Kultura i obrazovanje u suvremenom kontekstu | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Kultura i obrazovanje u suvremenom kontekstu

Sektor kulturnog obrazovanja, u Hrvatskoj i šire, dosad nije definiran ni mapiran, a obrazovne programe koji se provode u području kulture nemoguće je precizno pobrojati.

Piše: Ana Abramović

FOTO: Max Klingensmith / Flickr

Pojam "kulturnog obrazovanja" uvriježio se izvan Hrvatske kao trend povezivanja kulturne i obrazovne politike s ciljem bolje uključenosti kulture i umjetnosti u općem obrazovanju, formalnim i neformalnim obrazovnim programima. Pojam se sve više spominje i kod nas, no treba imati na umu da nije nikako riječ o novoj ideji. Odavno je poznato da kultura i obrazovanje imaju sukladne uloge. Međutim, ovaj trend u europskim politikama svakako bi bilo dobro što mudrije iskoristiti, a na to podsjeća i povijest 20. stoljeća kada je vodeću ulogu u demokratizaciji društva odigrala upravo sprega obrazovnih politika iz 19. stoljeća i omasovljenja kulture u 20. stoljeću. Tome u pomoć priskače studija Krojeno po mjeri? O praksama i tendencijama kulturnog obrazovanja u Hrvatskoj autorice Ane Žuvele, znanstvene asistentice Odjela za kulturu i komunikacije Instituta za razvoj i međunarodne odnose (IRMO). Studija je objavljena ovog proljeća u izdanju Biblioteke Zaklade "Kultura nova".

U središtu autoričinog istraživačkog interesa su programi i obrazovne aktivnosti za publiku i profesionalce u kulturnom sektoru usmjereni boljem razumijevanju suvremene kulture i umjetnosti. S obzirom na nepravednu marginalnost ovog predmeta u Hrvatskoj, analiza je opravdano prevagnula prema opisu domaćih prilika i argumentiranju važnosti umjetničkog i kulturnog obrazovanja, ali sama publikacija nudi vrijedan uvid u aktualne prakse i prioritete europske i domaće kulturne politike. 

Naime, sektor kulturnog obrazovanja, u Hrvatskoj i šire, dosad nije definiran ni mapiran, a obrazovne programe koji se provode u području kulture nemoguće je precizno pobrojati. O tome brigu ne vodi čak ni Ministarstvo kulture kroz javno dostupne podatke o financiranim programima. Kulturno je obrazovanje, kako unaprijed objašnjava autorica u uvodu, "teško vidljivo ili nevidljivo u sustavu kulture" te je riječ o rubnom području unutar ionako marginalnih točaka u području nacionalnog interesa - kulture i obrazovanja. Pretpostavka od koje ova studija polazi jest ta da javne politike u kulturi moraju voditi računa o njenoj dostupnosti, olakšati pristup i osigurati veću participaciju građana, a to se može postići poticanjem formalnih i neformalnih oblika kulturnog obrazovanja.

 

Dostupnost obrazovanja i kulture

Da prijeporima oko kulture nema kraja ponajbolje nam ilustrira i trenutna situacija, bilo da je riječ o neslaganju oko definiranja i provedbe kulturnih politika ili tek pukom teoretiziranju o ovom "problematičnom pojmu". Dok Seyla Benhabib u knjizi The Claims of Culture. Equality and Diversity in The Global Era iz 2002. suvremenu kulturu naziva poljem sukoba (nasuprot romantičarskom konceptu bildunga koji upućuje na to da se u kulturi kroz obrazovanje ljudska duša oblikuje prema vrijednostima kolektiva), Žuvela u ovoj studiji ukazuje na to da je provođenje suvremenih kulturnih politika prepuno nesporazuma. Razlozi tih nesporazuma iz dana u dan postaju sve brojniji i zamršeniji, ali zasigurno se možemo složiti s autoricom kada podcrtava važnost i odgovornost javnih politika za oblikovanje svima dostupnih obrazovnih programa, pa tako i onih koji se odnose na područje kulture i umjetnosti. Međutim, provedba javnih politika pokazuje se sporijom od nadolazećih negativnih trendova koji traže brzo razumijevanje i reakciju profesionalaca i publike, kao svjedoka otuđivanja kulturnih resursa i kulturne infrastrukture od interesa zajednica, prekarnog rada u kulturi s jedne strane te neuvjerljivo atraktivne paradigme kreativnih industrija s druge strane. Za početak treba pronaći izlaz iz šume protuslovnih poimanja kulturnog razvoja, a autorica ga nudi kroz kratki pregled europskih kulturnih politika s naglaskom na element obrazovanja.

Riječ je o nastojanjima europskih javnih politika da se održivost kulture sagleda očima publike, razmatrajući koristi koje pojedinci, pa tako i društvo u cjelini, imaju od sudjelovanja u kulturnim aktivnostima. Europska agenda za kulturu promovira dostupnost i participaciju u kulturi kroz poticanje građanskog sudjelovanja u stvaranju sadržaja i kulturnopolitičkih okvira u kojima ti sadržaji nastaju (nasuprot programima razvoja pasivne potrošačke publike). Formiranje "kvalitetnog gledatelja" odvija se putem učenja i komunikacije o umjetnosti, a taj proces paralelan je formiranju aktivnog građanina. Kao prilog razumijevanju odnosa između obrazovnih politika i zagovaranog sudioničkog pristupa kulturi najveću težinu u Žuvelinoj studiji ima jedan, možda suviše jednostavno artikuliran argument: "Obrazovanjem se odnos ponude-potražnje ne svodi na jednokratna zadovoljavanja neartikuliranih potreba publike, nego se njeguje proces transfera znanja i razvoj kognitivnih sposobnosti za razumijevanje i razlikovanje kulturnog sadržaja, pritom stvarajući želju, volju i potrebu za kulturnim sadržajem".

 

Prema dobrim praksama

Autorica zatim nastavlja potragu prema onim segmentima provedbe javnih politika u Hrvatskoj u kojima možemo uočiti neke pomake prema povezivanju kulturnih i umjetničkih praksi s učenjem i razmjenom znanja. Kao što je rečeno na početku, prilike za provedbu autoričinog istraživanja su nezahvalne: teorijski okvir o spregama između kulturne i obrazovne politike je mutan, sam pojam kulturnog obrazovanja teško je objasniti, a kulturna sfera se posljednjih dvadesetak godina razvija u različitim pravcima pa su obrazovne aktivnosti i programi ovdje nesustavno planirani i raspršeni u niz "anegdotskih iskustava". U većem postotku od javnih institucija programe kulturnog i umjetničkog obrazovanja provodile su organizacije civilnog društva, barem kada je riječ o besplatnim obrazovnim programima (predmet proučavanja ove studije razmatra se uz pretpostavku dostupnosti ovakvih programa za javnost). 

Prvi problem na kojem se autorica studije zadržava je eksplicitna kulturna politika koju provodi Ministarstvo kulture. Direktan utjecaj Ministarstva na kulturno polje realizira se kroz subvencioniranje kulturne proizvodnje javnih ustanova i pružanje potpore programima organizacija civilnog društva. U strateškim dokumentima Ministarstva prepoznata je važnost obrazovanja za jačanje kapaciteta kulturnih organizacija kao i važnost "aktivnog i pasivnog sudjelovanje pojedinaca i grupa u kulturnom životu zajednice". Obrazovanje je kao prioritet zasad definirano u četiri od osam Kulturnih vijeća, kako tvrdi Žuvela. Međutim, zapuštenost u konkretnom provođenju ovih prioriteta vidljiva je već u nedostupnosti ikakvih podataka i statistika o broju provedenih programa kulturnog obrazovanja, što još jednom pokazuje da eksplicitna politika iz strateških dokumenata nije dosljedno provedena ni uz pomoć gotovo jedinog instrumenta kojim se koristi, a to je pružanje financijske podrške za programe javnih potreba u kulturi.

Ipak, u nekim recentnim događanjima i projektima na domaćem kulturnom polju Žuvela vidi određene pomake prema osvještavanju važnosti obrazovanja za sudjelovanje u kulturi. Iako autorici izmiče prilika za sustavnu analizu onoga što se događa na dinamičnom polju kulture u civilnom društvu (koje prednjači u broju realiziranih besplatnih javnih programa kulturnog obrazovanja), studija ipak spominje neke hvale vrijedne inicijative koje promiču važnost obrazovanja u području kulture i umjetnosti, kao što je djelovanje Udruge za promicanje vizualne kulture OPA osnovane na inicijativu učitelja likovne kulture.

Također, zanimljiva je i autoričina perspektiva na proces kandidature hrvatskih gradova za Europsku prijestolnicu kulture 2020. godine. Na ovaj megalomanski projekt autorica gleda s dužnim oprezom, svjesna realnih opasnosti koje on donosi (financijski kolaps, gentrifikaciju i komodifikaciju grada), ali i podsjeća da je u mnogim gradovima projekt otvorio mogućnost da se među dionicima kulturnog sektora otvore prilike za razgovor i planiranje mikrosuradnji i aktivnosti preko kojih bi se mogli povezati. Sve se to odvijalo van okvira javnih poziva za financiranje javnih potreba u kulturi. Osim toga, ističe i da je "umjetnički program u sva četiri finalistička grada imao jaku obrazovnu komponentu te se gradio kroz mnoštvo radionica, seminara i slično". Dinamika u kulturnom polju koja se odvijala za vrijeme trajanja kandidature zasigurno je iscrpila jedan dio radnika u kulturi, no zanimljivo je zamisliti učinak kulture na društveni razvoj kada bi ovakva dinamika bila održiva i stalna karakteristika domaćeg kulturnog sustava. 

 

Nema ispričnice za kašnjenje

Za budućnost kulture je, kako ističe Ana Žuvela, važno i postojanje kulturne infrastrukture krojene prema mjeri zajednica kojima one pripadaju. Primjeri društveno-kulturnih centara u zemljama diljem Europe ne mogu se usporediti s domaćim kulturnim centrima kakve poznajemo kao ostatak nekadašnjih domova kulture (a koji su u vrijeme socijalizma bez sumnje odigrali veliku ulogu u demokratizaciji kulture). Danas ove ustanove uglavnom ne odgovaraju na zahtjeve javnih interesa za većom dostupnosti i participacijom građana u suvremenoj kulturi i umjetnosti te su i sami slika i prilika institucionalne zadatosti domaće kulture. Moguće rješenje koje predlaže i autorica studije je otvaranje institucija prema hibridnim upravljačkim praksama. Jedan primjer takve ustanove je POGON - Zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade, dok će brojni ostali ovakvi projekti još dugo čekati na svoju realizaciju. 

Bez obzira na sve negativne trendove koji prate kulturni sektor, broj kulturnih institucija u posljednjih pedesetak godina se kontinuirano povećava. Nemoguće je ne osjetiti vremenski pritisak pred realizacijom novih tipova kulturnih institucija kakvi bi se u Hrvatskoj trebali realizirati prema razrađenim projektima društveno-kulturnih centara. Ovdje je iznimno bitnim čini Žuvelin podsjetnik na to da su za stvaranje novih oblika institucionalne kulture potrebna znanja koja se u Hrvatskoj još uvijek ne mogu dobiti kroz dostupne programe obrazovanja u kulturi. Zaključak koji proizlazi iz cijele studije glasi da s vremenom raste i pritisak za realizacijom novih tipova kulturnog obrazovanja. 

 

Integracija kulturnog i umjetničkog obrazovanja

Lako se složiti s jednostavno iskazanim ciljevima ovako formulirane kulturne politike koju zastupa studija Krojeno po mjeri? No, formulacije koje nam donose europski dokumenti ("sinergija kulture i obrazovanja rezultirat će novim i pozitivnim vrijednostima u društvu"), ne čekaju samo na odobravanje i potvrdno klimanje donositelja odluka. Još jednom smo pozvani učiti iz dosadašnjih primjera i uložiti dozu opreza prema praksama kulturnog obrazovanja kakve se zasad provode i kakve će se još poroditi u domaćem kontekstu. Kao što kaže i sama autorica, u profesionalnom djelovanju u kulturi, kao i kod obrazovanja, treba prepoznati visoke izazove etičke odgovornosti koji od profesionalaca iziskuju kontinuirano učenje o značenjima umjetničkog rada i kulturnih praksi u razdoblju svakodnevnih promjena. Zanimljiv nastavak bavljenja ovom temom bila bi analiza postojećih programa i kurikuluma iz obrazovanja u kulturi, pa čak i onih koji nisu besplatni za buduće kulturne profesionalce. Pritom može biti neobično i to što studija Krojeno po mjeri tek spominje i ne bavi se projektom Ruksak pun kulture kao jedinim aktualnim primjerom suradnje između Ministarstva kulture i Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta. 

Također, kulturnim obrazovanjem profesionalaca i publike vjerojatno se može odgovoriti na izazove za modernizacijom kulturnog sustava, ali je za širu društvenu sliku važnija integracija kulturnog i umjetničkog obrazovanja u osnovni obrazovni program. Poveznica između te dvije dimenzije može se zamisliti u suradnji između kulturnih profesionalca i obrazovnih ustanova oko već prepoznatog izazova - kapacitiranju nastavnika potrebnim pedagoškim praksama kojima će poticati mlade na angažirano sudjelovanje u suvremenoj kulturi, umjetnosti, ekonomiji i društvu uopće.ž

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 06.09.2016

VEZANE VIJESTI

Jedan posto ničega

Pišu: Vatroslav Miloš i Matija Mrakovčić
Ususret nadolazećim parlamentarnim izborima, na papir smo stavili ključne točke programa za kulturu HDZ-a, MOST-a, Narodne koalicije, Koalicije za premijera i stranke Pametno.

Institucije i kako ih mijenjati

Piše: Martina Jurišić

Ideja seminara Kuća od karata: umjetničke institucije danas bila je preispitati institucije te položaj i shvaćanje umjetnosti u izmijenjenim društvenim odnosima.

Sve su nam potrebniji novi prostori društvenosti

Razgovarala: Janja Sesar
O povijesti borbe za prostore nezavisne kulture u Zagrebu i ulozi nezavisne kulturne scene danas razgovaramo s Eminom Višnić.