Kultura na čekanju | kulturpunkt

Kultura na čekanju

Rezultati financiranja javnih potreba u kulturi Grada Zagreba prije svega govore o potrebi da nova vlast administrativno konsolidira sektor kulture i artikulira jasnu kulturnu politiku.

Piše: Lujo Parežanin
  • A
  • +
  • -

Ako je s promjenom vlasti u Zagrebu nadošao i razumljiv val entuzijazma u dobrom dijelu nezavisnog kulturnog polja – iz kojeg je, uostalom, više najistaknutijih članova platforme Možemo! potekao – on se ubrzo morao primiriti u susretu s opreznom, praktički sanacijskom politikom pod Tomislavom Tomaševićem. Moglo bi se štoviše reći da dosadašnji odnos nove zagrebačke vlasti prema kulturi zapravo u bitnome ne odskače od uvriježenih političkih hijerarhija u okviru politika štednje: kultura će se, po svemu sudeći, još neko vrijeme nalaziti na začelju liste prioriteta, u iščekivanju konsolidacije gradskog proračuna.

Koliko je to neizbježno ili samorazumljivo, pa i usprkos teškoj krizi u kojoj se Zagreb trenutno nalazi, pitanje je za neku drugu prigodu, no nedvojbeno je da vladajući predstavljaju najkapacitiraniju opciju u političkom polju kada je riječ o uvažavanju društvene važnosti kulture i umjetnosti. O kojim god razlozima da je riječ – a izvjesno je da je u pitanju kombinacija strukturnih prepreka, golemih kriznih pritisaka i političkog snalaženja – ti kapaciteti u ovom trenutku još ne uspijevaju doći do snažnijeg izražaja. Najjasniji pokazatelj te činjenice su rezultati Poziva za predlaganje programa javnih potreba u kulturi Grada Zagreba u 2022. godini, prvog takvog poziva pod novom vlašću.

Sagledan u širem kontekstu, ovogodišnji bi se ciklus financiranja gradskih javnih potreba u kulturi iz optimistične vizure mogao nazvati prijelaznim. On se, naime, provodi u razdoblju administrativne i fiskalne "racionalizacije", odnosno rezova, koji se predvidivo odražavaju i na kulturu. Prvi se očituju u pretvaranju zasebnog Gradskog ureda za kulturu u Gradski ured za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo, a drugi u ograničenim sredstvima alociranima za javne potrebe u kulturi – primjerice, 90.770.000,00 kn predviđenih ove godine za nezavisnu produkciju i ustanove kojima je Grad Zagreb suosnivač predstavlja pad od oko 3 milijuna kuna u odnosu na ionako tanak prošlogodišnji iznos ("Bandićev" je inicijalni prijedlog za istu stavku za 2021. bio pak oko 10 milijuna veći). Oduzmu li se od te brojke programska sredstva za ustanove poput HNK-a, Histrionskog doma i drugih, budžet predviđen za dvanaest natječajnih kategorija o kojima odlučuju kulturna vijeća su pala s 38.278.000,00 na 34.440.000,00 kn, uz napomenu da ćemo ove godine imati i jednu aktivnost više – Umjetnost i kulturu u zajednici, za čiji pilot još nije raspisan javni poziv. Pridodamo li tome činjenicu da je natječaj za imenovanje pročelnice resornog gradskog ureda raspisan tek početkom ožujka ove godine, nameće se zaključak da u praksi tek trebamo dočekati bitniji zaokret kulturne politike u odnosu na prošlu vlast.

Uistinu, osim nekolicine izoliranih i nedostatnih signala, ono čime trenutno raspolažemo u Gradu Zagrebu ni ne može se nazvati kulturnom politikom u smislu raspoznatljivog koncepta razvoja kulture, već ponajprije refleksom politika štednje. U slučaju aktualnog ciklusa financiranja kulture, nova se vlast nažalost nije iskazala ni kada je riječ o transparentnom komuniciranju odluka. Pogledamo li, primjerice, način objave rezultata Poziva za predlaganje programa javnih potreba u kulturi Grada Zagreba u 2022. godini, možemo reći da se čak i Ministarstvo kulture i medija, inače laboratorijski standard za netransparentnost, pokazalo kao razmjerno komunikativniji akter. Uza svu svoju zatvorenost, naime, Ministarstvo je uz popise odobrenih projekata po programskim djelatnostima bar priložilo kratke sažetke iz kojih svi zainteresirani odmah mogu dobiti elementarne informacije – broj programa, popis članova_ica nadležnog kulturnog vijeća, ukupna sredstva i njihovu raspodjelu po pojedinim aktivnostima unutar djelatnosti (primjerice, u slučaju vizualnih umjetnosti, ukupne iznose dodijeljene izložbenim programima, likovnim manifestacijama i edukativnim programima). U slučaju Grada, sve je navedene podatke potrebno zasebno provjeravati, bilo snalazeći se na ne sasvim upotrebljivoj internetskoj stranici gradske uprave, bilo izvlačenjem iz tablica, koje ne sadrže ni ukupan zbroj dodijeljenih sredstava ni broj odobrenih programa (pobrojani su samo prijavitelji). Za opciju koja je dobrim dijelom došla na vlast uz obećanja otvorenije komunikacije s javnošću, ovakav izostanak truda oko prezentacije ključnog instrumenta kulturne politike pomalo je razočaravajuć.

Situaciju dodatno komplicira činjenica da su se u ovoj godini dogodile i bitne formalne promjene u financiranju javnih potreba u kulturi, što znači da je potreba za jasnim informiranjem javnosti u ovom trenutku još izraženija. Najvažniji je u tom smislu novi Zakon o proračunu, koji je na snazi od početka ove godine. Posljedica njegova donošenja je da o raspodjeli programskih sredstva ustanova u kulturi više ne odlučuju kulturna vijeća, nego su ona unaprijed definirana gradskim proračunom i propisanim limitima. Zbog toga, primjerice, u rezultatima za kazališnu djelatnost ove godine nisu prikazana programska sredstva za gradska kazališta, kao što se to činilo dosad. Štoviše, problem je što se podaci o raspodjeli tih sredstava u trenutku pisanja ovog teksta ne mogu pronaći nigdje. Gradskoj Službi za informiranje uputili smo stoga 6. travnja zahtjev za pristup informacijama o pojedinim iznosima programskih sredstava za sve ustanove u kulturi koje su korisnice gradskog proračuna, no do trenutka objave ovog teksta ih nažalost nismo dobili. Navedenu je temu na 10. sjednici Skupštine Grada Zagreb pokrenula HDZ-ova zastupnica i članica Odbora za kulturu Mirjana Kujundžić Tiljak, no gradonačelnik nije do kraja razjasnio način na koji je Grad u konačnici regulirao distribuciju programskih sredstava – temeljem kojeg akta, odnosno odluke, i na koji način? U iščekivanju službenog pojašnjenja, u najmanju ruku je moguće zaključiti da problem predstavlja već sama činjenica da je do njega toliko teško doći: komunikacijski kratki spojevi koje je nova vlast pokazivala tijekom prve godine, čini se, zasad nisu zaobišli ni kulturni sektor.

Što pak sa samom strukturom rezultata? Prije svega, činjenica jest da u situaciji ovako ograničenih sredstava nikakav supstancijalan pomak u odnosu na prethodne godine nije bio moguć. Promatrano po aktivnostima, ukupna sredstva srezana su u svakoj kategoriji osim centara za kulturu i inovativnih kulturnih i umjetničkih praksi. Upravo su potonje dobar primjer izrazito ograničenog manevarskog prostora na koji je, primjerice, nezavisna kultura još uvijek osuđena u okviru javnog financiranja. Premda niz važnih aktera poput Domina, Plesnog centra Tala, Bloka, Radione, Bijelog vala i drugih jest dobio nešto veće ukupne potpore, u prosjeku je i dalje riječ o potpuno neodrživim iznosima – u ovoj kategoriji po programu se radi o nešto više od 13.000,00 kn.

Programi nezavisne produkcije u sklopu likovne djelatnosti nude sličnu sliku – nailazimo na više ohrabrujućih povećanja pojedinačnih potpora, ali i dalje u iščekivanju nasušno potrebnog rasta ukupnog proračuna. Pritom svakako vrijedi zabilježiti i pozdraviti snažniju podršku Društvu arhitekata Zagreba, Hrvatskom dizajnerskom društvu, Galeriji SC, platformi 90-60-90, Organu vida, WHW-u, Atelijerima Žitnjak, Uredu za fotografiju i drugim relevantnim nezavisnokulturnim programima.

Kazalište i ples, objedinjeni sustavom financiranja u jednu kategoriju, spadaju pak među aktivnosti koje su najgore prošle u ovoj godini, budući da im je ukupni iznos potpora smanjen sa 7.000.000,00 na 6.650.000,00 kn. Fokusiramo li se specifično na plesne projekte kao jedno od najprekarnijih i najslabije financiranih područja, možemo ipak srećom ustvrditi kako su se ukupna sredstva povećala za oko 20% u odnosu na 2021. godinu i sada iznose 1.645.000,00 kn. Problem je međutim s plesom što na realnu sliku i dalje drastično utječe činjenica da gotovo pola sredstava otpada na dva plesna ansambla, ZPA i Studio za suvremeni ples, među kojima također postoji blaga asimetrija, budući da je ZPA do ove godine dobivao više od trećine, dok je potpora Studiju iznosila nešto manje od četvrtine ukupnog proračuna za plesne programe. Ove je godine ta asimetrija donekle ublažena na jedini način na koji se nažalost mogla ublažiti u ovim uvjetima – rezanjem potpore ZPA-u s 470.000,00 na i dalje razmjerno velikih 415.000,00 kn, dok su se sredstva Studija povećala za 25.000,00 kn, i sada iznose 325.000,00 kn. Važna su svakako i povećanja potpora za dvije strukovne udruge, UPUH i UPPU "PULS", koje svake godine nose značajan dio nezavisnih plesnih produkcija. U kazališnoj je pak djelatnosti također moguće primijetiti bolje vrednovanje nezavisnokulturnih programa (Četveroruka, Cirkorama, LOFT, Grupa Kugla i Arterarij su samo neke od organizacija koje su dobile bitno veće potpore), kao i pomalo očekivane rezove projekata Histriona, čestih uspješnika na javnim pozivima za vrijeme Milana Bandića.

Ništa od navedenog međutim ne predstavlja supstancijalnu promjenu kursa kulturne politike, koja nam u slučaju nove vlasti u praksi još uvijek predstavlja potpunu nepoznanicu. Ono što je jasno je da će svaki zaokret u tom smislu biti diktiran onime što se unutar sanacijskog rastera definira kao politički prioritet, što kultura evidentno nije, ali i administrativnom konsolidacijom uprave, koja u kulturi tek treba napraviti prve ozbiljne korake. Što se proračunske strane tiče, tek donekle ohrabruje činjenica da Grad u projekcijama proračuna za 2023. i 2024. godinu predviđa porast financiranja javnih potreba u kulturi za nešto više od 10 %. U apsolutnom smislu, radi se i dalje o vrlo malenom iznosu – tek jedva većem od Bandićevog prijedloga za 2021. – što znači da nas, kako stoje stvari, bitniji iskorak u pogledu financiranja javnih potreba u kulturi ne čeka tako skoro. Za novu bi gradsku vlast stoga bilo izuzetno važno da što prije unaprijedi komunikaciju s dionicima u kulturnom polju, da jasnije prezentira svoje odluke i, prije svega, osnovne koordinate svoje kulturne politike unutar nezahvalnog političkog okvira koji diktira mogućnosti njenog razvoja.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 13.04.2022

VEZANE VIJESTI

Bez strategije preostaje improvizacija

Piše: Matija Mrakovčić
Namjera spajanja tri ključna zakona za funkcioniranje kulturnog sustava u jedan mega-zakon, mogla bi rezultirati još nesigurnijim uvjetima rada nezavisnog kulturnog sektora.

Strategija bez dijaloga

Piše: Lujo Parežanin
Sastav radne skupine za izradu Nacionalnog plana razvoja kulture i medija ukazuje na nezainteresiranost Ministarstva kulture i medija za otvaranjem šire rasprave o budućnosti sektora.

Prema privatizaciji javne politike

Piše: Matija Mrakovčić
Na javnom savjetovanju je prijedlog Zakona o kulturnim vijećima i financiranju javnih potreba u kulturi koji bi mogao produbiti već postojeće nejednakosti u polju kulture.