Kultura otkazivanja novinarskih standarda | kulturpunkt

Kultura otkazivanja novinarskih standarda

Mainstream tretman kulture otkazivanja ukazuje na niz problematičnih pojava u medijskom polju u kontekstu digitalnog oglašavanja i viralnosti društveno toksičnog sadržaja.

Piše: Lujo Parežanin

Foto: Gwydion M. Williams / Flickr (CC BY 2.0)

  • A
  • +
  • -

Sveden na popkulturnu uporabu – u principu, na memove, oblik koji je meni isključivo razumljiv u ovom kontekstu – glasoviti misaoni eksperiment poznat kao Schrödingerova mačka poigrava se problemom proizišlim iz interpretacije kvantne mehanike, odnosno mogućnošću da neki predmet istovremeno okupira dva kontradiktorna stanja, koja se, vrlo uvjetno rečeno, razrješavaju činom promatranja. Prihvatimo li, retoričke zabave radi, njegovu ovako filtriranu pretpostavku kao spekulaciju o općoj prirodi svijeta koji nas okružuje – a što bi se jedan komparatist ustezao od širokih poteza kistom kvantne fizike? – zanimljivo je preispitati ima li sav taj pionirski trud prirodoslovnih znanstvenika vajde i kada plovimo Scilom i Haribdom kulture.

Nažalost, Erwine Schrödingeru moj, čini se da nema. Radeći naime mukotrpno na najnaprednijoj humanističkoj tehnologiji, koja uključuje divovski komparator i glasoviti hermeneutički akcelerator, nedvojbeno je utvrđeno da postoji jedan tip kulturnog produkta koji dosljedno prkosi kvantnoj mehanici, ostajući neumoljivo toksičnim neovisno o činu promatranja. Riječ je o mainstream novinarskim tekstovima o tzv. kulturi otkazivanja.

Dobro, ovo zadnje je možda ipak pretjerano – pomislit ćeš, metodološki poštena čitateljice, i bit ćeš u načelu u pravu. Pa hajde onda da ipak suzim opseg tvrdnje na redovnu eksploataciju te pseudoteme po konsterniranim kolumnističkim komentarima i clickbait vijestima. Kada kažem "pseudotema", ne želim reći da se radi o nebitnoj, još manje nepostojećoj pojavi – naprotiv, riječ je o ozbiljnoj, po kontekstualnim implikacijama izuzetno važnoj temi koja zaslužuje opsežnu raspravu. No to što pojava postoji ne znači da ona u medijskom smislu nije fabricirana. Uistinu, cancel culture je jedan od nekolicine oglednih primjera transformacije načina na koji funkcionira ekonomija suvremenog medijskog polja, to jest, logike proizvodnje medijskog sadržaja u epohi u kojoj ga presudno oblikuju dva faktora: digitalni marketing i društveni mediji.

U tom je smislu kultura otkazivanja uvjetno rečeno izmišljen fenomen. Njen se život u mainstream medijima često temelji na distorziji, dekontekstualizaciji i/ili hiperbolizaciji komentiranih informacija, u kojoj se primjerice sasvim nasumični komentari sasvim nasumičnih ljudi na Twitteru o nečijem rasizmu, antisemitizmu, mizoginiji, kulturnoj aproprijaciji itd. mogu proglasiti medijske pažnje vrijednim događajima, dok im se bez ikakvog temelja ili argumentacije pripisuje kolektivnost ili društveni značaj. Riječ je, ukratko, o zamjeni novinarstva medijskom piromanijom, u kojoj dijelovi čitateljstva koji prihvaćaju narativ o tzv. "teroru političke korektnosti" uglavnom ne razumiju da naprosto participiraju u provedbi plana marketinških odjela medijskih korporacija, koji su na vrijeme razumjeli da najsigurniji profiti od klikanja stižu upravo od širenja desne histerije.

S obzirom na činjenicu da naša država, institucije i mediji između ostalog svakodnevno daju prostor ustašama, zlostavljačima, obiteljskim nasilnicima i seksistima, riječ je o temi koja kod nas u suštini ne postoji, izuzmemo li izolirane rasprave o održavanju Thompsonovih koncerata. Ne čudi stoga da je rijedak slučaj suočavanja s njome došao s "izvora" – iz Sjedinjenih Američkih Država, točnije Chicaga, gdje se u jeku pokreta Black Lives Matter na razini gradskih vlasti pokrenula široka rasprava o nizu skulptura u javnom prostoru, uključujući i Meštrovićeve "Indijance". Mainstream mediji su tako manipulirali informacijom da skulpturama prijeti "uklanjanje", premda takva mogućnost u tom trenutku nije bila ni na čijem obzoru, ne dajući pritom dovoljan kontekst razumijevanju procesa i nekritički se svrstavajući na stranu domovinske spomeničko-obrambene fronte, koja je uključivala i dramatične reakcije ministrice kulture.

Isti problemi tendencioznog odnosa prema tematici, uočljivi u izvještavanju o Meštrovićevom slučaju, ovih su dana dobili još ekstremniji izraz u obliku teksta Od oca nacije do "robovlasničkog pedofila": kako su woke križari "otkazali" Jeffersona autorice Maje Hrgović na portalu Arteist.hr, koji cjelinom svog bića pripada onoj domeni tekstova izvan domašaja Schrödingerove ideje – mačka je, i prije nego što smo kutiju otvorili, mrtva da mrtvija ne može biti. No baš se zbog toga vrijedi osvrnuti na tekst – ne s ciljem obračuna s njegovim sadržajem, nego s obzirom na njegovu simptomatičnost u odnosu na nezdravu mehaniku medijskog polja, prepuštenog preživljavanju bez podrške jasne kulturne politike.

Tekst funkcionira kao ogledni primjer mainstream pisanja o cancel culture: tema mu je naime "otkazivanje" Thomasa Jeffersona u vidu uklanjanja njegovog kipa iz gradske vijećnice New Yorka, i to temeljem nesporne činjenice da je Jefferson također bio i robovlasnik. To je dakle sve što dobivamo od konteksta u ovom komentaru; što se točno izglasalo, tko je pokrenuo postupak, temeljem koje i kakve procedure, kako su konkretno inicijatori glasanja obrazložili svoj prijedlog i koji je njegov društveni kontekst – sve, dakle, što bi minimum novinarske odgovornosti, osobito u susretu s ovako ozbiljnom temom zahtijevao – izostaje iz autoričinog obzora.

Tekst bi se po prilici dao prepričati ovako a da se pritom ne učini prevelika šteta u pogledu vjernosti originalu: "Thomas Jefferson...woke križari...otac nacije...križarski rat protiv povijesti...na realnost nenavikle mimoze...woke streljački odred...staljinizam...Orwel...Solženjicin...razularena rulja križara...J.K. Rowling." Kao i mnogi slični medijski sadržaji, tu dakle u strogom smislu nije riječ o tekstu, više o ispražnjenoj reprodukciji toksične frazeologije, koju je mogao proizvesti i kakav parodijski alt-right text generator. Komentar Maje Hrgović, ukratko, nije napisan da bi se nešto njime reklo, nego da bi se proširila količina zaraženog tkiva u medijskom prostoru, neovisno o danku u supstancijalnom sadržaju.

A sadržaja u tolikoj mjeri izostaje, da tekst pada i na razini novinarske početnice – takozvanih pet W-ova. Fokusirajmo li se primjerice na Who i What kao elementarne podatke, nije pretjerano reći da Hrgović sistematski prikriva pune informacije o događaju koji komentira. Tako će Who tijekom čitavog teksta biti neki nedefinirani "woke križari" za koje autorica nigdje ne navodi tko su točno. Ta je činjenica utoliko gora što je naime riječ o inicijativi koju nisu pokrenule nikakve anonimne podivljale horde, nego zastupnice i zastupnici njujorške gradske skupštine okupljeni u Black, Latino and Asian Caucus – dakle, službeni zastupnički klub koji okuplja gotovo polovicu (23 od 51) izabranih predstavnika u vrhovnom gradskom tijelu, posvećen specifično zaštiti prava manjina. Arteistovu kolumnisticu to nažalost ne sprječava da dismisivno komentira inicijativu kao da je riječ o Indexovim forumašima, a ne jednom od najvažnijih manjinskih tijela u New Yorku. Također vrijedi napomenuti da je odluka skupštine prema dostupnim informacijama donesena jednoglasno – dakle, Who u ovoj priči nije "samo" BLAC, nego kompletno gradsko predstavničko tijelo!

Dovodi nas to i do What kao suštine događaja. Dakako, i na toj razini je na djelu ista tendenciozna cenzura, jer Hrgović naime sugerira da je cilj inicijative taj da se Jeffersona "posve eliminira iz javnog života" – što je naprosto neistina. Najosnovnija provjera vijesti o odluci jasno daje do znanja da se radi o premještanju kipa u drugu instituciju u kojoj će moći biti adekvatno kontekstualiziran na način da se uputi i na očito problematične aspekte Jeffersonove biografije. Prema New York Timesu, za relokaciju je inicijalno odabran glasoviti povijesni muzej New-York Historical Society, jedna od najstarijih gradskih kulturnih institucija – dakle, prostor u potpunosti javan, ali i prostor koji Jeffersonovom liku i djelu ne daje nekritičku legitimaciju kakvu mu daje ostavljanje kipa u prostoru gradske vijećnice.

Sve ovo ne zamara posebno autoricu, kao ni kontekstualne "suptilnosti" poput pokreta Black Lives Matter i nasilja koje ga je potaknulo, kao moguće društveno objašnjenje ovakve vrste odluke. Umjesto tih neophodnih informacija dobivamo bizarne stručne komentare, poput onog novinara i publicista Matije Štahana, slavnog po sudjelovanju u HRT-ovoj emisiji Peti dan, koji u kombinaciji ambicioznog negiranja zbilje i devetnaestostoljetne kolonijalne retorike govori o "američkoj demokraciji" koja je "svim manjinama, pa tako i crnoj rasi, omogućila društvenu afirmaciju u SAD-u".

U sličnom tonu bi se dalo govoriti o svakom pasusu Hrgovićinog teksta, no smisao ovog komentara nije razračunati se s njime konkretno, kao što poanta nije postaviti se pretenciozno na branik odluke njujorških zastupnica ili raspravljati o povijesnoj ulozi Thomasa Jeffersona – o kojoj, kao i Maja Hrgović, raspolažem samo elementarnim informacijama. Riječ je prije svega o specifičnoj simptomatologiji jednog šireg trenda koji u novom medijskom kontekstu postaje zabrinjavajuće jasnim: kao što su u Dijalogu o umjetnosti i politici ustvrdili Ken Loach i Édouard Louis, takozvani centar javnog diskursa o društvenim i kulturnim pojavama praktički se u potpunosti oblikuje pod retoričkim pritiskom desnice. Mediji, ovisni o komercijaliziranom prostoru društvenih mreža, nemaju izbora nego popustiti pred tim pritiskom, koji može olakšati samo medijska politika usmjerena na podupiranje neovisnog, kritičkog novinarskog rada – upravo onakva politika koja je u našem kontekstu, nažalost, sve ugroženija.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 02.11.2021

VEZANE VIJESTI

Življena kultura rasizma

Piše: Josip Brković
Policijska brutalnost samo je jedan aspekt nasilja koje se provodi nad romskim zajednicama, a koji svjedoči o pogubnim učincima diskriminacije i rasizma na manjine i na društvo u cjelini.

Simboli izgubljenog slučaja

Piše: Ivana Pejić
Problematični kulturni prikazi rasnih odnosa nisu tek "produkti prošlosti" od kakvih se danas pristojno ograditi, već predstavljaju žive ideje koje kontinuirano prodiru u sadašnjost.

Spomenici rasizma

Piše: Martina Domladovac
Skup neonacista i radikalne desnice u američkom Charlottesvilleu pokazuje kako se revizijom povijesti rasizam pokušava prikazati kao dio kulture i tradicije.