Laboratorijske Vježbe 1 | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Laboratorijske Vježbe 1

U sklopu ovogodišnjeg Urban festivala predstavljeno je 15 studentskih radova.

Piše: Olga Majcen Linn

Projekt Akademija kao laboratorij koji je pokrenula ALU Zagreb, ukazuje na činjenicu da se, vezano uz bolonjsku reformu, iz temelja mijenja i sustav umjetničkog obrazovanja. Akademija, koja je u odnosu na druge bila najopušteniji fakultet u smislu neformalnog odnosa studenata i profesora i lakoće studiranja, a istovremeno inzistitirala na starinskom programu savladavanja figurativne predodžbe u tradicionalnim tehnikama, ovim se projektom otvara i transformira. Ne postoji više samo edukacijski sustav sa zadanim programom, već se edukacija polako pretvara u mogućnost izlaganja od samog početka, čak prije stjecanja osnovnih znanja. S jedne strane takav će program na dobar način iskustveno pripremiti studente umjetnosti na izazove izlagačke prakse, dajući im iskustvo javnog djelovanja i odgovornosti koju ono nosi. No s druge strane problemi nastaju kada mladi umjetnici nisu na nivou platforme koja ih gura naprijed – primjerice kada nemaju adekvatan rad na određenu temu, a vlastita ambicija i želje okoline ih tjeraju na izlaganje.

U sklopu spomenutog projekta ovo je druga akcija. Prethodila joj je gostujuća izložba Enter/tein i predavanje profesora s ljubljanjske Akademije i Računalnog fakulteta, što je bilo značajnije za akademiju kao instituciju i smišljanje novih modela suradnji, nego kratkoročno gledano za same studente. Na Urban festivalu oni su dobili pravu priliku da izlažu u sklopu Laboratorijskih vježbi I koje su nastale nakon određenog broja diskusija. Raspisan je posebni natječaj za studente, do kojih su organizatori došli izravno preko projekta Akademija kao laboratorij. Radovi pristigli na taj natječaj nisu selektirani.

Tema čitavog festivala pa i tog njegovog dijela bila je Kako žalimo?. Naravno ne u smislu privatnih žaljenja ili ceremonija i obreda koje vežemo uz to, već kao i obično na Urban festivalu, u smislu urbanog vremena i prostora - zagrebačkog urbaniteta i njegove mijene. Ta činjenica možda nije sasvim jasna kada se prvi puta pročita ili čuje naslov izražen u prvom licu koji sugerira privatnost, te se veže uz osjećaje, no ukoliko su umjetnici pratili prethodna izdanja festival kada su teme bili neki drugi prostori (2007.), politike prostora (2006.), zaboravljena mjesta (2005.) ili slobodno vrijeme (2004.) jasno je da su privatna žaljenja festivalu zanimljiva samo ukoliko su vezana uz društvenu stvarnost.

Budući da obično žalimo za nečim što smo proživjeli i asociramo to s lijepim uspomenama, mladi će umjetnici zbog nedostatka iskustva svakako imati više problema u ostvarivanju kvalitetnog rada. Naravno s takvom se temom lakše snalaze umjetnici koji vladaju medijem urbanih akcija – poput Martina Krenna koji je sa svojim protunacističkim radovima u urbanom prostoru spreman na takvu temu ili pak Stephana Rummela, umjetnika zvuka koji je u svom radu Podzemni duhovi samo prilagodio svoj medij urbanom okruženju referirajući se na podzemnu željeznicu – opće mjesto zagrebačke frustracije.

Među petnaest neselektiranih ambicioznih studentskih prijava, kao što se moglo očekivati, ima puno doslovnih i patetičnih radova koji kukaju nad širenjem i naglim rastom Zagreba koji postaje grad bez identiteta, nad kapitalizacijom grada, razgranavanjem shopping centara, kao i nad globalnim problemima poput zagađenja svjetskih voda. Izvedbe su klišeizirane i manjka im entuzijazma. To je tipično za studente umjetnosti koji s jedne strane slušaju najavangardniju glazbu, nose tetovaže i pirsinge na najčudnijim mjestima, odijevaju se najotkačenije, ali kad se radi o njihovom umjetničkom radu postaju konzervativni, tradicionalni i užasno oprezni.

Mladi umjetnici često dobivaju kritike na račun svojih slikarskih ili kiparskih radova jer postoji toliko drugih novijih medija koji bi im trebali biti bliskiji. No nema ništa gore od loših i neprobavljenih konceptualnih radova. A na ovogodišnjem Urban festivalu je bilo nekoliko takvih radova. Primjerice, kritika razvoja grada i situacije da tisuće izubljenih duša svaki dan jure na posao i s posla, a u utrci za novcem prestiže ih vrijeme izražena u jednom radu. A to je sve predstavljeno plahtama koje prekrivaju modele grada s natpisom grad je mrtav. No, taj rad barem nije promašio temu, za razliku od rada postmodernističke isprike Picassovoj skulpturi u dvorištu Akademije. Drugi problem u koji studenti upadaju je pretjerana simbolika, zbog koje je gotovo nemoguće isčitati rad. Martina Vrbanić je primjerice zanimljivo koncipirala svoju akciju - puštala je papirnate brodove na glavnim gradskim fontanama i promatrala njihovu sudbinu. No rad je doslovce upropašten simboličkim značenjima s obzirom da su brodovi predstavljali naše krstarenje životom, nadu ili žaljenje zbog toga kamo naš grad plovi.

Sličan problem ima rad Anite Kuharić Kad imamo žalimo, kad nemamo žalimo. Problem zagađenja vode koji je tematiziran u njenom radu predstavljen je stolicom na kojoj stoji prazna čaša kraj pumpe za vodu na Britancu. Taj minimalan pristup, bez umjetnice da dodatno objasni ljudima koji dolaze na pumpu i nekako izagitira problem voda, ne dopire do misli posjetitelja pumpe. Čak i kada bi rad (pumpa, stolica i čaša) bio izoliran u galerijskom white cubeu, teško da bi jasno ukazali na dotičnu temu i isprovocirali kontemplaciju nad vodama.

No bilo je i nekoliko zanimljivih radova. Prije svega treba istaknuti Kapsulu svježeg zraka koja posjetiteljima shopping centara omogućava predah i svjež zrak i koja je u izvedbi Ane-Marije Paček bila postavljena u Kaptol centru. Zanimljiv je i rad Nevene Pližote Nexus koja je sadržaje narodnih novina odlučila istaknuti na plakatnim mjestima u vidu plakata od recikliranog papira. S obzirom da su to najnečitljivije novine koje postoje, a sve se opće zakonske odrebe, kao i oglasi za posao ili privatni oglasi tamo objavljuju, promjena proporcija čini se uputna. No, definitivno najveseliji rad izvela je Vlatka Škoro, koja je sa svojom skulpturom Pijanac obišla nekolicinu gradskih kafića, gdje se i sama opijala, te pozivala sve da joj se pridruže u piću i žalovanju. S obzirom da je problem alkoholizma vrlo zapostavljen, a vrlo prisutan na našim prostorima, taj se rad čini dobro zamišljen.

Nadajmo se da će Laboratorijske vježbe II, ako se održe na sljedećem Urban festivalu, sadržavati radove koji su prošli selekciju, kao što uostalom prolazi i ostatak programa. S obzirom da je većina galerijskih prostora u Zagrebu posvećena mladim umjetnicima (pa čak i u galerijama koje su nekad bile posvećene isključivo etabliranim umjetnicima, danas mladi isto dobivaju šansu poput primjerice Galerije Račić), te s obzirom na infrastrukturu raznih festivala uvijek žednih novih svježih zvijezda, zasigurno nijednom dobrom umjetniku neće uzmanjkati šansa za izlaganje.

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 19.05.2008