Kultura jest bitna | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Kultura jest bitna

Održani javni intervju o stanju kulture u medijima u regiji pokazao je da je situacija različita u ex-yu zemljama. No, jedan je cilj isti - jačati vidljivost i značaj kulture.

Piše: Luka Ostojić
U četvrtak, 8. travnja u Booksi je održan javni intervju o stanju kulture u medijima, a o tome su govorili predstavnici iz Slovenije, Makedonije, Srbije i Hrvatske: to su bili redom Mojca Planšak, Dejan Budjevac, Saša Ćirić i Dean Duda. O govornicima možete pročitati više u najavi događanja, a ovdje nešto više o tome o čemu su okupljeni razgovarali. 

Što očekivati od ovakvog događanja? Javna rasprava; istaknuti intelektualci polemiziraju; tema "Stanje Kulture u medijima". Ne znam kako drugi, ali ja sam očekivao krug od dvadesetak posjetitelja, jednoglasne žalopojke oko stanja kulture u medijima, veliku količinu intelektualno - kritičkog mrštenja, te naposljetku zaključak kako bismo svi skupa trebali više surađivati (i seljenje u birtiju shodno tom zaključku). I tu, odmah treba reći, nije bilo nikakvih iznenađenja. Zaista je sve manje - više teklo po očekivanom. Međutim, dvije stvari su odskakale od navedene stereotipne slike, a koje nam daju neke zanimljive uvide u održani intervju.

Kao prvo, koliko god se svi govornici slagali kako je stanje kulture u komercijalnim i javnim medijima u njihovoj zemlji loše, četiri "kukanja" o stanju kulture u medijima odvijala su se - u različitim tonalitetima! Naime, svi govornici su situaciju opisali kao lošu, ali čini se kao da je u svakoj od zemalja regije loše na drugačiji način: u Makedoniji skoro pa nema kulture u komercijalnim i javnim medijima, u Srbiji je ima (ali se vrši politički pritisak na autore kulturnih rubrika), u Hrvatskoj je ima sve manje (a o njoj se piše kao o događaju sa subotnje Špice), a ni u Sloveniji, iako je već u EU, situacija nije mnogo bolja – kultura se prati površno i mahom samo informativno, bez ikakvog dubljeg pristupa. 

Dakle, okupljeni govornici s prostora bivše Jugoslavije pokazali su kako svaka od zemalja ima svoje probleme u tretmanu kulture u javnim i komercijalnim medijima. Taj zgodan uvid, nažalost, nije bio toliko poticajan za razvoj intervjua u smjeru neke polemike ili dijaloga: naprosto se govornici nisu uspjeli međusobno "pronaći" u komunikaciji. Tako se Ćirić i Budjevac žale na političku cenzuru, Duda se žali na nekompetentnost novinara i tranzicijski kapitalizam, a Planšak na nesavjesnost novinara pri obavljanju svog posla, ali i opasnost da bi javni mediji mogli skoro biti privatizirani. Iako se svi govornici načelno slažu, nitko ne govori o istoj stvari. Također, kako nitko ne govori o istoj stvari, govornici se ne mogu međusobno sukobiti oko toga o čemu bi trebali pričati. Sam intervju, naravno, nije ni zamišljen kao sukob ili slaganje, nego kao analiza stanja kulture u medijima u navedenim zemljama. Ipak, dobar dio intervjua je iz navedenih razloga prošao kao niz različitih monologa na sličnu temu. 

Tijek odvijanja samog intervjua prikazuje u malom, ne samo situaciju u pojedinim državama, nego i moguće probleme u međusobnoj suradnji. Dok se u Makedoniji i Srbiji muče sa "staromodnim" državnim pritiskom na medije, Hrvatska i Slovenija su upoznali probleme koji se pojavljuju kada tržište, odnosno vlasnik medija, diktiraju smjer u kojem će se razvijati pisanje u medijima. Ostaje stoga i pitanje kolika je onda mogućnost zajedničkog dijaloga kulturnih i medijskih djelatnika iz pojedinih zemalja: ako već nije moguća zajednička strategija borbe protiv pritiska "više sile", je li moguće barem međusobno razumijevanje i potpomaganje? Postoji li točka susreta između različitih strana? 

Odgovor na to pitanje daje drugi zanimljiv fenomen ovog intervjua: naime, unatoč tome što je svatko pričao o različitim kontekstima s drugačijeg polazišta, postojala je jedna točka oko koje su se svi implicitno slagali - to je bilo pitanje značaja kulture. Iako to jednostavno pitanje "zašto je kultura bitna?" (odnosno "zašto bi uopće kultura trebala biti u ikakvim medijima?") nije nikad eksplicitno isplivalo u samoj raspravi, stav svih govornika je, barem meni, bio kristalno jasan - kultura je bitna, bitna je za društvo u cjelini, i ne smije biti medijski svedena na folklor i na zanimaciju nekolicine dokonih freakova. Taj stav nije bio u centru pažnje, ali bi se otkrio u ponekim digresijicama, praktički omaškama: recimo, kad bi Duda usput napomenuo kako nam kvalitetni stručni časopisi nisu dosta jer nije bitno samo zadovoljiti potrebe jedne kulturofilske grupice, nego je bitno hoćemo li unijeti kulturu široj populaciji. Zašto bi to bilo bitno? Odgovor indirektno daje Ćirić: iako postoje stručni kanali za raspravu o kulturi, u njima ne postoji provokacija, ni kulturna ni novinarska. Dakle, tu smo! Razlog zašto je kultura bitna jest taj što je kultura praktički provokacija, mogućnost propitivanja vlastite percepcije svijeta, a novinarska kritika bi tako trebala služiti pak kao provokacija da počnemo promatrati samu kulturu na novi, drugačiji način, a ne kao folklorno - državnu ceremoniju ili kao društveni event. Čini mi se da se u tom "odosadnjivanju" umjetnosti, u gubitku dimenzije provokativnosti, krije zajednička frustracija svih četvero govornika, tj. zajednički problem sve četiri zemlje. Na toj točki su se uspjeli pronaći svi govornici i, mada nisu rekli nešto bog zna kako revolucionarno, bar su me podsjetili na to zašto se itko bavi kulturom, zašto se itko nervira oko medijske obrade kulture i zašto se itko pojavljuje na javnom intervjuu na tu temu (iako je na televiziji UEFA Euroliga!). Ono što je još važnije jest to da su govornici ostavili dojam kako se iza svih njihovih napora, iako svatko od njih djeluje u različitom kontekstu, krije isti cilj. Vjerujem da taj cilj može pružiti podlogu na kojoj će se odvijati međusobni dijalog. Sam intervju je stoga na kraju bio značajan jer je prikazao i mimoilaženje djelatnika različitih država, ali i mogućnost njihovog okupljanja. 

Naravno, na samom intervjuu se nije pričalo samo o ovdje izdvojenim temama, dapače: tu je još bila i rasprava o državnoj potpori nezavisnim medijima, osvajanju javnih medija, ali i probijanju u komercijalne medije - masovne medije koji najlakše dolaze do publike. Kao jedan od zaključaka istaknuta je potreba za povezivanjem i suradnjom te dijeljenje informacija između novinara i medija, a sve s navedenim ciljem jačanja vidljivosti i značaja kulture.

Pojavili su se i motivi studentske blokade, Margaret Thatcher, a i spomenuta je cijela vodeća četvorka prve engleske nogometne lige. Ali dobro, ti momenti će možda jednom ući u akademsko - urbane legende, a što se same teme tiče, zasad toliko o kulturi u medijima. 

 

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 14.04.2010