Kritika u kulturi | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Kritika u kulturi

Nije bitno opisati pakao, nego kritizirati raj – dakle kritizirati najviši mogući ideal neke egzistencije, neke motivacije ili kako razlikovati autonomnu od iskrivljene kritičke kulture?

Piše: Šefik Šeki Tatlić

Pojam "kritike u kulturi" bi trebao biti svojevrsni alogizam. Ako je jedna etimološka dimenzija pojma kulture ona koja vuče porijeklo od latinskog colere (što može značiti i kultivacija i inhabitacija, kao i obožavanje i zaštita) kultura je onda, ili bi bar trebala biti, imanentno kritička, permanentno kultivirajuća. Samo, pitanje je što se to kultivira, o kakvoj kulturi i o kakvom to kritičkom govorimo?

Terry Eagleton razlikuje dvije vrste kulture, Kulturu (sa velikim K) vidi kao način struktuiranja partikularizacije u neki moćniji medij, kao "univerzalnu subjektivnost" gdje Kultura odvaja univerzalne vrijednosti u određene oblike koji reduciraju socijalne, seksualne i etničke individualizme da bi omogućila subjektu da postane univerzalan. Priroda ove dimenzije kulture svojevrsni je etički "set", hijerarhijski determiniran dekret o znanju o društvu.

Recimo čak da je ovakva kultura na tragu onoga što se nekad zvalo državna kultura. Danas se tako ne zove, ali je princip njene formacije i distribucije ostao isti. Nekadašnja "državna kultura", danas globalizirana kultura, "europska" kultura, "visoka" kultura u smislu visoke umjetnosti,  denominacije su sa svojim načelima, etičkim referencama, verbalnim obrazcima i institucijama čije politike formira kultura koja uspostavlja spomenutu univerzalnu subjektivnost.

Ovo je kultura koja kolonizira, formira kognitivnu strukturu ideologiziranog subjektiviteta "od gore" u skladu s preciziranom hijerarhijom prenošenja znanja o toj moći. Parafrazirajući Eagletona, država inkarnira Kulturu koja na kraju otjelovljuje našu humanost. Pozitivan pol ovakvog "kulturnog" je prosvjetiteljstvo, a njen ekstremno negativan pol je Bachova muzika na razglasu u Auschwitzu.

Univerzalna subjektivnost koju takva kultura formira, najbanalnije rečeno, pitanje je ideologije i politike države koja ju kultivira. Kultura ili država u ovom slučaju je po Eagletonu, prerana utopija koja "ukida" socijalni konflikt na imaginarnom nivou da ga ne bi morala rješavati na političkom nivou.

Druga vrsta kulture koju Eagleton razlikuje je kultura s malim k, određena kultura. Ova dimenzije kulture imanentna je "običnoj" svakodnevnoj kulturi, kulturi specifične, sub-kulturne refleksije društvenog, sub-kulturi, kontra-kulturi, kulturi prenošenja i upotrebe skrivenog pučkog znanja o nekoj poziciji moći ili o njenoj prirodi.

 

Kultura (s malim k) tako je, po Eagletonu, od socijalnih pokreta 60-ih počela potvrđivati određene nacionalne, seksualne, etničke ili regionalne identitete umjesto da ih transcendira. Ovo je kultura koja artikulira potrebe određene grupacije kroz divinizaciju potrebe njezinog individualnog pripadnika te ih kao takve i reprezentira poziciji moći. Ovo je kultura koja nije vezana za nikakvu hijerarhiju, ona je fleksibilna, "od dolje", "pounutrena" u društvenom, intrinzična te je kao takva dio intime tog društvenog, ali i njen proizvođač. Ali, ne kao proizvođač određenog klasnog kolektiviteta, nego proizvođač singularnog subjektiviteta kojemu je ispunjenje njegove/njene specifične potrebe odraz funkcionalnosti i zalog svrsishodnosti tako apolitičnog društva.

Za razliku od kulture s velikim K, ova kultura formira parcijalnu objektivnost - ona nije prerana utopija nego amnestija distopije u smislu prihvaćanja nemogućnosti radikalne političke promjene. Prihvaćanje distopije kao rezultata takvog stava, protjerivanje je politike čak i iz domena imaginarnog. Zapravo, Kultura ne zaboravlja politiku kao artikulaciju društvenog, ali potencira samo onu vrstu politike koja joj, naravno, odgovara. Dok kultura s malim k, kao dominantna kultura u post-fordizmu, "kasnom" kapitalizmu, političkom odlukom stvara dominaciju tržišta, negira postojanje bilo kakve politike proglašavajući je ideologijom te domen socijalnog antagonizma potpuno prenosi u domen tržišta, dakle robe.



Pitanje kritike

Kritičko je, recimo to tako, sistematsko mišljenje koje transcendira određenu formativnu etičko-kognitivnu subjektivnu ili društvenu formaciju kao terminalno takvu.

Transcedentalno znanje (transcedentalnu dedukciju) ovdje treba shvatiti na tragu Kantovog poimanja transcedencije gdje je, parafrazirajući, transcedentalno ono znanje koje se na bavi znanjem o objektima nego se bavi modelom kognicije tih objekata dok god je ta bit kognicije apriorno moguća.

Apriorno znanje je recimo ono čije je porijeklo u znanju koje nije opterećeno iskustvom, u smislu u kojem netko zna da će njegova kuća propasti, ako se ne brine o njoj. Nečisto apriorno znanje je ono koje ima element iskustva u propozicji tipa "Svaka promjena ima uzrok".  Takvo apriorno znanje, ali nečisto, ima element iskustva u samom konceptu "promjene" koja može  proizaći samo iz iskustva.

Transcendirati u tom smislu znači percipirati nešto bez opterećenja elementom iskustva kao već formirane, induktivne predodžbe o značenju tog nečega. Transcendentirati, banalno rečeno, znači odbacivanje empiričkog suda kao univerzalnog. Empirički sud se, po Kantu, stoga ne prikazuje striktno i apsolutno, nego pretpostavljeno, a univerzalnost koju evocira samo je komparativna. Dakle, u okviru i pod utjecajem određene društvene, ideološke formacije.

Iskustveni kriterij govori da je određeni objekt konstituiran na taj i taj način, ali ne govori i ne uči kako ili može li egzistirati na neki drugi način. Empirijski sud stoga se nikad ne prikazuje striktno i apsolutno jer je vezan za empiričku univerzalnost gdje je ista po Kantu, samo arbitrarni produžetak validnosti. Apriorno znanje, znanje manje ili nikako vezano za empirijsko stoga ne bi trebalo afirmirati nešto kao univerzalno takvo, nego dovoditi u pitanje poimanje tog nečega kao terminalnog.

Kritička kultura je, jednostavno rečeno, ona koja organizirano kritizira inhibiciju u zamišljanju nedostatnosti ili mogućnosti prevazilaženja svrhe neke društvene formacije – to je prvenstveno kritika pojma nemogućnosti, kritika inhibicije samog kritičkog. Kritičke kulture bez socijalne dimenzije nema. Ako nema socijalnu, tj. političku dimenziju koja dovodi u pitanje prirodu, smisao i hijerarhije eksploatacije unutar proizvodnih odnosa  gdje je nastala s ciljem njihove transcedencije, a ne konstatacije, ona je jednostavno besmislena – ali upravo kao takva danas prosperira.



Kultiviranje servilnosti

Kritika u kulturi koja kultivira znanje o nečemu, ali vodeći se isključivo iskustvenim sudom kao univerzalnim, terminalnim sudom jeste izopačena kritika. Ona prihvaća vrijednosni kriterij režima čije proizvodne odnose kritizira, ali ujedno ne kritizira validnost tog kriterija, nego kritizira samo anomalije u proizvodnim odnosima, zapravo pomažući režimu da ih "popravi".

pok_finalPrvi pol takve kulture je pasivna, najobičnija konzumentska kultura. To je kultura koja namjerno predstavlja hijerarhijski dekret kao slobodu izbora. Radi se o kulturi nastaloj u kratkom spoju između medijski reprezentirane i društvene realnosti – to je korporativna kultura koja se "izlila" izvan korporacije u biopolitičko društveno. To je kultura "znanja o banalnom" kao sredstvu društvene afirmacije, gdje samo znanje o nečemu garantira emancipaciju. Radi se o kulturi subjektiviteta, između ostalog znanih i kao "fanovi" – od fanova Pokémona preko Big Brothera do sljedbenika kulta Oprah Winfrey, štovatelja hrpe pseudo spiritualnog, new age i sličnog life style smeća, chic-lit literature i sličnih tv serija i tako dalje. To je ona kultura koja je nastala kao produžetak korporativne kulture u slobodno vrijeme - kultura MTV-a. To je retardacija proglašena životnim stilom ili točnije to jeste retradacija kao životni stil. To je domena potrošnje kulture kao robnog oblika s elementima ideološkog.

Ovdje se, kako su pisali Horkheimer i Adorno, radi o kulturnoj industriji koja neprestano obećava potrošačima ono što im nipošto neće dati. Priznanica koja obećava užitak u sadržaju i opremi stalno prolongira: predstava se sastoji samo od obećanja, nikada ne dolazi ono pravo, gost se mora zadovoljiti čitanjem jelovnika.

Ako se (kroz kulturu) pak kultivira nemogućnost zamišljanja nečega kao drugačijeg; ako se kultivira inhibicija mogućeg, "vanjskog", onda imamo posla sa izopačenom kritičkom kulturom. Ovaj pol izopačene kulture nije pasivan, nego je aktivan u kritici, ali to u masi slučajeva, manje ili više svjesno rezultira samo u kritici nedostataka slobodnog tržišta ili mana u njegovoj potpunoj instalaciji.

Ovakvoj, iskrivljenoj kritici cilj nije aktualizacija socijalnih antagonizama i klasni konflikt, niti je motivirana željom stvaranja polja djelovanja, društvene infrastukture, publike, koja bi što je moguće više bila separirana od tržišta – njoj je cilj "stilizirana" integracija u tržište.

Kako kaže McKenzie Wark - "Čak i u njenom najboljem, najapstraktnijem obliku, kada se najbolje ponaša, kada je slijepa na boje, rodno neutralna, multikulturna, država samo izlučuje vrijednost reprezentacije objektifikaciji. Namjesto da priznaje ili ne priznaje reprezentacije nekog subjekta, ona tu potvrđuje valjanost svih reprezentacija koje prihvaćaju robni oblik…. Ona ne ide tako daleko da prizna izraze subjektiviteta koji odbijaju objektifikaciju u robni oblik…".

Ova, pseudo kritička kultura sve je veća prijetnja i pojmu civilnog društva koje se izgleda sve više formira kao svojevrsna "čistionica" za ulaz na tržište, a ne kao sektor emancipacije kritike tog istog tržišta.

Vrijedonosni kriterij ovakve kritičke kulture je vrijedonosni kriterij režima, u ovom slučaju kapitalizma. Kad kapitalizam kaže da je nemoguće zamisliti drugačiji sistem, onda ovakva kultura taj sud prihvaća, a sve antagonizme kojima se bavi tumači u okviru takvog kriterija. Ona traži afirmaciju unutar kriterija validnosti režima kojeg navodno kritizira. Umjetnik koji dopušta da ga se promovira u rubrikama koje pokrivaju "estradu"; da "umjetnički" rad bude ocjenjivan od "kritičara" koji entuzijastično rade za korporativne medije; umjetnik koji je uvučen u korporativni sistem zaštite autorskih prava; "umjetnik" koji nastupa na dobrotvornim priredbama abolirajući nesposobnu državu - sve je to dio takve kulture.

Dakle, ne znači da je svaka socijalno senzibilizirana kultura nužno i kritična, pitanje je kako je senzibilizirana. A ovako izopačena kultura, bar u balkanskom kontekstu, prezire samo "divlji" kapitalizam, a priziva "čisti" kapitalizam te zahtjeva svoju materijalnu komociju u istome te stoga predstavlja oportunizam kao borbu za "malog čovjeka jer je, eto, takva situacija". Njena motivacija nije politička promjena, nego integracija u politički status quo, u tržište, a upravo zbok takve motivacije ona je potencijalno puno kancerogenija od nekritičke konzumentske kulture.

Ovo je vrsta kritike koja vjeruje u "istinsku reprezentaciju". Kako navodi Wark, "svaka reprezentacija je lažna. Sličnost se po nužnosti uvijek razlikuje od onoga što reprezentira. Da nije tako, ona bi bila ono što reprezentira, pa stoga ne bi bila reprezentacija. Jedina istinski lažna reprezentacija je vjerovanje u mogućnost istinske reprezentacije."

Naime, radi se o kulturi koja čak inkarnira socijalizam kao brand ili kao spomenik nekadašnjoj "nerealnoj" ideji da se neko uređenje može politički promijeniti. Verbalna eksplikacija ovakve kulture koncentrirana je u pojmu "propitivanja" te tako u stalnom izbjegavanju kritiziranja validnosti politički nametnutog suda. Ovdje se radi o kulturi koja heteronomiju iskustva divinizira kao univerzalni, terminalni vrijedonosni sud, a s druge strane, paradoksalno, ne želi uraditi ništa terminalno u svojem polju djelovanja. Ispituje, propituje, "provocira" ali ne zaključuje apsolutno ništa.

Jer, režim ne kaže, "Mi ne damo to i to", režim kaže "To i to je nemoguće". Naime, nešto je "nemoguće" samo zato što je iskustvo neke nemogućnosti uvjetovano djelovanjem istog režima, a ne zato što je "univerzalno" nemoguće. Ovu tvrdnju ovakva kritika ne želi razumijeti.

Poremećena kritika o kojoj govorimo ulazi duboko u domenu umjetnosti. Na području bivše Jugoslavije recimo, nakon "demokratskih promjena" posebno u postratnom periodu došlo je do booma ovakve kritike u kulturi. Mase umjetničkih radova, intervencija, performansa, muzičkih bendova koji se bave kritikom primitivizama u smislu nacionalizma, kritike prodora ruralnog u "urbano" i tako dalje, pričaju priču o ovoj kulturi, o stiliziranoj servilnosti. Ovakva kritika u kulturi zanemaruje pitanje smisla proizvodnih odnosa u kapitalizmu tako što racionalizira ne samo klasnu nego i etničku podjelu, a vodeći se ranije spomenutim prihvaćanjem režimske istine.

Stoga, ovo je kultura koja režimski dekret "omekšava" tako što ga familijarizira sa subjektivitetom - tako što prihvaća režimski ultimatum koji kaže da se može kritizirati, ali samo dok se njega kao takvoga ne dovodi u pitanje.

Metaforički rečeno, ovakva kritika je "spontana" (u smislu odabira objekta kritike) u istoj mjeri u kojoj je spontana publika koja počne pljeskati stand-up komičaru kada ovaj kaže "Dajte jedan spontani pljesak".

Obje verzije Eagletonovo kulture - Kultura hijerarhijskog dekreta i kultura (s malim k) sa aureolom "nekontrolirane", "pučke" kulture – stoga su, u današnjem obliku, režimske, one koje su pokleknule, kako bi rekao Wark, silama komodifikacije.



Lego_finalBombardiranje racionalnog

Pokret Dada i ekipa iz Cabaret Voltaire-a, dobar je decentni primjer kritike u kulturi. Potpuno odbacivanje ne samo konformizma i konvencije u umjetnosti - nego i kompletne kolonijalističko buržoaske politike (koja je i dovela do Prvog svjetskog rata) i kulture, njenih vrijednosnih kriterija, obrazaca komunikacije i ponašanja.

Kritika u kulturi mora sadržavati kritiku validnosti kriterija ostvarenog unutar empiričkog kao univerzalnog ili "racionalnog" te proglašavati takvo univerzalno kao nečije univerzalno, kao nečiju političku agendu. Kritika u kulturi je stoga autonomna u onoj mjeri koliko autonomnost kognicije bazira na percepciji neke društveno/ekonomsko/političke organizacije kao ne-univerzalne, ne-terminalne, kao logike koja je samo nečija logika, kao svijet koji je samo nečiji svijet.

U domenu muzike je, recimo, pozitivna, relativno nova pojava net labelova (u regiji su neke od prvih zagrebački EgoBooBits i sarajevski Oscilator.net), online izdavačkih kuća koje samim principom djelovanja, besplatnom distribucijom muzike (pod Creative Commons licencama ili slično) izbjegavaju domenu tržišnog, tj. korporativnog copyright-a. Ovakvo djelovanje nije, ili bar u principu nije, motivirano "promocijom" u polju tržišta nego promocijom u polju kulture koja je stvorena djelovanjem sličnih labela.

Kad već nabrajamo, slovenski NSK i Laibach također su dobri primjeri. Dok virtualna NSK država demistficira državu kao nešto što je uvijek vještačka tvorevina, Laibach upravo suprotno do krajnjih granica intenzivira totalitarni ritual države, potencirajući do ekstremnih granica "lažnost istinske reprezentacije". Kad smo već u regiji, u području umjetnosti, rad zagrebačkog umjetnika Mladena Stilinovića koji kaže "Ne možeš biti umjetnik ako ne govoriš engleski" je dobar rad, jer u vremenu oduševljenja euroatlanskim integracijama i iluzijama o slobodi koje iste donose rad potencira segregacijsku dimenziju tog "slobodnog". Dok opet pozadinu iste "slobode" razotkriva kao kolonizatorsku te samim tim djelimično rasističku. Kolonizacija Istočne Europe od strane kapitala i krije taj subtekst, "Bit ćete emancipirani, ali ako postanete kao mi".

Lego koncentracijski logor poljskog umjetnika Zbigniew Libere, pak, sjajan je primjer kritike u kulturi. Ovaj rad, koncentracioni logor napravljen od poznatih LEGO kockica, napada (a ne propituje) efemernu jezgru etičkog, onog društva koje trivijalnu materijalnu, konzumentsku komociju zamjenjuje za politiku. Napada upravo onu trivijalnu dimenziju duha koja se (u obliku konzumerizma kao ideala demokratskog društva) isprečuje kao prepreka politizaciji koja bi konfrontirala inkarnaciju proto-fašističkih totalitarizama, a s time i tržišnih fundamentalizama. Ovaj rad na svjesno perfidan način unosi politiku direktno u dnevni boravak. Liberin rad govori da je i milisekund takozvanog slobodnog vremena zapravo isplaniran od režima te stoga govori da je "društvena struktura" rezultat političke strukture, a ne obratno.

Rad napada i licemjernost, nesposobnost i nedostatak volje u EU da se nosi s današnjim erupcijama fašizma u slučaju agresivnog velikosrpskog fašizma ili uspona desnice u slučaju Berlusconija,  Sarkozyja ili svojedobnog uspona ratnog huškača Tony Blaira. Evo, ako se samo pogledaju politički trendovi u EU, zahtjevi za zabranom komunističkih simbola postaju sve glasniji - na čudovišan način pokušava se izjednačiti fašizam i antifašizam. Takva operacija će na kraju rezultirati u amnestiji fašizma kao "jednostavnijeg rješenja" za sve izraženiju klasnu podjelu koja bi ljudska prava (uništena logikom profita) dodijeljivala po biološkom, etničkom, a ne pravnom ključu - i u stigmatizaciji komunizma kao ideje (jer radikalno napada upravo biološki ključ te potencira klasni problem koji se svjesno zanemaruje). To već pokazuju kako rezultati izbora za EU parlament, tako i tretman imigranata, ali i klasno determinirana diskriminacija "domicilnog" stanovništva..

Kao simptom nedostatka volje za konfrontacijom s političkim fašizmom događa se ništa drugo do opskurantizam koji je najvidljiviji u polju kulture. U Njemačkoj je, na primjer, prije nekoliko mjeseci trajalo suđenje umjetniku Ottmar Hoerleu zbog njegove instalacije vrtnih patuljaka (!) koji pozdravljaju sa uzdignutom desnicom u kojemu se umjetnik, vjerojatno opravdano, pravdao da zapravo ismijava naciste (Hoerl je u međuvremenu oslobođen svih optužbi). Međutim, ono što je ovdje bitno je da se pravosuđa EU, dok daju bezvizni režim zemlji koja štiti fašiste poput Ratka Mladića, bave vrtnim patuljcima… Kad logika profita uništi sve ideale onda i najizopačeniji ideal, fašizam, može postati "zavodljiv".

Kritika u kulturi dakle, prije svega, treba biti kritika motiva koji vode do određenog društveno-političkog uređenja, konzekvetnih proizvodnih odnosa i kako bi Kant rekao, modela kognicije istih. Kritika je napad na uvriježenost načina na koji se nešto gleda.

Kao primjer, tu je još jedan rad Zbiginewa Libere – poznata fotografija koja prikazuje ubijenog Che Guevaru (koji je kao mrtav naravno pretvoren u brand) okruženog bolivijskim vojnicima. Ali, na Liberinoj verziji fotografija je photoshopirana i na njoj je Che oživio i puši cigaretu. Za razliku od konzumentske kulture koja "obožava" mrtvog Guevaru, Libera ga oživljava, stvara neuništivog zombi komunistu – što je dobar primjer kritike pojma kapitalističkog "racionalnog".

Kritika u kulturi u socijalizmu je s jedne strane, ako si dopustimo malo vulgarne generalizacije, napadala određene nefunkcionirajuće elemente, anomalije, unutar sistemske totalnosti s motivom da iste postanu humanije. S druge strane, motive ovih drugih, desničarskih kritičara socijalizma imamo "čast" proživljavati svaki dan. Bitno je samo da se pojam "racionalnog" treba shvatiti kao ništa do PR operaciju.

Danas pak, u neoliberalnom kapitalizmu, kritika u kulturi mora napadati totalnost režima jer je u kapitalizmu sve ono što je humano - anomalija. Trik je u tome da se razumije da su motivi socijalizma fundamentalno bolji, ali zahtjevaju doradu, a motivi kapitalizma (i konzekventno fašizma) su fundamentalno monstrouzni te jedina "dorada" koju zahtjevaju je njihovo totalno rušenje.

Kantovo čisto apriorno znanje je prediskustveno znanje, nečisto apriorno znanje je ono koje u kognitivno involvira element iskustva u smislu da pretpostavlja značenje nečega. Teza da "svaka promjena ima uzrok" zahtijeva predkoncepciju o promjeni. Promjena za kritičara u kulturi (ili bilo koga drugog) može biti promjena određenog načina na koji neki dio režima funkcionira, dok za nekog drugog promjena može značiti nestanak režima u potpunosti koji bi bio zamijenjen humanijim režimom, ali možda i režimom još gorim od kapitalizma. Dakle, motiv je apsolutno ključan. Stoga kritika u kulturi treba totalno (u smislu opsega, a ne radikalizma) sagledavati doslovno sve komponente režima (dakle života) s ciljem totalne političke promjene (u smislu radikalizma kojim treba ograničiti tržište) u humaniji režim. Da izbjegnemo romantičarski overdose, taj "humaniji režim" ne bi bio ispražnjen od ideološkog, samo bi ideološko bilo temeljeno na radikalno drugačijim postavkama jer kritika ne bi trebala tražiti integraciju u režim, nego stvarati svoj režim. Zato kritika u kulturi mora biti kritika političkog, a ne nečeg društvenog. Metaforički rečeno, nije bitno opisati pakao, nego kritizirati raj – dakle kritizirati najviši mogući ideal neke egzistencije.

Dakle, ono što kapital radi je da kolonizira upravo predkoncepciju o značenju nečega, i to tako da samo prediskustveno na "preventivan" način smjesti unutar ideološki formirane predkoncepcije – da univerzalizira svoj interes. Recimo da je u tom slučaju bilo kakvo "analitičko znanje" po defaultu znanje koje je režimsko. Kao jednostavan primjer uzmimo recimo pojam "istraživačkog novinara". Taj pojam, ali i praksa je po defaultu besmislen jer, kako jednom prilikom reče Viktor Ivančić, novinar ne mora biti istraživač da bi bio "dobar", mora samo smjeti reći ono što svi znaju.

Validnost određenog kriterija, određenog vrijedonosnog suda stoga treba tražiti u okviru onog sistema za kojeg se zalaže, a ne u okviru sistema protiv kojeg se bori.

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 08.10.2009