Kraljica il' đubre, pitanje je sad | kulturpunkt

Kulturoskop Kinemaskop

<

Kraljica il' đubre, pitanje je sad

Serija The Crown britanskoj kraljevskoj obitelji nastoji pristupiti neutralno, prikazujući i vladarsku umješnost Elizabete II. i kapricioznu privilegiranost Windsorovih.

Piše: Tonći Kožul
  • A
  • +
  • -

Ako je vjerovati neslužbenim informacijama iz engleskih tabloida, novu, četvrtu sezonu serije The Crown gledalo je oko 29 milijuna kućanstva diljem svijeta – više nego što ih je svojedobno u samoj Velikoj Britaniji gledalo vjenčanje princa Charlesa i princeze Diane, a koje je inače pokriveno u najnovijim nastavcima dotične Netlixove štorije o vladavini kraljice Elizabete II. Valjalo bi, doduše, i Netflixove službene informacije o gledanosti uzimati sa zrnom soli, pošto im od siječnja ove godine u statistiku gledanosti ulazi sve što se izvrti barem dvije minute – uključujući i sve ono što se pokrene autoplayem kada na barem dvije minute skoknete tamo gdje i britanske kraljice idu pješke!   

No ako brojke i jesu malo napumpane, o globalnoj popularnosti The Crown svejedno nema dvojbe. Kud ćeš, uostalom, većeg zicera od raskošno producirane, prekrasno snimljene i sjajno odglumljene i napisane serije o jednoj odurnoj nakupini beskorisnih parazi...pardon, najslavnijoj kraljevskoj obitelji na svijetu!

I neću sad reći "šalu na stranu", jer upravo u tome i jest caka: The Crown se bavi materijom na koju nitko nije ravnodušan, ali tako da joj se trudi prići na što neutralniji način, do te mjere da svatko može vidjeti ono što želi vidjeti. Ako vaše simpatije leže na strani Windsorovih, nema problema, u The Crown ćete naći potvrdu da je Elizabeta II. umješna vladarka koja je uspjela zadržati kakav-takav sjaj britanske krune u vremenima koja monarsima i nisu baš bila naklonjena. A ako biste Windsore i njima slične najradije vidjeli na giljotini – bez brige, prikazani su i kao kapriciozna privilegirana đubrad.

Taj balans The Crown postiže tako što bazira radnju na stvarnim događajima vezanima za Elizabetinu vladavinu od pedesetih godina prošlog stoljeća naovamo, prezentirajući ih uz minimum fabricirane melodrame i izmaštanih dodataka, kao da se gledateljima poručuje: ovo su Windsori, takvi kakvi jesu, pa vi vidite. Možete ih mrziti, ali uzmite u obzir što sve može iziskivati posao koji se naizgled sastoji od toga da ne radiš ništa te na koje sve načine dužnosti krune onemogućuju išta nalik normalnom ljudskom životu, kako onima koji je nose na glavi, tako i njihovim bližnjima. Možete ih voljeti, ali morate i valjda biti svjesni koliko je koncept nasljedne monarhije apsurdan, posebno kada se s vremenom svede na ukrasnu monarhiju bez realnih ovlasti, celebrity freakshow kojem je funkcija još jedino da puni stupce trač-rubrika.

A kako ništa nije tako punilo trač-rubrike kao odnos princeze Diane i princa Charlesa, s pojačanim se zanimanjem iščekivalo četvrtu sezonu u kojoj je radnja serija napokon dogurala i do osamdesetih godina prošlog stoljeća... Što je podrazumijevalo i još jednu atrakciju: pošto je jedan od glavnih motiva u seriji odnos Elizabete II. s britanskim premijerima i premijerkama, to je značilo da će se na tapeti naći i Margaret Thatcher... ilitiga dosad najkrupniji zalogaj u naporima The Crown da ostane na neutralnoj distanci od svojih akter(ic)a.

Jer jedno je kada se teži nepristrano sagledati jednu danas tako bezubu instituciju kao što je britanska kraljevska obitelj, čiji je utjecaj na svjetske tokove odavno već praktički beznačajan – a drugo ako bi se takvim tretmanom počastilo jednu tako notornu figuru kao što je Margaret Thatcher, političarku koja ne samo da je bacila ogroman dio vlastite zemlje u siromaštvo i očaj nego i slovi kao jedna od globalnih pionirki nove, surovije etape kapitalizma u kojoj se svi i dalje batrgamo.

Na početku se čak i čini kako bi Peteru Morganu, autoru i scenaristu The Crown, moglo poći za rukom da ostvari nemoguće: u drugoj epizodi sezone, Margaret Thatcher nakon dolaska na vlast posjećuje Windsore na njihovom imanju Balmoral, gdje ovi imaju tradiciju relativno neformalnog druženja s gostima koje onda zatim, uhhhh... ocjenjuju? Taj bizarni ritual pratimo Thatcherinim očima, suosjećamo što se mora bakćati s takvim glupostima i teško je ne složiti se s njom kada zgranuta skuži koliko su ti ljudi, koji bi trebala biti nekakva tobožnja krema društva, zapravo degutantno bezvezni... A opet, s druge strane – koliko god da igrice Windsorovih na Balmoralu znale biti kretenske, nije puno manje odbojna ni uštogljenost s kojom Thatcher u startu odbacuje bilo kakvu mogućnost zbližavanja s drugima kroz zabavu i druženje, to njezino rigidno držanje koje, kao što će se ubrzo ispostaviti, nije bilo rezervirano samo za članove kraljevske obitelji.

Međutim, kako sezona odmiče, Margaret Thatcher sve manje biva zaokruženim dramskim likom, a sve više govornim automatom za sumiranje ere i naslijeđa tačerizma. Mislim, u redu, ovo je serija čija radnja pokriva nekoliko desetljeća društveno-političkih događanja i u Britaniji i u svijetu pa je natprosječna količina ekspozicije ne samo očekivana, nego i nužna... Ali znakovito je kako u ovoj sezoni imamo i rijedak primjer epizode u kojoj je centralni lik netko izvan kraljevske obitelji, čovjek imenom Michael Fagan koji je ostao bez posla zbog Thatcherinih ekonomskih mjera pa onda provali u kraljevsku palaču i provede desetak minuta s prestravljenom Elizabetom prije nego što ga ćapi dvorska straža... 

Nije poznato što se točno dogodilo u tih desetak minuta, tako da je situaciju kao stvorena za scenarističko poigravanje, pa ako treba i za jedan elegantan osvrt na tačerizam, zašto ne? Samo što je Faganov monolog Elizabeti malo... previše elegantan, kao da iz njega progovara dajdžest tačerizma kakvim manje-više svi danas baratamo, a ne netko tko je uistinu živio tada i tamo. I to je jedan od momenata u kojima The Crown odustaje od prepuštanja gledateljima da sami donesu svoje zaključke i umjesto toga nam debelim markerom podcrtava pogubnost vladavine Margaret Thatcher – kao da nije bilo dovoljno što svako malo u nekoj sceni s televizije ili radija čujemo vijesti o nezaposlenosti i štrajkovima, dok Thatcher to sve hladnokrvno, bešćutno prihvaća kao cijenu povratka Britanije na "pravi put"? 

A ne pomaže baš ni izvedba Gillian Anderson. Koju inače obožavam i koja ovdje jest, mora se priznati, imala dosta nezahvalan zadatak da oživi nekoga s tako posvemašnje izvještačenim nastupom kao što je Thatcher... ali svejedno, jebiga, njezino monotono razvlačenje slogova je na granici karikature. Puno bolji dojam mi je ostavio Josh O'Connor kao Charles: ako vam nije baš najbolje sjelo što su vas druga i treća sezona navele da se sažalite nad Charlesom zbog njegovog traumatičnog odrastanja – bez straha, u četvrtoj ćete imati itekako razloga da ga mrzite svim srcem! O'Connorov Charles je istodobno i šupčina i tragična figura, pri čemu uvijek uspijeva zadržati natruhe ovog potonjeg čak i kad je baš stvarno totalno nepodnošljiva šupčina, zbog čega mu skidam kapu! Emma Corrin je isto jako dobra kao Diana i njihova je priča općenito jedan od najjačih elemenata sezone.

A bio bi red spomenuti i, naravno, Oliviju Colman. Nije ni ona imala baš najzahvalniji zadatak, pošto je The Crown serija koja je obično više zainteresirana za one u krugu krune negoli za samu ženu pod njom, pošto je emotivno najrezerviranija od svih likova i kao takva manje dramski atraktivna... No ipak, i kroz Elizabetino višesezonsko stoičko trpljenje je polagano izgrađena zanimljiva junakinja, pa kada u jednom trenutku u novoj sezoni odluči redom posjetiti svoju djecu i u tu svrhu mrtva 'ladna zamoli svoje pomoćnike da joj dostave sve podatke koje imaju o njima – time čak i na neku sjebanu foru uspije ispasti simpatičnija i ljudskija od većine debila u svojoj obitelji! A tako bude ponajprije zahvaljujući Oliviji Colman, fantastičnoj glumici koja i s jako malo zna napraviti jako puno i žao mi je što je više nećemo moći gledati kao Elizabetu. Ali, eto, ona je odradila svoje dvije sezone (nakon ništa slabije Claire Foy u prve dvije) i sada je red na Imeldi Staunton da preuzme krunu – samo naprijed, kraljice, pokaži što znaš!

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 27.11.2020

VEZANE VIJESTI

Koja carica!

Piše: Tonći Kožul

Serija The Great slobodno remiksira povijesne činjenice kako bi na duhovit način ispričala priču o ženi koja se bori za svoje mjesto u nepravedno muškocentričnom svijetu.

Za domaćice spremne

Piše: Tonći Kožul

Serija Mrs. America dobro portretira konzervativnu aktivisticu Phyllis Schafly, no u svojem narativnom sprintu ostavlja previše pripovjednih rukavaca neistraženima.

Tu-du-du, nema nam pomoći?

Piše: Tonći Kožul

Dok nešto manje uvjerljivo tematizira političke promjene bliže budućnosti, serija Years and Years dramski je najjača kada se bavi svakodnevicom obitelji u središtu njezine radnje