Kratka priča dugog trajanja | kulturpunkt

Vijesti Teorija

<

Kratka priča dugog trajanja

U sklopu Festivala europske kratke priče, Ankica Čakardić razgovarala je s Robertom Menasseom i Srećkom Horvatom o njihovim, ponešto disparatnim percepcijama Evropske unije.

Piše: Antonija Letinić

FOTO: Paolo Margari

Povod ovom razgovoru bio je hrvatski prijevod knjige Europski vjesnik Roberta Menassea, a prošle godine objavljena knjiga Što Europa želi? koju Srećko Horvat supotpisuje sa Slavojem Žižekom, bila je razlog njegovu sudjelovanju u debati s austrijskim književnikom i esejistom. Menasseov afirmativan odnos kao i kritika projekta Evropske unije polazi od same ideje ove zajednice kao jedinstvenog okvira određenog supranacionalnim institucijama. Oduševljenje konceptom nije pokolebalo ni upoznavanje birokratske strukture koja upravlja ovom zajednicom. Naime, Manesse je otišao na turneju po Bruxellesu kako bi se upoznao s njezinim institucijama, a ono što je tamo susreo dodatno je osnažilo njegovo uvjerenje u ideju Evrope.

Srećko Horvat, pomičući se od ideje prema realizaciji, ponešto je skeptičniji prema EU. Započinjući doskočicom braće Marx o problemima i odvjetnicima, prema kojoj angažiranjem odvjetnika nećemo smanjiti probleme, ali ćemo barem imati odvjetnika, povukao je paralelu sa zemljama periferije u kojima se situacija nije bitno popravila otkako su članice ove zajednice. Postotak nezaposlenosti mladih u Hrvatskoj je 52 posto, mjere štednje ne čini se da utječu na zemlje u krizi, no i dalje se prilagođavaju zahtjevima koje pred njih postavlja EU. Manesse pak EU smatra nužnom u vremenu transnacionalnih fenomena, kao što su proizvodnja, trgovina, kultura, ekonomija, ekologija, prisluškivanje, nadzor, kojima se nacionalne države ne mogu oduprijeti, već je jedino rješenje transnacionalna politika. No, kroz primjer koji je sam naveo ukazao je i na temeljnu barijeru ostvarivanju tog zahtjeva. Podsjetio je kako je u vrijeme pregovora, kada je trebalo uspostaviti jedinstvenu monetarnu politiku i usidriti vrijednost valute, nije došlo do sporazuma među članicama koje nisu željele, u korist šire zajednice, podrediti nacionalne prioritete ovoj inovaciji, zbog čega je euro uveden bez jedinstvene monetarne politike i jasnih monetarnih kompetencija. Time je ukazao na temeljnu slabost zajednice koja bi trebala biti sposobna kreirati adekvatne transnacionalne politike. Srećko Horvat načelno je suglasan sa zahtjevom za transnacionalnom dimenzijom, no podsjetio je isto tako kako se taj princip primijenjuje na protok roba i financija, no ne i na pojedince, te kako su granice za običan puk i dalje vrlo čvrste i stroge. "Granice postoje za obične ljude, a nestale su za lobističke grupe i financijski sektor koji utječu na 70% legislative".

Politike EU usmjerene su na snaženje i potpomaganje kapitalizma i korporacija zbog čega ne mogu odgovoriti na Menasseovu pretpostavku da se jedino kroz EU, koju vidi kao jamca, može suprotstaviti kapitalizmu i prevladati ga. Primjer toga su mjere štednje kojima je korporacijama olakšano da prodru u samu srž Grčke, ustvrdio je Horvat. Periferija nema izbora – stiješnjena je između EU i ruskog kapitala, a za primjer je naveo Ivicu Todorića kojem je upravo ruska banka nedavno odobrila višemilijunski kredit. Manesse se nadovezao sa zahtjevom za nadilaženje nacionalnih država i zaključio da će kapitalizam biti jači dokle god se rasipamo na nacionalno konkurentne kapitalizme. Iznio je zahtjev za demokratizacijom Evrope, te pomalo pompozno zaključio kako će "nacionalisti požderati onoga tko se klanja nacionalizmu i ponovno nas dovesti do ruševina".

U pokušaju nalaženja zajedničkog zaključka, Horvat se također založio za internacionalizaciju, ali drugačijeg tipa – onu pod okriljem demokratskog socijalizma, kakve zagovaraju inicijative poput Syrize, Podemosa i slovenske stranke za demokratski socijalizam koje su osvojile značajne postotke glasova na europarlamentarnim izborima. 


Objavio/la matija [at] kulturpunkt.hr 05.06.2014