Kultura pomaže razvoju civilnoga društva | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Kultura pomaže razvoju civilnoga društva

O nezavisnoj kulturnoj sceni u Rijeci, Opatiji i Ičićima razgovaramo s Igorom Bajokom.

Razgovarala: Dea Vidović

KP: Još od studentskih dana si aktivan na riječkoj civilno-društvenoj, aktivističkoj i izvaninstitucionalnoj kulturnoj sceni. Od druge polovine devedesetih djeluješ u okviru različitih neformalnih inicijativa, organizacija i prostora. Zato nam tvoja svestranost i zainteresiranost za različite aktivnosti i tipove sadržaja može poslužiti i kao vodič kroz riječku kulturnu, aktivističku i civilno-društvenu scenu. Ako koncentriramo pažnju primarno na djelovanje unutar polja nezavisne kulture koje bi sve angažmane izdvojio? Kako je sve počelo i unutar kojih si sve inicijativa djelovao?

I. B.: Počinjem se aktivirati 1996, prvotno kroz različite oblike civilno-društvenog aktivizma. To je bilo vrijeme neposredno nakon rata kada je civilno društvo zajedno s kulturom i umjetnošću bilo prilično zamračeno, to je vrijeme bez demokracije, bez slobodnih medija, vrijeme cenzure, kršenja ljudskih prava, zapravo vrijeme za koje bi se kolokvijalno moglo reći da u Rijeci nije bilo nikakvih kulturnih i društvenih događanja, kao uostalom i u ostatku Hrvatske. Postepeno se počela formirati jedna grupa ljudi koja je prvotno raspravljala po kafićima o tome što je dobro, a što loše u zajednici i društvu i što bi trebalo promijeniti. S vremenom je napravljen iskorak, tako da se iz tih kavanskih priča, negodovanja i nezadovoljstava krenulo s provođenjem nekih aktivnosti koje su odgovarale barem na neke potrebe, osobne ili su prepoznate kao nešto šire potrebe u zajednici. Riječ je o angažmanu pojedinaca i pojedinki s Pravnog i Filozofskog fakulteta, nekolicine ljudi iz kluba Palach i nešto kasnije Istarskog kluba. No, prije svega to su bile političke i društvene teme, a ne toliko kulturne i umjetničke. Sve skupa je doprinijelo i podržalo razvoj civilnoga društva kao preduvjeta za normaliziranje života.

Moja percepcija tog vremena s kraja 1990-ih godina riječke kulturne scene je da ona ne nudi ništa, a posebno ne ništa novo. Jedan od primjera, a koji je pokazao kako male stvari mogu biti odlične, vrlo je banalan. U Istarskom klubu smo kao neformalna skupina studenata Pravnog fakulteta organizirali projekciju filma Paklena naranča Stanleyja Kubricka uz prethodni okrugli stol i kasniju raspravu o filmu. Taj je događaj bio najposjećeniji događaj u klubu – ljudi ne samo da nisu mogli sjediti, nego nisu mogli niti ući u prostor, jer je bilo toliko ljudi koji su pokazali spremnost i želju za bilo kakvim sadržajem koji izlazi iz okvira ničega. U to vrijeme je osnovan i Riječki studentski pokret, registrirali smo udrugu kao pravnu osobu, jer smo se dosta bavili studentskim pitanjima ukazujući na autonomiju fakulteta i sveučilišta, a nastojali smo mobilizirati i studente da se uključe u promišljanje drugih društvenih pitanja i problema. Tada su postojeći Studentski zbor i strukovne studentske organizacije imale tradicionalni pristup koji nas nije mogao zadovoljiti. Jedna od važnijih akcija koju smo pokrenuli nema toliko veze s kulturno-umjetničkim djelovanjem, ali mislim da je iznimno važna i za to polje, tiče se studentske inicijative koja je koordinirala akcije spašavanja Odsjeka za filozofiju na Filozofskom fakultetu koji je godinu dana nakon osnivanja političkim dekretom ukinut. Borba je trajala dva mjeseca, a završila je uspješno - Odsjek za filozofiju nije ukinut.

U ljeto 1997. se u Palachu otvara i regionalni ured GONG-a u Rijeci oko kojega se formira jedna grupa kreativaca. U to vrijeme klub Palach ponovno preuzima fokusnu točku za kulturnu produkciju. Tada se u Rijeku vraćaju koncerti, kojih dugo vremena nije bilo, pa je jedino mjesto koje je imalo kakav-takav kontinuiran koncertni program bio klub HAD na Kantridi. Dvije godine je to mjesto na riječkoj periferiji prema Opatiji održavalo alternativnu glazbenu scenu na životu. Moj angažman se u to vrijeme nastavlja kroz GONG i kroz Palach. Ljudi koji su se kretali u i oko GONG-a imali su puno šire interese od onoga čime se GONG u to vrijeme bavio, a to je promatranje izbora. Sudjelovao sam u radu neformalne grupe koja je, zajedno s ekipom iz udruge Otvoreni krug, radila u klubu Palach u koji su ljudi stalno dolazili i odlazili, zadržali bi se godinu dana i odlazili baviti se drugim stvarima, bilo u Rijeci ili izvan nje. To je bilo loše jer ljudi koji su stjecali znanja nisu ostajali već su nastavljali nekim drugim putem.

 

KP: S obzirom da svoje formativno razdoblje provodiš u aktivističkim vodama, dobro si upoznat s atmosferom tog vremena, potrebama i problemima lokalne zajednice te temama koje su organizacije civilnoga društva otvarale u javnosti. Možeš li izdvojiti neke ključne fokuse tih riječkih civilno-društvenih inicijativa? Na kojem polju je bilo posebno važno raditi u Rijeci tijekom devedesetih?

I. B.: U to vrijeme su sve vlasti, i lokalne i nacionalne, bile zatvorene prema građanima. Bilo je izuzetno važno otvarati općine, gradove i županije prema građanima. Također je bilo presudno potaknuti i ohrabriti građane da vrše pritisak na lokalnu vlast i na javne institucije. To se, između ostaloga, radilo i kroz raznovrsne oblike neposredne komunikacije - okrugle stolove, tribine, radijske emisije itd.

 

KP: Početkom 2000. većinu vremena provodiš oko kluba Palach, a u srpnju 2003. sudjeluješ o organizaciji višednevne manifestacije Open fest tijekom koje su na nekoliko lokacija širom grada, u otvorenim i zatvorenim prostorima, održani mnogobrojni koncerti, kazališne predstave, performansi, radionice itd. Kako i zašto dolazi do Open festa?

I. B.: Open fest je, vjerujem, jedna od prvih ako ne i prva višednevna kulturna, umjetnička i zabavna manifestacija u Rijeci koja je uz glazbeni, ponudila čitav niz drugih sadržaja. Rijeka je bio poznat grad po gitarijadama i rock sceni, ali dugo godina, uz rijetke izuzetke, nije bilo nikakvih značajnijih glazbenih manifestacija. Iako je program Open festa obuhvatio različita područja, ključni naglasak bio je ipak stavljen na glazbeni dio programa. Program se odvijao tijekom četiri dana, u velikoj mjeri na otvorenom, na desetak različitih lokacija u gradu. Sudjelovao sam u onom dijelu programa koji je bio namijenjen otvaranju prostora za rasprave o značajnim, ali zanemarenim temama, kao i za upoznavanje s novim pogledima i vrijednostima u društvu. Sam program Festa je bio jako dobro osmišljen tako da i danas "drži vodu", dakle gotovo bez ikakvih promjena bi i danas mogao odlično funkcionirati. Ono što je bilo važno je da se uspjelo mobilizirati brojne volontere, ljude koji su bili spremni raditi na tom festivalu. To je potpuno grassroots festival. Nije čak zamišljen niti kao projekt za koji su osigurana sredstva od različitih donatora, nego su brojni pojedinci svojom energijom, vlastitim novcem, znanjima i iskustvima uspjeli napraviti solidnu manifestaciju. Možda ne toliko uspješnu, ali ipak važnu za grad.

 

KP: Ljeto 2003. godine obilježilo je i prvo izdanje Liburnia film festivala koji pokreće udruga Moji Ičići u malom mjestu Ičići. Kako se rađa inicijativa da Ičići dobiju svoj festival?

I. B.: Liburnia film festival se pojavljuje također kao grassroots inicijativa. Ako mogu uzeti onu rečenicu iz impresuma Feral Tribunea, rekao bih da je u ono vrijeme to bio festival u vlasništvu onih koji ga rade i dolaze na njega. Prvo izdanje smo napravili potpuno gerilski, a smjestili smo ga u lučicu u Ičićima, na otvoreni prostor na kojem nema ničega osim mula i betona. U pripremi i organizaciji festivala je sudjelovala grupa ljudi koji su se u to vrijeme stalno negdje muvali, a sreća je bila ta što smo tehničku pomoć i organizacijsko okrilje pronašli u udruzi Moji Ičići. Već prvo izdanje festivala je uspjelo, a nastavio se razvijati i dalje kao nekomercijalni projekt. Na festivalu smo prikazivali dokumentarne filmove koji se nisu drugdje mogli vidjeti. Tada još nije bilo DVD-a, DivX-a, a ni javna televizija nije prikazivala dokumentarne filmove nastale u nezavisnoj produkciji. Dakle, pokretanje festivala je bio direktni odgovor na potrebu, nedostatak prostora za prezentaciju drugačijeg filma. Prikazali smo dokumentarne filmove Lora, svjedočanstva, Paviljon 22 i druge slične filmove. Uz filmske projekcije smo organizirali i popratni glazbeni program koji smo s godinama minimalizirali, jer smo nastojali da film bude u fokusu, a ne taj zabavni, glazbeni dio programa. U to vrijeme kada smo počeli s LFF-om, Marin Lukanović se vraća sa studija iz Italije i pokreće udrugu Filmaktiv s kojom smo odmah uspostavili blisku suradnju, tako da je Filmaktiv održavao video radionice u okviru festivala. Bila ja važna i uloga Fade Ina s kojim smo u to vrijeme bili jako povezani preko Ive Kraljević i Morane Komljenović.

 

KP: Mijenja li se s vremenom temeljna ideja Liburnia film festivala?

I. B.: U međuvremenu zbog novih tehnologija i novih medija sadržaj koji smo prikazivali postaje puno dostupniji, Filmaktiv je sve aktivniji, a kasnije se otvara i Art kino u Rijeci što vidim kao jedan veliki civilizacijski doseg za Rijeku. Tako s vremenom ta potreba za mjestom i vremenom u kojima ćeš prikazivati filmove koje nemaš gdje drugdje vidjeti donekle nestaje, ali ono što ostaje je program najboljih recentnih hrvatskih dokumentarnih filmova i ta, posebna, festivalska atmosfera. Iako su se pojavili neki novi prostori koji promoviraju art film i nezavisnu produkciju, to još uvijek nije dovoljan razlog da festival prestane postojati. Dapače, mislim da sada dolazi vrijeme da se festival unaprijedi i da ide korak dalje. Organizacijski tim se mijenjao, ljudi su dolazili i odlazili, neki su imali veću motivaciju, neki manju. Nismo odustajali od nekomercijalnog karaktera koji smo zacrtali na samom početku, a svake godine smo nastojali ostvariti programske i tehničke pomake. S ove distance mi se čini da je najslađe bilo u prvoj godini kada smo imali najviše energije, radili po svaku cijenu, išli grlom u jagode, radili bez novca. Ali onda, iz godine u godinu, dolazili smo do nekog standarda koji smo željeli poštovati - unaprijediti i tehničku pripremu i kvalitetu sadržaja u programu. S vremenom je dio ljudi ili izgubio interes ili pronašao interes samo u jednom segmentu priče. Mislim da je gotovo nemoguće na nekoj takvoj manifestaciji zauvijek zadržati grassroots priču.

 

KP: Zanimljivo je da je udruga Moji Ičići koja stoji iza LFF-a bila politički angažirana i to unutar političkog sustava, a ne samo izvan njega kroz aktivistički angažman. Kada ste i zašto ušli u politički život Ičića?

I. B.: Udruga Moji Ičići osnovana je u ljeto 2000. i odmah je započela s različitim aktivnostima u Ičićima, a LFF je danas njena jedina aktivnost. To je organizacija koja je radila "dar-mar" u razdoblju od 2000. do 2005. godine, što je bilo moguće jer je postojala grupa od tridesetak ljudi koji su kontinuirano bili dio organizacije, a povremeno se broj i povećao što je relativno puno za mjesto od 1000 stanovnika. Bili smo aktivni u osmišljavanju i realiziranju raznih manifestacija, a pokušavali smo doprinijeti i urbanističkom uređenju mjesta. Međutim, 2003. smo napravili kardinalnu pogrešku kada smo izašli na izbore za Vijeće mjesnih odbora. Napravili smo nezavisnu listu, pomeli sve političke stranke u Ičićima i preuzeli "vlast". Dobili smo 5 od 7 vijećničkih mjesta. Onda smo umjesto u kreiranje prostora i događanja koja mogu biti zanimljiva širokom krugu ljudi, energiju trošili na birokratske i komunalne probleme. Izdržali smo mandat do kraja, ali smo nakon toga digli ruke i od mjesnog odbora, i od udruge, na neki način i od Ičića jer smo bili izrazito nezadovoljni zbog prepreka i nemogućnosti s kojima smo se susretali u našem radu. Mislim da je udruga Moji Ičići jedna od prvih organizacija koja je svoje djelovanje usmjerila isključivo na jednu mikrolokaciju, na jedno malo mjesto. Također mislim da smo bili jedna od prvih nezavisnih lista koja je polučila neki značajniji rezultat na izborima, pa makar i onima za vijeće mjesnog odbora. Normalno je da u razvoju neke organizacije postoje usponi i padovi. Nama se prije skoro desetak godina činilo da možemo sve. Čak smo imali i uzrečicu – ne postoji ono što ne možeš napraviti, samo se trebaš malo više potruditi. To je ono što je dalo energiju svim okupljenim ljudima. I naravno druženje. Bila je to grupa dosta različitih ljudi, i generacijski i po različitim interesima. Gotovo tri godine smo održavali redovne sastanke svakog četvrtka koji su, naravno, završavali u jednom kafiću. A usput smo puno toga napravili. No, kardinalna pogreška nam je bila ta što smo se izmakli iz pozicije u kojoj možeš kritizirati što hoćeš, kad hoćeš i na način na koji to hoćeš, a usput raditi samo ono što ti se u tom trenutku čini važnim ili ti je "fora", i tebi i drugima.

 

KP: Možeš li na temelju vašeg iskustva pobliže objasniti tu iznesenu tezu da pozicija moći dekonstruira kritičku poziciju?

I. B.: Ponavljam, kad si izvan pozicije, to je izuzetno komotna pozicija. Ključna je stvar da možeš birati teme kojima se želiš baviti; znači možeš se baviti temama za koje misliš da su važne, možeš se baviti temama koje dobro poznaješ, možeš se baviti temama u vrijeme koje ti odgovara. A kada si na poziciji onda nemaš taj luksuz, nego se moraš baviti temama koje svi drugi prepoznaju kao problem, što se tebi može činiti sasvim nevažno, ili nemaš dovoljno znanja, a moraš se njima baviti jer si preuzeo i tu ulogu, odnosno obvezu i odgovornost. Ali to je zasebna tema koja se tiče mjesne samouprave u Hrvatskoj. Radi se o nezahvalnoj poziciji u kojoj moraš biti most i brana između građana – obitelji, susjeda, prijatelja i poznanika, i gradskih vlasti kojih si dio, a prema kojima si često u opoziciji, a nemaš prava i mogućnosti neposredno donositi odluke, rješavati probleme za koje misliš da su važni i slično. Nalaziš se u zrakopraznom prostoru u kojem nitko nije zadovoljan - nisu zadovoljni građani, ni ljudi u mjesnom odboru, a niti ljudi u gradu i onda je to jedno sveopće nezadovoljstvo. To sigurno može biti i drugačije, ali naše iskustvo od 2003. do 2007. je bilo takvo.

 

KP: Iako je Opatija grad za sebe, ona je na neki način neodvojiva od Rijeke uz koju su građani Opatije vezani obrazovanjem, poslom, izlascima i slično. Ti si bio jedan od organizatora Op. Art. festivala urbane kulture koji je u Opatiji održan prvi puta 2006. godine. Kako dolazi do pokretanja ovog festivala i u kojem smjeru se razvija?  

I. B.: Te 2006. godine smo dobili informaciju da je Grad Opatija spreman izdvojiti određena sredstva za manifestaciju koja neće biti klasična manifestacija kakve se inače održavaju u Opatiji, znači visoko komercijalne prirode s mainstream programom kakve se u pravilu događaju na ljetnoj pozornici, u umjetničkom paviljonu Juraj Šporer ili hotelu Adriatic. Tada je krenulo povezivanje velikog broja ljudi iz Opatije i s opatijskog područja i promišljanje toga što bi se moglo ponuditi, kome i zašto u Opatiji. Rezultat tog promišljanja je bio taj da je 2006. u svibnju održan Op.Art. Quisisiana festival u trajanju od deset dana tijekom kojih je realizirano stotinjak različitih događanja. Osnovna ideja je bila da se pozovu svi oni ljudi iz Opatije koji imaju nešto za ponuditi, bilo da sami rade ili da su negdje nešto vidjeli što dalje žele prenijeti. Festivalom se također pokušao srušiti stereotip grada Opatije kao isključivo turističkog mjesta u kojem veći dio godine žive uglavnom turisti i turistički djelatnici, a kada nisu tamo onda je Opatija zapravo prilično mrtav grad. Okupila se grupa različitih pojedinaca, iz različitih područja – likovne umjetnosti, glazbe, izvedbenih umjetnosti itd. Uglavnom su to ljudi koji su se godinama poznavali i koji su ili ostali živjeti u Opatiji ili su bili negdje izvan Opatije ili u inozemstvu na školovanju ili radu, a koji su se vratili. Htjeli smo da svatko pronađe nešto za sebe. Bio je to svojevrsni "vašar" kulture i umjetnosti s temama koje su bile za to vrijeme, kako za Opatiju tako i za Rijeku, dosta alternativne.

Druge godine su mnogi odustali od rada na Op. Artu, a dio ljudi je počeo razvijati Liburnikon – festival znanstvene fantastike, naprednih znanosti, povijesti i mitologije. Jedna od ideja Op. Arta je bila da ljudi koji žele nešto raditi, a ne znaju kako to predstaviti javnosti da kroz sudjelovanje u svim fazama pripreme i organizacije festivala dobiju znanja i steknu iskustvo koje će onda moći primijeniti na svoje područje interesa. Nakon te druge godine kada se Op. Art. "tražio", u trećoj godini se fokusirao na Volosko, pa je festival dobio svoj kontekst i koncept i od tada je dvodnevna manifestacija. Op. Art je i dalje nekomercijalan, i dalje nudi sadržaje i programe koji nemaju širu publiku. Mislim da se ljudi koji ga rade svaki put ispočetka pitaju ima li smisla, posebno kada znaš da dovodiš neki kvalitetan bend, dobro izložbu, dobru predstavu, a nemaš velik odaziv. Osobno mislim da je to super priča. Op. Art ima svoju budućnost i treba ga nastaviti razvijati.

 

KP: Danas je ključno mjerilo uspjeha opstanak na tržištu – mjeri se koliki će profit svaki proizvod osigurati. Ta je ekonomska paradigma sve dominantnija i u svijetu kulture i umjetnosti. S kojim argumentima braniti neprofitne kulturne i umjetničke sadržaje u takvom okruženju?

I. B.: Tu boljku osobno nazivam "projektitisom". To je trend koji je zahvatio i Hrvatsku – promišljaju se načini kako da udruge u kulturi i ustanove u kulturi izađu na tržište. To je i dobro i loše. Dobro je da neke mastodontske institucije, posebno one koje su naučene biti na gradskom i državnom proračunu počnu na drugi način promišljati vlastiti rad, i u smislu organizacije i u smislu aktivnosti, a s druge strane neki sadržaji i programi se ne mogu gurati na tržište i u komercijalizaciju. Mislim da za pojedine sadržaje ideja broja nije ono po čemu treba procjenjivati uspješnost - indikator broja ljudi koji su došli na predstavu, izložbu, koncert ili performans, ne mora mnogo toga značiti kada je riječ o sadržajima koje nitko drugi ne nudi, o programima koje nemaš gdje drugdje vidjeti. Znači da ne možeš mjeriti uspjeh nekog performansa činjenicom da je na njemu bilo 27 ili 2000 ljudi ili 270 ljudi. U ovom trendu poticanja poduzetništva i u kulturi i općenito među organizacijama civilnoga društva tu treba raditi nekakvu distinkciju između onoga što jest i što može biti komercijalno i gdje je važno da budu stotine ljudi koji će nešto čuti ili vidjeti i onih sadržaja koji jednostavno nisu takvi, a važni su da bi građani mogli dalje istraživati, saznati, pratiti neke druge stvari, imati naknadna promišljanja onoga što su čuli, prepričavati to dalje i slično

 

KP: Budući da si već godinama aktivan na civilno-društvenoj sceni, s izletima u kulturne aktivnosti, što misliš kako kultura može djelovati na društvo, može li pridonositi nekim pozitivnim pomacima i uvoditi nove vrijednosti u društvo?

I. B.: Mogu dati jedan primjer koji je malo pretjeran, ali možda bi mogao biti zanimljiv. Dosta radim na području Ličko-senjske županije, ne u smislu kulturne produkcije, već u okviru razvoja civilnoga društva. Mislim da nije pogrešno reći da je Lika veliko područje s malim brojem stanovnika, prometno je loše povezana, i pitanje je u kojoj je mjeri u Lici razvijeno civilno društvo. No, isto tako je pitanje je li potrebno poticati razvoj civilnoga društva tamo - da li to Ličani žele, znaju li što bi trebalo biti civilno društvo, što ono donosi za razvoj zajednice itd. Ako je odgovor da, onda mislim da je upravo stvaranje sadržaja u kulturi nešto što će možda više i prije pomoći razvoju civilnoga društva, nego sporadične tribine i radionice koje se inače vezuju uz aktivnosti organizacija koje se bave poticanjem razvoja civilnoga društva. Smatram da je slična priča bila u Rijeci i drugim gradovima, odnosno da su organizacije koje su radile na nezavisnoj kulturnoj sceni bitno utjecale na stvaranje nekakvog zdravog okruženja za život, pa tako i u smislu razvijanja civilnoga društva. Mislim da su te dvije stvari potpuno povezane, čak bih rekao da je dobro da kulturne aktivnosti prethode razvoju civilnoga društva, odnosno da su svakako neizostavni dio te priče.


Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 06.09.2011