Kultura bez kulture | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Kultura bez kulture

Činjenica je da se u današnje vrijeme studenti mogu okušati u poslovima iz svoje struke još za vrijeme studija. No, pitanje je na kakav tretman oni nailaze prilikom stjecanja tog radnog isku

Neva Lukić

Kulturna ponuda nekog grada igra vrlo važnu ulogu u formiranju njegove statusne pozicije na međunarodnoj sceni. Sjetimo se koliko smo puta poželjeli otići u neki grad, samo zbog nekog koncerta koji se tamo održavao ili izložbe koja je upravo bila postavljena. Kao i sve druge kulturne ustanove, i muzeji su mjesta u čijoj se ponudi i unutrašnjoj organizaciji ogledava duh grada. Danas pojedini muzeji u Hrvatskoj nastoje kreirati što raznovrsniju ponudu, pa tako neki nude čak i radionice za djecu te se pokušavaju osloboditi etikete dosadnih mjesta gdje se samo gleda u tišini. No, usprkos činjenici da se hrvatski muzeji postepeno razvijaju, čini se da taj razvoj ne zahvaća sve segmente njihovog načina rada.

Jesu li zagrebački muzeji zaista "hramovi kulture", što se od muzeja još od Aleksandrije očekuje da budu? Kako sve ima dvije strane medalje tako je i s odgovorom na to pitanje.

Blistava strana medalje kod nas je postava izložbi. Prostori, izložena djela, osiguranje, sve je to na visokoj razini. Izmjenjuju se različite izložbe, postoje već spomenute radionice za najmlađe. Muzeji se, dakle, i kod nas polagano moderniziraju. Tako je Zagreb sve češće domaćin izložbama svjetskoga glasa. No, nakon višemjesečnog rada tijekom kojega kustosi odlučuju koju će izložbu postaviti, pregovaraju s inozemnim galerijama i muzejima, postavljaju eksponate u prostorije i otvaraju izložbu, cjelokupnu brigu o njoj preuzimaju studenti, čuvari umjetničkih djela koji mogu studirati na bilo kojem fakultetu i vodiči - studenti povijesti umjetnosti. Njihovo radno vrijeme je svakim danom četiri do pet sati, osim ponedjeljkom koji je neradni dan za gotovo sve muzeje i galerije.

No, kakva je druga strana medalje, ako krenemo od pretpostavke da "hram kulture" ne bi trebala činiti samo izložena djela, nego i ljudi koji tamo rade? Svakoj kulturnoj instituciji potrebni su kulturni ljudi koji će je predstavljati, pri čemu pod pojmom "kulturnog" podrazumijevamo epitete poput educiranosti, učinkovitosti i pristojnosti. No, jesu li kustosi zaista takvi? Mare li oni doista za posao koji obavljaju, i je li taj posao završen s otvorenjem izložbe? Pogledajmo dalje u tekstu.

U svakom zagrebačkom muzeju ova je strana medalje drugačija.

U Galeriji Klovićevi dvori, na primjer, i nije tako blistava. Nažalost, studenti vodiči često su prepušteni sami sebi jer ne postoji želja da ih se nečemu nauči uz praktičan rad. Honorarni posao u muzeju za to im je jedinstvena prilika, s obzirom da se na fakultetu, što je opće poznato, znanje uglavnom prenosi na teoretski način. Također, pravilo koje vrijedi u svim muzejima i galerijama jest da vodiči moraju studirati povijest umjetnosti. U Klovićevim dvorima to nitko ne provjerava, tako se npr. na izložbi "Van Gogh, Mondrian i Haaška slikarska škola" dogodilo da je posjetitelje vodio student koji nije ni studirao povijest umjetnosti niti je imao znanje o materiji pa je sramotio galeriju pred grupama iz inozemstva. Naime, ova se pogreška dogodila zato što o zapošljavanju i otpuštanju vodiča odlučuje studentica socijalnog rada koja radi na garderobi. Očito je da odluke donosi bez ikakve prethodne provjere studiraju li oni povijest umjetnosti i govore li strane jezike koji su potrebni, budući da na izložbe dolaze ljudi iz cijeloga svijeta. Također, na retrospektivi "Vanje Radauša", zatvorenoj početkom ove godine, kao jedini vodič radila je djevojka koja uopće nije studentica povijesti umjetnosti. Uz to, kustosi baš ne provjeravaju kako vodiči rade svoj posao pa zbog toga selekcija ni ne postoji.

U Muzeju suvremene umjetnosti situacija je drugačija. Kako kaže tajnik muzeja Branko Kostelnik, oni se trude odabrati najbolje vodiče. Ravnatelj Muzeja za umjetnost i obrt, Miroslav Gašparović, kaže da u muzeju obučavaju vodiče i slušaju njihova izlaganja, a za njih je zadužena kustosica - pedagoginja Malina Zuccon-Martić.

Osim kvalificiranosti i spremnosti da se u potpunosti posvete svome poslu, sljedeće pitanje koje treba postaviti jest: kako se kustosi ponašaju? Jedna od primarnih stavki koja određuje kulturnog čovjeka jest, naravno, ponašanje. Muzej je mjesto gdje postoje neka pravila ponašanja kojih se i zaposlenici i posjetitelji moraju pridržavati. No, tomu nažalost nije uvijek tako. U Klovićevim dvorima, da se zadržimo na istom primjeru, neki kustosi u hodnik izložbenog prostora ulaze s cigaretom (što je zabranjeno), drsko otimaju knjige čuvarima, i općenito se mnogi od njih prema studentima odnose kao prema "nižoj kasti" - ne pozdravljaju, otresito zapovijedaju! Ukratko: ponašaju se nekulturno!

U Muzeju suvremene umjetnosti i u Muzeju za umjetnost i obrt situacija je bolja. Tako u MSU, na primjer, prije otvorenja izložbe s vodičima prvo razgovara Branko Kostelnik, a potom i zaduženi kustos. Također, studenti dobiju njegov te telefonski broj kustosa da se mogu javiti ako nešto pođe po zlu. Pri svemu tome kustosi se prema njima ophode kulturno i tretiraju ih kao sebi ravne. Drugi svijetli primjer je MUO, gdje se prilikom zatvaranja izložbe "Leonardo da Vinci: Codex Atlanticus", ravnatelj Gašparović uljudno zahvalio svima koji su na izložbi radili, što recimo u Klovićevim dvorima nije običaj.

Međutim, nije ovo jedini problem na koji nailazimo. Muzeji krše i propisane pravilnike honoriranja studentskog rada. Studenti bi trebali biti plaćeni prema cjeniku Student servisa u kojem stoji da je najmanja satnica za rad u muzeju 15 kuna, a posao vodiča spada u grupu intelektualnih poslova čime bi satnica trebala biti još viša. Nije u svim muzejima i galerijama situacija dakako ista. Ravnateljica Muzejskog dokumentacijskog centra u Zagrebu, Višnja Zgaga, kaže da muzeji i galerije koje financira Grad dobivaju više novca od onih koje financira država. Muzej suvremene umjetnosti koji je "pod" Gradom Zagrebom doista plaća studente 16 kuna po satu i još dodatno po svakom vodstvu, no zašto je onda Muzej za umjetnost i obrt, koji je također pod Gradom, smanjio studentima satnice s 15 na 10 kuna? Ravnatelj Gašparović kaže da Muzej ne dobiva dovoljno sredstava, da je ionako zaposleno premalo ljudi, 55 umjesto 110, i da su, kad je satnica bila 15 kuna, svi bili jednako plaćeni, iako su neki studenti radili manje, a neki više. Zbog toga je muzej uveo dodatnu naknadu od 30 kuna za svako vodstvo. To je pravedno, no satnica svejedno ne bi trebala biti ispod 15 kuna, što poštuju jedino Muzej suvremene umjetnosti i Arheološki muzej za poslove vođenja, te Umjetnički paviljon za poslove čuvanja. Spomenimo još Strossmayerovu galeriju starih majstora gdje studente za poslove čuvanja plaćaju 13 kuna po satu, Modernu galeriju gdje plaćaju 12 kuna, te važnu zbirku Ante Topića Mimare gdje su studenti plaćeni bijednih 9 kuna. Vrlo je loša situacija u Klovićevim dvorima koje, ponovno ističemo, djelomično financira grad, a djelomično država, a gdje su studenti za poslove čuvanja plaćeni 10 kuna po satu, a vodiči 12 kuna bez naknade za vodstvo (pogledajte ovdje). Uz to, na posjećenim izložbama vode po nekoliko grupa zaredom, tako da jedva stignu jesti i otići na zahod.

Gospodin Ivica Pranjić, pomoćnik ravnatelja za komercijalne poslove u ustrojbenoj jedinici Studentskog centra "Student servis", kaže da su oni nemoćni ako je student potpisao ugovor s muzejom ili galerijom. Dakle, sudbina studenata nalazi se u njihovim vlastitim rukama, no oni se ne bune. Bilo kakav novac bolji je od nikakvoga i većina će studenata povijesti umjetnosti radije raditi posao u struci za manju plaću, nego neki drugi koji to nije, čak i ako to znači da nemaju priliku za napredovanjem.

Naravno, postavlja se pitanje komu se studenti u takvim situacijama mogu obratiti? Odsjek za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu nije ni na koji način zadužen za njihova prava. Jedino postoji "Klub studenata povijesti umjetnosti" koji u zadnje vrijeme sve bolje funkcionira, ali ne što se tiče takvih problema jer bi se u ovom slučaju svi studenti povijesti umjetnosti trebali udružiti preko kluba i suprotstaviti kolegama iz vlastite struke. I to onim istim kolegama koji bi im jednoga dana mogli ponuditi posao.

I tko se onda usuđuje govoriti o demokraciji? Nekad ljudi nisu imali pravo glasa; danas ga imaju, ali su nijemi. Uvjereni da ništa ne mogu promijeniti, oni nastavljaju raditi za bilo kakav novac, ne pokušavaju se udružiti, napustiti muzej usred radnog vremena i ostaviti slike na milost i nemilost posjetiteljima, jer se kao i ostali zaposlenici ondje, brinu samo za sebe, a ne za opću stvar. Na takav način zagrebački muzeji nikad neće postati "hramovi kulture", jer da bi oni to postali, svi bi zaposlenici trebali igrati aktivnu ulogu u izgradnji takva statusa, a ne biti pasivni poput izloženih djela.

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 29.05.2007