Kupovanje unaprijed izgubljenog vremena | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Kupovanje unaprijed izgubljenog vremena

Pozamašni iznosi koji se kulturi dodjeljuju putem natječaja financiranih iz Europskog socijalnog fonda prikrivaju činjenicu da okviri natječaja ne omogućuju dugoročnu stabilnost udruga.

Piše: Luka Ostojić

FOTO: Marco Verch / Flickr

Kad je inicijativa Dosta je rezova! početkom godine organizirala prosvjed ispred Ministarstva kulture, ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek ustvrdila je da rezova nije bilo: "Izvorna proračunska sredstva u dvije godine povećana su za oko 100 milijuna kuna, a samo kroz Europski socijalni fond (...) osigurano je više od 90 milijuna kuna za programe poticanja participacije u kulturi." Doista, od 2017. godine Ministarstvo kulture raspisalo je četiri natječaja ESF-a koji otvaraju mogućnost novih projekata i izvora financiranja. Međutim, u prethodnom tekstu vidjeli smo da je ESF ponajprije fokusiran na smanjenje nezaposlenosti. Kako je kultura povezana s ciljem i aktivnostima Europskog socijalnog fonda?

U recentnoj Uredbi Europskog parlamenta i Vijeća o Europskom socijalnom fondu kultura ima marginalnu ulogu i spominje se tek na jednom mjestu: "ESF-om bi se također trebalo doprinijeti kulturnim i kreativnim vještinama. Sociokulturni, kreativni i kulturni sektori važni su jer se posredno odnose na ciljeve ESF-a; njihov bi se potencijal stoga trebao bolje uključiti u projekte i programiranje u okviru ESF-a." Fond se time ipak otvara kao izvor sredstava za financiranje kulturnih aktivnosti, što je iz perspektive kulture pozitivno. U okviru ESF-a riječ je o relativno malenom iznosu, ali u kontekstu siromašnog javnog budžeta za kulturu to je prilično ozbiljna svota. No kultura je u okvirima ESF-a važna tek kao izvor potencijalnih kreativnih vještina koje otvaraju put za nove poslove. Stoga se unutar ESF-ovih natječaja primarno financiraju kulturne djelatnosti koje doprinose tom cilju. To ne bi bio problem da ti natječaji služe kao manji izvor financiranja kulture, ali u Hrvatskoj gdje se radi o značajnom izvoru prihoda, to znači da navedeno viđenje kulture uvelike određuje što kultura jest na ovim prostorima. Slikovito rečeno, kulturne organizacije kojima je ESF postao glavni izvor prihoda nemaju izbora nego baviti se primarno kulturom kao pedagoškim sredstvom. To je loše jer – treba li to naglasiti? – kultura nije samo kreativni trening za stjecanje utrživih vještina. 

U prethodnom tekstu saznali smo i da provedba projekata uvelike ovisi o vladi konkretne države. Doista, kad pročitamo opise ESF-ovih natječaja koji su raspisani u Hrvatskoj, vidimo da izostaje ideja o kulturi kao poslovnom treningu – cilj natječaja namijenjenih mladima ili građanima starijima od 54 godine je učiniti te građane socijalno uključenima, a ne "istreniranima" za tržište "kreativnog" rada (kako su to vjerojatno zamislili političari u Bruxellesu). No vidimo da se svi raspisani i planirani natječaji ipak vrte unutar tema kojima se ESF bavi: to su redom natječaji fokusirani na ekonomski marginalizirane društvene skupine, s ciljem poticanja kreativnih vještina, pogodni za radioničke formate (uz iznimku natječaja Kultura u centru koji je namijenjen jačanju razvoja javno-civilnog partnerstva, u sklopu ESF-ove linije potpore jačanju organizacijskih kapaciteta). Dakle, ovi natječaji pojavili su se kao značajan izvor financiranja za jednu bitnu, ali ograničenu nišu kulturne produkcije. Kako je Ministarstvo kulture iskoristilo taj potencijal? Je li uklopilo ESF-ove natječaje u svoju kulturnu politiku?

Kako smo naveli, bitan problem ESF-a je difuzija odgovornosti: jedno europsko tijelo određuje smjernice, drugo europsko tijelo i vlada pojedine države dogovaraju operativni program, a sama vlada onda raspisuje i provodi natječaje. Stoga je čest slučaj da vlade svojom širom politikom ne prate ciljeve ESF-ovih natječaja (pa se oni pretvaraju u izoliranu i dugoročno beskorisnu mjeru) ili da im čak proturječe. U idealnom slučaju, pak, ESF i država dijele političku ideju pa se ESF-ov natječaj može pojaviti kao mjera unutar šireg napora pojedine države. Dosad raspisani i planirani ESF-ovi natječaji u Hrvatskoj mogu se, pak, razvrstati u svaku od tih kategorija.

Krenimo od pozitivnog primjera. U "Godišnjem planu za 2019." predviđen je natječaj Čitanjem do uključivog društva koji bi trebao biti objavljen u listopadu ove godine, a rezultati bi trebali biti objavljeni u travnju 2020. U sklopu tog natječaja odvijat će se "priprema i provedba programa i projekata poticanja čitanja i razvoja čitalačkih kompetencija te aktivnosti jačanja kapaciteta u području promicanja čitanja." Taj se natječaj direktno nadovezuje na Nacionalnu strategiju poticanja čitanja koju je Ministarstvo kulture usvojilo krajem 2017. godine. Uz to, radi se o dobrom dodatku naporima Ministarstva da reformira sustav književne produkcije i distribucije koji se ozbiljno urušio nakon sloma Algoritmovog lanca knjižara te iste godine. Predviđenih 49 milijuna kuna ESF-ova natječaja bit će više nego koristan dodatak već postojećoj dugoročnoj politici Ministarstva – a ako reforma bude uspješna, čak će se smanjiti nezaposlenost u književnom sektoru. Dakle, ako natječaj prođe kako je planirano, to će biti idealna primjena ESF-a na lokalnoj razini. 

Manje idealne primjene su one koje nisu jasno vezane uz kulturnu politiku pa se čine kao kratkoročni "bonus" bez značajnih dugoročnih benefita. Općeniti je problem ESF-ovih natječaja što uglavnom financiraju vremenski ograničene projekte zbog čega dodijeljena sredstva često ne mogu služiti kao temelj za daljnji rast. Ovdje spadaju raspisani natječaji Umjetnost i kultura 54+ i Umjetnost i kultura za mlade. Recimo, u sklopu natječaja 54+ aktivnosti se provode do 18 mjeseci, a njima se socijalno uključuju stariji građani i educiraju se kulturni djelatnici za rad s tim skupinama. No što kad se projekti provedu? Jesu li polaznici aktivnosti u tih godinu i pol postali socijalno uključeni pa je daljnji rad s njima suvišan? I što da rade djelatnici "stručno usavršeni" za rad sa starijim građanima kad potpora za takav tip rada više ne postoji? Nije jasno kako bi ishodi tih projekata mogli poslužiti za daljnje bavljenje istim problemom, osim u slučaju da se isti natječaj ponovi iduće godine (kao što je za 2019. najavljeno raspisivanje natječaja Umjetnost i kultura za djecu i mlade). No ni u tom slučaju ne postoji direktna veza s ranijim natječajem. Pritom redovne aktivnosti Ministarstva kulture (ni srodnih ministarstava) nisu u tolikoj mjeri posvećene kulturnom radu s navedenim skupinama. A riječ je o natječajima za koje se izdvaja između 20 i 25 milijuna kuna – šteta je da služe samo kao prigodna i privremena mjera bez dugoročnih benefita. 

Još veća šteta nastaje kad se natječaj ESF-a kosi s državnom politikom. Tako je svrha lani raspisanog i provedenog natječaja Kultura u centru bila "razvoj kapaciteta organizacija civilnog društva, osobito udruga i socijalnih partnera, te jačanje civilnog i socijalnog dijaloga radi boljeg upravljanja". ESF nema namjeru tek dodijeliti novce koje će organizacije trošiti, nego želi doprinijeti i gradnji kapaciteta tih organizacija. To je posebno važno za udruge iz civilnog društva koje značajno sudjeluju u provedbi ESF-ovih projekata, a nemaju zaleđe javne institucije pa im je svakodnevno funkcioniranje krhko i podložno političkim promjenama. Stoga bi ovakav natječaj trebao doprinijeti tome da se izgrade udruge koje ne bi morale strahovati za svoju egzistenciju i koje bi mogle logistički provesti planirane aktivnosti. Međutim, dok Ministarstvo kulture raspisuje ovakav natječaj, istovremeno aktualna Vlada nastavlja višegodišnju politiku gušenja civilnog društva, o čemu je pisala Matija Mrakovčić. Taj primjer ukazuje na, da iskoristimo bajkoviti kliše, maćehinski odnos države koja podržava civilno društvo kad treba provesti europske projekte, ali mu ne dopušta nikakvu stabilnost mimo toga. 

Naposljetku, najneobičniji, ali i paradigmatični slučaj je dugo najavljivani i upravo raspisani natječaj Mediji zajednice. Natječaj je najavljen u tri zadnja godišnja plana: prvo je trebao biti raspisan u prosincu 2017. godine, zatim u travnju 2018., a naposljetku u ožujku 2019. U planu za 2017. i 2018. natječaj je trebao biti težak 30,6 milijuna kuna, no naposljetku će se dodijeliti samo polovina tog iznosa: riječima ministrice Obuljen, druga polovina će se dodijeliti na novom natječaju koji će se raspisati nakon što budu usvojeni novi Zakon o elektroničkim medijima i Smjernice medijskih politika. To je primjer nesrazmjera između europske i lokalne razine: dok sredstva ESF-a za medije čekaju spremna nekoliko godina, Ministarstvo kulture nikako da usvoji jasnu medijsku politiku koju bi ESF-ov natječaj trebao pratiti. Medijska politika nužna je i neovisno o ESF-u: o stanju medija više se puta pisalo na Kulturpunktu, Radničkim pravima, Biltenu i u drugim medijima, a dodajmo samo da je rad neprofitnih medija praktički na izdisaju. Ne samo što Hrvatska bilježi značajan porast cenzure i tužbi za klevetu koji ograničavaju slobodu medija, nego ne postoje ni osnovni egzistencijalni uvjeti da neprofitni mediji uopće rade svoj posao.

Pomaže li tim medijima ESF-ov natječaj? Dakako, riječ je o potpori koja će mnoge medije barem privremeno spasiti od gašenja. Međutim, čini se da izvedba natječaja neće stvoriti temelje za daljnji razvoj medija. Natječaj je fokusiran na proizvodnju medijskih sadržaja o socijalno isključenim društvenim skupinama i na edukaciju novinara za rad na takvim temama. Ta tematika je iznimno bitna, no valja naglasiti da tematski opseg medija (pogotovo onih specijaliziranih za kulturu) nije ograničen samo na sadržaje o socijalno isključenim skupinama. Sama edukacija, ma koliko bila važna, čini se kao rješenje pogrešnog uzroka – primarni problem u Hrvatskoj nije manjak educiranih novinara, nego nemogućnost profesionalnog novinarskog rada zbog financijske nestabilnosti medija, na što veći broj educiranih novinara neće utjecati. 

Ovi prigovori ne bi bili utemeljeni da je ESF-ov natječaj jedna od manjih mjera koje prate komplementarne politike, no u ovoj situaciji Mediji zajednice vjerojatno će postati glavni izvor financiranja medija, što nije dobro jer je natječaj ograničen kako tematikom, tako i vremenskim periodom (12 – 24 mjeseca). U svakom je slučaju riskantno da mediji ovise o jednom velikom izvoru financiranja. To će se ovdje neizbježno dogoditi: minimalna potpora po mediju iznosi 450 000 kuna što premašuje ukupni dvogodišnji budžet značajnog broja manjih neprofitnih medija. Uz to je riječ o potpori male vrijednosti, a ukupna potpora manje vrijednosti jednom nakladniku ne smije prelaziti 200 000 eura u tri godine. To znači da se bitan broj većih neprofitnih medija neće moći prijaviti na druge natječaje za potpore malih vrijednosti (kao što su natječaji Agencije za elektroničke medije). Stoga će značajan broj i većih i manjih medija postati ovisan o ESF-ovoj potpori, što nije dobro jer natječaj nije zamišljen da izgradi infrastrukturne uvjete za daljnji rad medija, nego kao privremena potpora određenom tipu sadržaja. I takva potpora u ovom će stanju značiti mnogo za opstanak i rad neprofitnih medija, no Hrvatskoj nasušno treba sustavna ideja i provedba medijske politike koja će širem opsegu medija stvoriti infrastrukturnu stabilnost. 

Iz ovog pregleda možemo procijeniti koliko ESF pomaže nevladinim udrugama koje su, kako smo spomenuli, u naročito osjetljivom položaju jer nemaju garantirana sredstva za vlastitu egzistenciju. S jedne strane ESF im doista predstavlja značajan potencijalan izvor prihoda. S druge strane, u tim natječajima radi se o ograničenom setu podržanih aktivnosti, kao i o vremenski ograničenim sredstvima koja ne pružaju dugoročnu stabilnost. Pritom se te organizacije za sredstva natječu i s javnim institucijama, zakladama i profitnim organizacijama. Naposljetku, s obzirom na ESF-ovu izrazitu zahtjevnost pri praćenju projekata, od korisnika sredstava traži se razina administracije za koju manje organizacije nemaju spreman kapacitet. Dakle, dok ministrica Obuljen Koržinek ističe pozamašan iznos koji se dodjeljuje putem ESF-ovih natječaja, prešućuje da okviri natječaja ne omogućuju udrugama stabilnost potrebnu da rade svoj posao. Stoga, nažalost, ESF nije dovoljan odgovor na probleme javnog financiranja kulture. 

Zaključno, ideja o europskoj zajednici država koja kroz strukturne fondove smanjuje nejednakost građana zvuči odlično. Međutim, teško se oteti dojmu da Europski socijalni fond nije uspio značajno smanjiti nezaposlenost ni socijalnu isključenost marginaliziranih skupina na razini Europske unije – unatoč značajnim ulaganjima. Uzroci toga su bezidejnost i konzervativnost na razini europskih tijela koja određuju smjernice, te nekoordiniranost europskih i lokalnih tijela u provedbi ESF-ovih operativnih programa i natječaja. Isti problem uočljiv je i na ovoj manjoj razini, u polju hrvatske kulture, gdje ESF nije izazvao tektonske promjene unatoč nominalnom povećanju budžeta. Nažalost, sad je već bolno očito da nam Europska unija neće "sletjeti" i ponuditi nikakvo idejno ni financijsko rješenje ekonomskih, političkih ni inih kriza. Novci ESF-a mogu biti koristan dodatak domišljenoj politici, no sve dok se politika svodi na puko "povlačenje sredstava iz europskih fondova", sredstva ESF-a služit će prvenstveno za kupovanje vremena koje je unaprijed izgubljeno. 

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 06.05.2019

VEZANE VIJESTI

Konzervativno i bezidejno rješenje

Piše: Luka Ostojić
Budući da nezaposlenost svodi na neprilagođenost građana tržištu rada te da je oblikovan okvirima postojeće ekonomije, Europski socijalni fond ne uspijeva utjecati na nejednakost u Uniji.

Strategija je mrtva, živjelo civilno društvo!

Piše: Matija Mrakovčić
Nakon frontalnog napada na civilno društvo u 2016. godini, izgledno je da je ova Vlada odlučila taktikama iscrpljivanja ugušiti sve buduće pokušaje borbe.

Na tehnokratskoj giljotini

Piše: Lujo Parežanin
Reakcije ministrice i Ministarstva kulture na zahtjeve inicijative Dosta je rezova pokazuju osnovno nerazumijevanje uvjeta rada u umjetnosti i kulturi.