Kroz pustinju i prašumu | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Kroz pustinju i prašumu

U zagrebačkom Pauku su pred oko 2 tisuće ljudi nastupili Calexico, Iron and Wine i Salvador Duran.

tekst / foto: Vatroslav Miloš

Prije nekoliko mjeseci vijest je odjeknula kao bomba. Nedugo nakon izlaska In The Reins, odličnog mini albuma koji su Calexico snimili s Iron and Wine, potvrđen je i njihov zajednički nastup u Zagrebu. Činilo se predobrim da bi bilo istinito, no ipak se ispunilo. Na scenu je prvi stupio Samuel Beam, poznatiji pod imenom Iron and Wine. Beam je jedan od glavnih protagonista novog folk vala koji se posljednjih godina razvija u Americi, a njegova jednostavnost, lo-fi etika i ponajviše iskrenost kojom zrači je naprosto očaravajuća. Radi se o iznimnom singer/songwriteru koji svojim nježnim vokalom i intimnom, izrazito slikovnom lirikom razbija srca i najtvrđih. Nažalost, na koncertu je na površinu isplivao tek dijelić te čarolije. Pjesme Samuela Beama originalno su bazirane na klasičnoj folk tradiciji, dakle vokal i akustična gitara, uz tek pokoju upadicu pedal-steela, violine ili bendža i to je upravo ono što ih čini savršenim. Za koncert su pjesme bile bogato aranžirane za bend i to im je oduzelo gotovu svu čar. Ne mogu se oteti dojmu kako bi ovaj nastup u komornoj atmosferi Teatra &TD iz Samuela Beama izvukao upravo ono najbolje – emocije prošarane akustičnom pozadinom i neosporivi pjesnički talent. Solidan uvod u očekivanu fiestu pripremio je Salvador Duran, mariachi tenor, gostujući glazbenik na albumu "In The Reins" i dugogodišnji prijatelj Johna Convertina i Joeyja Burnsa, koji su mu se i pridružili kao prateći bend na nekoliko pjesama. Ipak, nestrpljenje je raslo, u zraku se osjećala želja publike za Calexicom. Njihov spoj americane, spaghetti western surfa i tex-mexa već godina neprestano fascinira i publiku i kritiku, a vjernost Touch&Go/Quartersticku osigurava poklonstvo najzagriženijih nezavisnjaka. Njihovi nastupi opisivani su kao ekstatična iskustva, što su, uostalom, i potvrdili prošlogodišnjim nastupom u Puli. Na ovoj turneji, osim zajedničkog albuma s Iron and Wine, promoviraju i svoj novi, za njihovu reputaciju, vrlo nekaraterističan album – Garden Ruin. Na njemu su minimalizirali svoje mariachi sklonosti i ponudili ogoljeni pop album koji je prema mnogima njihov najbolji uradak do sada. No, ipak, nešto mu nedostaje. Nedostaje mu ono u čemu su Calexico najbolji. Onaj teško opipljivi spoj beznadne atmosfere malih gradića na američko-meksičkoj granici, gdje ljudi tekilom zaustavljaju dotok krvi iz već ionako slomljenog srca. Onaj polet koji daje spoznaja prostranstva pustinje Mojave. Optimizam vožnje u zalazak sunca. Cinematične su ovo slike, ali za mene, Calexico je takav bend.

Koncert je ipak dao najbolje od oba svijeta, savršen omjer novog materijala (Cruel, Roka, Letter to Bowie Knife, Bisbee Blue) i starih hitova (Across The Wire, Stray, Sunken Waltz, Minas De Cobre, Alone Again Or). Burns u isto vrijeme odaje dojam sramežljivog dječaka i nevjerojatnog karizmatika, bilo da pjeva punim plućima ili jednostavno šapće u mikrofon, fenomenalan je glazbenik i frontmen. Convertinova nonšalancija, lakoća sviranja može čovjeku samo razvući osmijeh na lice. Cijeli bend (Niehaus, Zander, Valenzuela, Wenk) na pozornici funkcionira savršeno, a opet dovoljno opušteno da ne zvuči kao dosadni mehanizam švicarskog sata. Kao što rekoh, najbolje od oba svijeta. Dakako, najbolji je trenutak bio onaj koji navješćuje skorašnji kraj. Uz intimnu Missing, maestralna, desetominutna Crystal Frontier izazvala je opću pomutnju u prvim redovima. Dostojan oproštaj od publike za koju Calexico sami tvrde da je najbolja na svijetu. Zajednički bis sa Iron and Wine otvorila je He Lays In The Reins, a nakon toga je uslijedila Wild Horses, jedan od rijetkih lijepih momenata iz karijere Rolling Stonesa. Nakon još dvije pjesme s albuma "In The Reins", na red je došao i drugi bis s Calexicom u glavnoj ulozi. All Systems Red, pjesma koja zatvara "Garden Ruin" i Guero Canelo zatvorile su sjajan nastup jednog od najvećih americana bendova svih vremena. Prijateljstvo započeto jednog kišnog kolovoza u Puli, nastavljeno proljetnim druženjem u Pauku, jednostavno ne može loše završiti. Siguran sam, vidjet ćemo se opet.

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 12.05.2006