Kratka priča i dalje je glasna | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Kratka priča i dalje je glasna

S direktorom Festivala europske kratke priče Romanom Simićem Bodrožićem razgovarali smo o fenomenu kratke forme, nadolazećem festivalu i stanju na književnom tržištu.

Razgovarale: Ida Jagar i Janja Sesar

FOTO: Nina Đurđević/PIXSELL

Festival europske kratke priče pokrenut je 2002. i jedan je od prvih festivala u Europi posvećenih ovoj književnoj formi. Ono po čemu se FEKP razlikuje od većine drugih hrvatskih festivala suradnja je s domaćim nakladnicima, stipendiranje i usavršavanje mladih prevoditelja, sistematski rad na tome da se preko kontakata proizašlih iz festivalskih druženja Europi predstave suvremeni hrvatski pisci… ukratko, svijest o tome da, ako želi biti živ, Festival ne može postojati mimo onih koji čine književnu scenu na kojoj diše. Festival organizira Hrvatsko društvo pisaca, urednički kolegij festivala čine Katarina Brajdić, Tomislav Brlek, Željka Černok, Snježana Husić, Tomislav Kuzmanović, Gordana Matić, Tatjana Peruško, Andrea Rožić i Jelena Spreicer, a produkciju potpisuju Vedrana Bibić i Karla Pudar. O Festivalu europske kratke priče, koji se ove godine održava od 1. do 6. lipnja u Zagrebu i Šibeniku, razgovarali s njegovim kreativnim direktorom Romanom Simićem Bodrožićem

 

KP: Prije nekoliko godina svjedočili smo naglom uzletu popularnosti forme kratke priče, no u posljednje je vrijeme, čini se, pomalo splasnulo zanimanje koje ju je okruživalo. Kakva je situacija s kratkom pričom danas, u Hrvatskoj i u inozemstvu? 

RSB: Ako nas je trinaest godina festivala naučilo ičemu o kratkoj priči, to je da je izdaleka možemo gledati na dva načina: ili kao jedan od artikala na tržištu knjiga, ili kao formu kojoj se pisci okreću i vraćaju zato što je trebaju i vole. Ovo drugo se, istina, često događa usprkos prvom, ali mene ne prestaje fascinirati – i siguran sam da je barem jednako važno, a po svoj prilici i važnije. Pisci koji nam dolaze svoju su književnu slavu često stekli romanima, ali ne zaboravljaju priče, premda im urednici i izdavači na to često kolutaju očima. Uzlet priče u Hrvatskoj u tom je smislu doista bio netipičan, dovoljno je sjetiti se svih sjajnih knjiga koje su mijenjale lice domaće književnosti, tamo od sredine devedesetih – od Ferićeve Mišolovke Walta Disneya, preko Jergovićeva Sarajevskog Marlbora, preko knjiga Senka Karuze, Roberta Perišića, Nevena Ušumovića, Damira Karakaša... do novog tisućljeća i zbirki Olje Savičević Ivančević, Tanje Mravak, Zorana Malkoča, Maje Hrgović... Koliko god se moglo činiti da priča više nije toliko glasna, dovoljno je pogledati pa uočiti živost iz koje se svašta može roditi – svake godine bljesne barem par sjajnih knjiga, a to nipošto nije malo; mnogo je natječaja, nagrada, evo, i poneki festival... Mislim da i kod nas i u inozemstvu imamo razloga za optimizam (ili barem: da razloga za pesimizam nemamo.

 

KP: Svake godine Festival europske kratke priče ima jednu zemlju partnera, ove godine to je Brazil. Kako kotira kratka priča u Brazilu? S obzirom da se do sada festival orijentirao više na europske zemlje i regije, kako je došlo do odluke da ove godine jedna južnoamerička zemlja bude partner?

RSB: Za zemlju-partnera dosad smo uvijek birali one o čijim književnostima znamo malo, a postoje dobri razlozi da bismo trebali saznati više. Birali smo i one čije su književne scene i kulture dinamične, na kojima supostoji više jezika, često veliki i mali - književnosti oko kojih se može ispričati priča. Gotovo svi ti kriteriji dali bi se primijeniti na suvremenu brazilsku književnost. Istina, Brazil je prva zemlja-partner izvan Europe, ali priče i pripovjedačke tradicije nikada nisu priznavale državne granice, a sasvim su dobro podnosile i prekooceanska putovanja: Europu smo oduvijek shvaćali "malo šire". Osim toga, brazilska književnost posljednjih je godina predstavljana na svim važnijim svjetskim književnim smotrama – u Hrvatskoj nikad – pa rekosmo... zašto ne biti prvi? Ovoga ljeta bit će malo onih kojima neće biti puna usta Brazila, doduše nogometnog, ali možda će nešto od se te slave, reklame, novca i astronomskih ugovora preći na nas? 

 

KP: U kakvoj su danas situaciji pisci, pogotovo mladi autori koji se pokušavaju na neki način probiti i afirmirati na hrvatskoj književnoj sceni? Olakšavaju li festivali poput ovih postizanje vidljivosti mladim autorima kratke priče?

RSB: Siguran sam u to. Za početak, festivali su uvijek dobra vijest za pisce. Slušati, nastupati ili mjeriti se na istoj sceni (zašto ne?) s piscima iz svih krajeva svijeta iskustvo je koje ti može puno toga donijeti, bio ti mlad i početnik, ili iskusan pisac s više objavljenih knjiga. Nije tu stvar samo o tome što se može naučiti, saznati – važno je vidjeti da književnost živi, da su ljudi koji je pišu sretni, zadovoljni i kreativni, da je lijepo baviti se književnošću – bilo kao pisac, bilo kao čitatelj – koliko god nam se to ponekad nevjerojatnim činilo.

 

KP: Festival europske kratke priče pokrenut je 2002. godine. Koliko se situacija u izdavaštvu i na književnoj sceni promijenila u Hrvatskoj i u Europi svih ovih godina djelovanja festivala? 

RSB: Kod nas, promjene su u tih trinaest godina bile dramatične. Ali pogrešno bi bilo misliti da pričamo, eto, o nekom otočiću izgubljenom nasred mora, na kojem se, daleko od nas, vrše manji eksperimenti s nuklearnim bojevim glavama – promjene u svijetu knjige tiču se cijeloga društva. U nekom smislu usporedba s bojevim glavama koje ne vidimo, ali nas se tiču ipak štima. Način na koji (ne) funkcioniraju izdavači, knjižari, mediji... itekako utječe ne samo na pisce i književnu scenu, nego i na sve ono što ćemo mi i naša djeca živjeti u desetljećima koja dolaze. Teško da ćete danas naći ikoga tko participira u životu knjige (od pisca, preko prevoditelja, nakladnika, tiskara, knjižara, knjižničara, novinara... pa sve do krajnjeg korisnika – čitatelja) tko će vam reći da su se stvari mijenjale nabolje. A svi ti ljudi sudjeluju u nečemu silno važnom, i za to vežu svoju egzistenciju. Oni od toga žive/preživljavaju sad, a naše društvo će, nadam se, i ubuduće. 

 

KP: Možete li nam reći što spremate za otvorenje ovogodišnjeg izdanja festivala? I što posjetitelji festivala mogu očekivati tijekom njegova trajanja?

RSB: Zaštitni znak FEKP-a su, kao i svake godine, izvrsni pisci, sjajna atmosfera i publika, književnost koja čini da se osjećate bolje. Ove godine u Zagrebu i Šibeniku živjet ćemo u bojama Brazila, dijelit ćemo nagrade (pokrenuli smo natječaj za kratku priču "InYourPocket"), pisci će kuhati i igrati nogomet, prikupljajući na taj način knjige što ćemo ih donirati poplavljenim područjima. Razgovarat ćemo i raspravljati o temama kao što su književnost pobune; EU kao kratka ili duga priča; hrvatska kratka priča danas; kako se pričom zavodi... Dolaze nam zvijezde svjetske, europske i hrvatske književnosti (Robert Menasse, David Vann, Tommy Wieringa, Jon McGregor, Joao Paulo Cuenca...), dođite i vi!

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 28.05.2014