umjetnost

Teoretsko-politička problematizacija međuovisnosti filozofije i novih umjetničkih tendencija s naglaskom na kinematografiju bila je okosnica izlaganja Krunoslava Stojakovića naslovljenog Praxis kao kognitivni okvir kulture. Umjetnost i filozofija prakse u kontekstu kasnih šezdesetih godina u Jugoslaviji pokazuju izvjesnu homologiju pretpostavljajući revolucionarnu djelatnost koja humanizira svijet svojim integralnim dijelom. Samooblikovanje umjetnika odvija se uz pomoć ideje o kritičkoj funkciji intelektualca. Petrović i Kuvačić intelektualca vide kao mislioca koji  svojom aktivnošću upućuje na temeljne probleme i mogućnosti njihova rješavanja u svom vremenu. Umjetnici i filozofi na različite načine tragaju za onim što još nije. Branka Ćurčić je u zanimljivom izlaganju Kultura pa meri čoveka? današnju konfiguraciju kulturnog polja promislila suprotstavljajući perspektivu humanističkog razumijevanja kulturnog stvaralaštva karakterističnu za jugoslavenske praxisovce i perspektivu društvene uvjetovanosti kulture kao oblika proizvodnje karakterističnu za talijanske operaiste. Kategorijalni aparat koji pružaju operaisti puno je pogodniji za analizu neoliberalne organizacije radnog procesa. Konačna ocjena autorice jest da su oni vjerniji marksističkoj tradiciji koja bi trebala tretirati kulturno stvaralaštvo kao ljudsku proizvodnju bez da je pritom svede na ekonomsku proizvodnju. Članak Jugoslavenska kultura Gaje Petrovića pogodan je da shvatimo doseg i ograničenje filozofije prakse u analizi kulture: "O proizvodnji kulturnih dobara možemo zapravo govoriti samo ako pod proizvodnjom mislimo stvaranje; o potrošnji kulturnih dobara možemo govoriti samo ako time mislimo su-doživljavanje. Proizvodnja i potrošnja kulturnih dobara nisu djelatnosti u kojima djelatnik može ostati bitno neizmijenjen. Time što stvara kulturna dobra i čuva ih živeći u njima i sa njima, čovjek stvara sama sebe kao kulturnog čovjeka". Sam vokabular opire se kooptaciji od strane kapitalističke logike. Kultura je predstavljena nekonfliktnom, imaginativnom sferom unutar koje se mehanizmi podređivanja, iskorištavanja i kontrole ne mogu misliti. Praxisovsko poimanje kulture nije deskriptivno, nego – potpuno oksimoronski, ali ipak točno - neodređeno preskriptivno. Govori da bi stvari mogle biti drugačije, ali ništa više od toga. Izlaganje Gala Kirna pod naslovom Crni val kao umjetnički odraz Praxisa? nadovezalo se na pitanja otvorena u prethodnom dijelu panela. U diskusiji se došlo do zaključka da nije bilo direktne transpozicije ideja između filozofije prakse i jugoslavenskog novog filma, već da su određene sličnosti u vidu kritike usmjerene prema sistemu bile rezultat djelovanja unutar zajedničkog kognitivnog miljea. Kontekst obilježen izvjesnom liberalizacijom koja je uslijedila nakon Rankovićeva pada dopuštao je autonomiju određenih polja. Da bi se shvatila klasna borba u jugoslavenskom socijalističkom društvu treba proučavati materijalne uvjete kulturne proizvodnje čemu praxisovci nisu pridavali dovoljnu pozornost. 

 

Filozofija

Panel o filozofskom nasljeđu Praxisa otvorila je Ankica Čakardić izlaganjem naslovljenim Određenje i kontekst ljevice u tržišno orijentiranim društvima. Artikulacija ključnih problema neoliberalnog društva koje pokušava na tržište preusmjeriti zadovoljavanje osnovnih ljudskih potreba istodobno prividno dokidajući političke prakse vodilo je prema pitanju formiranja univerzalnog subjekta promjene. Može li danas radnička klasa biti subjekt kojeg bi suvremena ljevica zastupala? Ozren Pupovac u izlaganju Tko je subjekt univerzalne prakse? pokušao je dati odgovor na pitanje što od filozofije prakse treba zaboraviti, a što je vrijedno pamćenja. Pupovac humanističku praxisovsku filozofiju koja računa s ljudskom biti koja je apstrahirana od društvenog razvoja, smatra svojevrsnim anakronizmom. U poimanju ljudske biti kao neprestane samoinvencije Kangrga i Petrović osciliraju između transcedentne i empirijske koncepcije. Subjekt revolucionarne prakse implicitno ostaje neodređen. Potencijal za promjenu je svugdje i nigdje. Dug prema filozofiji prakse Pupovac vidi u inzistiranju na pitanju jednakosti koja dovodi u pitanje svaki historijski i diskurzivni determinizam. To otvara mogućnost za shvaćanje jednakosti subjekta kao pretpostavke nadilaska postojećih nejednakosti na način Badioua ili Rancierea. Zaključno izlaganje nazvano Ontologija revolucije održao je Thomas Seibert koje je tražio sličnosti i razlike između praxisovske filozofije i nekih od najutjecajnijih imena na svjetskoj filozofskoj sceni poput Derride, Foucaulta, Badioua, Hardta i Negrija

 

 

Jednakost i sloboda 

Činjenica da zbog vremenske ekonomičnosti grupaciju divergentnih filozofa, časopis i njegov sadržaj nekritički jednako imenujemo došla je do izražaja na sljedećem panelu. Hrvoje Jurić u izlaganju Anarhizam i marksizam u perspektivi Praxis-filozofije akribično je ukazao na niz razlika u odnosu prema anarhističkoj misli između Predraga Vranickog, Milana Kangrge i Gaje Petrovića. U skladu s marginaliziranjem anarhizma kao jednog od akutnih oblika dječje bolesti ljevičarenja, Predrag Vranicki – autor Filozofije historije – ovom je odvjetku ljevice posvetio samo par redova u svojem trotomnom kapitalnom djelu. Milan Kangrga je bio blaži u infantiliziranju anarhizma naglašavajući kako se  marksizam i anarhizam zalažu za ukidanje države kao posrednika između čovjeka i njegove slobode, odnosno države kao prividne zajednice koja ideološki nadomješta ono što se naziva općost kao čovječnost čovjeka. Način na koji je to ukidanje moguće učiniti i osnovne zamisli o postdržavnoj organizaciji su, misli Kangrga, međusobno nesvodljivi, što je bilo indikativno već u burnom razlazu između Marxa i Bakunjina. Najsrdačniji odnos prema anarhizmu od svih praxisovaca imao je Gajo Petrović. Potaknut birokratskom kontrarevolucijom nakon šezdesetosmaških zbivanja unutar kojih su studenti bili optuživani za anarhizam, Petrović je naglasio istovjetnost anarhizma i marksizma u borbi koja želi srušiti teror države i otvoriti prostor za samoorganizaciju društva koja kreće odozdo. Michael Koltan u izlaganju Praxis-filozofija i antiautoritarni pokreti upozorio je na trenje između novih strujanja na ljevici u poslijeratnoj Europi koja je podignuta uz pomoć Marshallova plana. Organizacije okupljene u komunističke stranke na Zapadu koje su bile pod utjecajem Moskve nisu bile identične novoj ljevici u Zapadnoj Europi nastaloj konfrontacijom dvaju blokova formiranih u sumrak Drugog svjetskog rata koja opet nije bila identična šezdesetosmaškoj generaciji koja je iznijela revoluciju. Posljednja grupacija nije odvjetak radničke tradicije već socijalna posljedica nezapamćenog poslijeratnog gospodarskog rasta. Generacija koja nema iskustvo življenja u predratnom društvu i masakrom koji je uslijedio kulminacijom njegovih kontradikcija došla je u konflikt s generacijom koja je iznijela rat na svojim leđima i bila ponosna na obnovljeno društveno tkivo. Opasnost ovakve konceptualizacije promašuje bit šezdesetosme. Lijevi revizionizam koji reducira tadašnja društvena gibanja na generacijski sukob, a njegove aktere proglašava naturalističkim utopistima gubi iz vida važnu činjenicu; to je bio strahoviti seizmički drhtaj koji je temelje društvenog konsenzusa. Ljudi su na praktičnoj razini stekli djelatnu svijest o umjetnom i trenutnom karakteru institucija nakon čega je krenulo postavljanje pitanja o legitimnosti i podrijetlu vlasti što ni iznimno učinkovita kapitalistička kontrarevolucija nije mogla zatrti. 

 

 

Kritika birokracije i nacionalizma

Praxisovska filozofija bila je intervenirajuća po svojoj biti pa je njen odnos prema nacionalnom pitanju od posebnog značaja. Luka Bogdanić i Ana Dević su u komplementarnim izlaganjima događaje s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća predstavili kao otvoreni sukob praxisovaca s aparatima vlasti uslijed kojeg je ugušena dotadašnja izdavačka i organizacijska aktivnost jugoslavenskih filozofa. Krajem zlatnog doba radničkog samoupravljanja i postupne orijentacije na tržišnu privredu 1965. godine, stvoren je hibridni sistem u kojem nije postojalo ni centralno planiranje ni slobodno tržište. Počelo je postupno socijalno raslojavanje među stanovištvom. Društvene nejednakosti energično su artikulirane u samo tri godine na dva potpuno oprečna načina. Prvo, nezadovoljstvo tektonskim društvenim poremećajima prvi put je ozbiljno iskazano u lipnju 1968. Nacionalistički damnatio memoriae u devedestima teško je oštetio taj dio zajedničke jugoslavenske prošlosti, ali nemoguće je potpuno izbrisati sjećanje na poglavito beogradske studenate koji su naglašavali da se ne bore za svoje materijalne interese i da su ogorčeni sve oštrijim društvenim i ekonomskim razlikama. Jezgra uredništva Praxisa dala im je podršku dovodeći pritom sebe u izravan sukob s centralnom vlasti. Drugo, zagrebačka gibanja imala su sasvim drukčiji karakter. Nezavisnost etatističkih republika s njihovima zasebnim nacionalnim privredama i s njima povezanim zasebnim interesima, dovela je do pojave nacionalizma artikuliranog od strane kulturnjaka povezanih s Maticom hrvatskom, studenata zagrebačkog sveučilišta i dijela rukovodstva SKH. Iako njihove akcije nisu bile koordinirane, zajednička osnovica za političko djelovanje im je bio mit o pljački Hrvatske. Praxisovci nisu samo osuđivali bujanje nacionalizma, već su minuciozno analizirali uzroke njegove pojave i upozoravali na moguće kataklizmičke posljedice za radnički pokret u zemlji. Uzorni primjer pruža Kangrgin rad Fenomenologija ideološko-političkog nastupanja jugoslovenske srednje klase. Jugoslavenska srednja klasa u nastajanju nacionalizam preuzima kao ideologiju potrebnu za preuzimanje vlast. Iako je vlast velikim dijelom kooptirala diskurs praxisovaca o nacionalizmu, oni nipošto nisu isti. Iz  pisanja praxisovaca jasno se vidi da nacionalizam može poslužiti kao artikulacijska osnova nove klase upravo zato što državna organizacija dijeli Savez komunista u šest dijelova od kojih svaki zastupa svoj birokratsko-financijski interes. To je možda istina, ali treba biti oprezan s interpretacijom tog zaključka što na konferenciji nije bio slučaj. Nizom jednačenja koji kaže da je jedan partija, jedna republika i jedna nacija poželjnija od više njih nismo apsolutno ništa rekli o proizvodnim i vlasničkim odnosima u društvu. Kad vas struja nosi prema separatističkoj Scili, jasno je da biste se radije kretali prema unitarističkoj Haribdi. Ali da je bilo obratno... 

 

Praxis u Istočnoj Europi

Paneli zadnjeg dana konferencije bili su posvećeni recepciji Praxisa u Istočnoj i Zapadnoj Europi. Izlaganje Matthiasa Istvána Köhlera opisalo je kulturne transfere između Korčulanske i Budimpeštanske škole. Nakon 1956. može se u Mađarskoj dokumentirati postojanje intelektualnih mikroklima koje su dopuštale razvoj heterodoksne marksističke misli. U tom kontekstu treba promatrati razvoj Budimpeštanske škole čiji su prominentni čalonovi - Ágnes Heller, Ferenc Fehér, György Márkus  i Mihály Vajda - izašli ispod kabanice Györgya Lukácsa. Odnos mladih teoretičara i  marksističkog nestora bio je ambivalentan i nerijetko napet. Postavlja se pitanje na koji je način Korčulanska ljetna škola utjecala na intelektalnu formaciju ovih mislilaca. Köhler kaže da međudjelovanje njenih sudionika gotovo nimalo nije utjecalo na razvoj marksističke misli u Mađarskoj, ali da je Budimpeštanska škola na drugačiji način profitirala od korčulanskih susreta. Dalmatinski otok služio je kao relej za literaturu proskribiranu u Mađarskoj. Radovi Agnes Heller posvećeni subjektivnoj alijenaciji i njeno zalaganje za transformaciju svakodnevnog života, počevši od obitelji kao temeljne stanice društva, koja bi pomogla ukidanju reprodukcije nejednakosti na svakodnevnoj razini apostrofirani su kao vjerojatni rezultat primljenog refleksivnog kapitala. Tenzije između mađarske nove ljevice i režima zaoštrene su u petogodišnjem intervalu od sovjetske intervencije u Čehoslovačkoj do početka sudskih procesa protiv filozofa. U tom razdoblju riječ Korčula služila je difamacijsko oruđe. Katarzyna Bielińska objasnila je veze  između filozofije prakse i poljskih marksista tijekom 1960-ih. U Poljskoj se pojavila originalna zanimljiva intepretacija Marxove misli u okviru analitičko-lingvističkog marksizma koja nije bila pretjerano kompatibilna s radovima praxističkih korifeja. Jedan od rijetkih linkova između poljske i jugoslavenske filozofije bio je Leszek Kolakowski kao član Uređivačkog vijeća Praxisa i sudionik Korčulanske ljetne škole. Thomas Flierl svoje je izlaganje posvetio pojmovima praxisa, alijenacije i modernog socijalizma u debatama u posljednjim godinama Njemačke Demokratske Republike. Na kraju panela opravdano je istaknuto žaljenje što na konferenciji nije izložen nijedan rad posvećen recepciji Praxisa u Čehoslovačkoj. 

 

 

Praxis u Zapadnoj Europi

Neki od sudionika Korčulanske ljetne škole već su na uvodnom izlaganju izjavili da je smatraju izvjesnim nasljednikom Frankfurtske škole. Ako kao kriterije uzmemo inkluzivnost i intelektualnu otvorenost, onda takva opaska ima smisla. Proučavanju recepcije filozofije prakse u Saveznoj Republici Njemačkoj bio je posvećen referat Nenada Stojanova koji je pročitan u odsustvu autora. Neki od frankfurtovaca su objavljivali u časopisu Praxis i aktivno sudjelovali u radu Korčulanske ljetne škole. Zanimljiviji dio tog izlaganja ipak se ne tiče procjene simboličkog kapitala u posjedu praxisovaca. Njegova poticajnija teza jest da imaginariju njemačke ljevice praxisovci nisu bili bitni toliko zbog njihovog filozofskog rada, već kao metonimija samoupravljanja koje se doživljavalo kao teorijska i praktična alternativa postojećim modelima društvene organizacije. Vrlo selektivna percepcija koju zanima samo ono što je primjenjivo u političkim borbama na domaćem terenu zanimljiva je u kontekstu današnjice. Zaoštrimo li malo Stojanovljevu ponatu, pred nama se otvara kompleks problema vezanih za kolonizam mašte. Dušan Marković mapirao je polje francuske ljevice u razdoblju od 1958. do 1971. kad je ona bila gotovo izopćena iz političkog života. U ovom izlaganju bilo je također momenata nabrajanja znamenitih imena - poput Henrija Lefebvrea - koja su na ovaj ili onaj način bila povezana s praxisovcima. Interesantnije se ipak usredotočiti na samoupravljanje kao ključni koncept koji povezuje francusku i jugoslavensku intelektualnu povijest. Izgleda da je izvorno francuski pojam bio zaboravljen u kontekstu svog nastanka da bi ga povijesna kontingencija pretvorila u ključnu organizacijsku i legitimacijsku polugu jugoslavenskog društva zbog čega se ponovno aktivirao u francuskom leksiku. Možda bi bilo zanimljivije da se Marković posvetio kontinuitetima, promjenama i inovacijama koncepta samoupravljanja te njegovim dijeljenjem i umnožavanjem u političkim i društvenim jezicima.

Semantički kolorit završne diskusije bio je takav da bi svatko od sudionika izdvojio kao bitne sasvim različite stvari. Meni je u sjećanju ostala misao Petra Milata koji je podsjetio da se u isto vrijeme na Korčuli održava Praxis- europsko mjesto sjećanja, a u New Yorku  Communism, A New Beginning? u organizaciji jednog Jugoslavena. Njena ambivalentnost tjera na opetovano razmišljanje. Radi se o kolonizaciji vlastite prošlosti koja uklanja unutrašnji socijalistički rascjep odgovoran za difrencijaciju praxisovaca i režima, ali ujedno i o pozivu na upoznavanje vlastite intelektualne prošlosti upućenom iz budućnosti.

Na fotografiji: Ankica Čakardić, Gajo Sekulić i Nebojša Popov

 

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 04.11.2011