Kriza medija, kriza kritike | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Kriza medija, kriza kritike

Kritika, teorija, umjetnost i kultura čine sustav koordinata koji nam omogućava interpretaciju, čitanje i navigaciju kroz stvarnost premreženu političkim i ekonomskim nasiljem.

Piše: Vatroslav Miloš
  • A
  • +
  • -

Na tržištu kojemu je regulacija prihvatljiva samo i isključivo na poslovnoj razini, kada se praktički bezuvjetno kroz programska sredstva financiraju privatna poduzeća ili kroz predstečajne nagodbe otpisuju porezni dugovi, situacija je shizofrena. Jer, reći će ucviljeni privatnici, ovo je tržišna ekonomija, zašto bi država – koja, da se razumijemo, upravlja tek javnim novcem, a ne nekim fantomskim sukcesijskim fondom – diktirala uvjete pod kojima se te i takve transakcije odvijaju. Tržište je regulirano samo u onoj mjeri u kojoj to odgovara privatnom kapitalu, a ne, recimo, u onoj mjeri u kojoj bi država kroz takve poduhvate sustavno uvjetovala zaštitu građana koji joj daju legitimitet. Za takvo što bismo trebali imati artikuliranu parlamentarnu ljevicu, a ne ciničnu, trendovsku, kozmetičku socijaldemokraciju na papiru. 

Kriza medija proizvela je krizu svih novinskih žanrova ili barem promišljenu realizaciju istih, što zbog fluktuacije uvjeta na ekonomskom tržištu, što zbog potpunog rasapa ideoloških polarizacija kojeg proizvodi neoliberalni kapitalizam. U toj su se situaciji novinari za pomoć, kaže slovenska medijska teoretičarka i aktivistkinja Sandra Bašić Hrvatin, umjesto čitateljima, obratili svome "prirodnome" neprijatelju - političarima. Onima koji spremno javni novac ulažu u dokapitalizaciju banaka, onima koji su spremni rasprodati sve što je javno i zajedničko, onima koji nisu niti pokušali od propasti spasiti Vjesnik i dati mu šansu da postane javni medij dostojan tog prefiksa.

Kritika je, u tom kontekstu, prva morala biti nasilno premještena na periferiju žanrovskoga polja. Fizički prostor stranica u dnevnom i tjednom tisku godinama je postajao sve skučeniji, specijalizirane priloge za kulturu istisnuli su oni koji pod krinkom promoviranja "kulture življenja" tvore besplatni oglasni prostor za dizajnerske proizvode, a kritika – temeljito očišćena od bilo kakvog hermeneutičkog poniranja u materiju i artikuliranog esejističkog promišljanja strukture djela - egzistira još samo kao lauda s pripadajućom impresijom i kratkim sadržajem.

Tako se na stranicama srednjestrujaških medija kultura i umjetnost, jednako kao i politika i životi bogatih i slavnih pa čak i crna kronika, problematiziraju kroz optiku spektakla, ekscesa i skandala. Tu se, dakako, u prednji plan gura zašto se politika ne može dogovoriti oko toga tko će biti intendant Hrvatskog narodnog kazališta, a ne kritička analiza godišnje produkcije toga kazališta, transparentnosti poslovanja ili inkluzije građana čijim se novcem financira to kazalište. Ističe se tko je knjigu napisao i koji ju je izdavač plasirao na tržište, umjesto što i kako je to napisano, u kojim uvjetima nastaje te zašto košta toliko koliko košta, a njezino je izdavanje na više razina financirano javnim sredstvima. 

U nekim se medijima, kao u Jutarnjem listu, gdje su kao društveni kroničari angažirani popularni pisci Miljenko Jergović, Ante Tomić i Jurica Pavičić, književna kritika njihova djela ne može niti objaviti. Osim ukoliko ju, primjerice, ne piše Davor Butković. Konfirmacija književnoga teksta iz pozicije političkog, a ne kulturnog arbitra, pretendira – i  to otvoreno – njegovom instantnom ustoličenju u sam panteon nacionalne književnosti, direktnom ulazu u kanon i obaveznu lektiru. Dakle, bez obzira na to što taj medij formalno ima stalno zaposlenog književnog kritičara, u hijerarhiji suvremenih hrvatskih medija ipak postoji nadređena instanca, taj neprikosnoveni nadintelektualac koji će donijeti konačni sud i o ekonomskom, i o političkom, i o kulturnom.

Jer književni kritičar, čini se, svojim radom operira tek suženim polje estetičkog, dok onaj kojemu je posao minuciozno secirati to dijabolično političko koje upravlja našim životima, onaj koji vidi i dalje od horizonta hirovitog umjetničkog, tek on ima legitimaciju da uistinu kaže – santo subito. Književni kritičar, dakle, bez obzira na kvalifikacije, bez obzira na habitus i kompetencije, ima biti svjestan da uvijek postoji netko čija je analiza teksta superiornija ili, bazično, da postoji netko tko njegov posao može raditi bolje od njega. Funkcija umjetničke kritike u medijskome polju, kao i onoga koji se njome bavi, ovdje nije korektivna refleksija, poticanje artikulirane rasprave ili pozicioniranje djela naspram dominantnih stilsko-poetičkih strujanja. Konkretno, knjiga ovdje više nije estetičko iskustvo, ono je proizvod koji konkurira na tržištu. Činjenica da je njezin autor slučajno zaposlenik medijske korporacije u čijoj se novini objavljuje panegirik, najjednostavnije rečeno, dobra je i za tiražu, a i za legitimaciju medija u hijerarhiji stvari gdje, logikom neoliberalne ideologije, prolaze samo "prvi", "jedini" i "najveći".

Instrumentalizacija javnog života kulture i umjetnosti, kao i njihovih pratećih, korektivnih, odnosno kritičkih medijskih žanrova, tog neizmjerno politički nabijenog područja rada i djelovanja, pokazuje se kao jedan od ključnih strategema u prikrivanju stvarnog stanja društva i vremena u kojemu živimo. U doba ekspanzije novih medija, potreba za takvim tipom cikličke legitimacije korespondira s grčevitom borbom za očuvanje elitističke pozicije korporacijskih medija u primatu na proizvodnju simboličkog kapitala, odnosno dominacijom nad područjem ukusa, utjecaja i moći.

Da ne bismo zaglavili u kakvoj nostalgičnoj odi boljoj prošlosti, koja je ionako samo iskrivljeno sjećanje zaglavljeno u nesigurnoj kolektivnoj memoriji, treba reći da ozbiljna, "profesionalna" umjetnička i kulturna kritika živi i dalje, ali na marginama: na stranicama neprofitnih internetskih medija, manjinskih tjednika, časopisa za kulturu i društvo, kao i na trećem programu javnog radija. Dakle, tamo gdje je doseg bitno sužen činjenicom da se radi o medijima koji se percipiraciju kao specijalizirani, a itekako svojim angažmanom progovaraju o relevantnim općedruštvenim problemima. No, uvjeti rada u tim i takvim medijima teško da se mogu smatrati održivima i opstanak tih medija, kao i kritičara koji u njima rade, teško da se može smatrati sigurnim. Za opstanak sustavnog bavljenja ozbiljnom, promišljenom umjetničkom i kulturnom kritikom možda je i najtužnija činjenica što ovisi upravo o prekarnim uvjetima koje im tržište rada nameće kao svakodnevicu. 

U trenutku kada se i suvremena umjetnost i kultura okreću kritičkom promišljanju uvjeta na tržištu rada i mogućnosti života i preživljavanja u brutalnom sustavu nereguliranog kapitalizma, a kritika, i sama uhvaćena u taj vrtlog ekonomsko-političke shizofrenije, diskurzivno ne može ostati slijepa i gluha na te promjene. U tom smislu, kritika i teorija bi s umjetnošću i kulturom trebala zajednički činiti sustav koordinata koji nam omogućava interpretaciju, čitanje i navigaciju kroz stvarnost premreženu političkim i ekonomskim nasiljem. To bi moglo biti jedino nam preostalo oružje kojim kao pojedinci, radnici i građani raspolažemo. 

Foto by Jared Rodriguez / truth-out.org

Objavio/la matija [at] kulturpunkt.hr 26.11.2013