Laforest: očaravajuća jednostavnost | kulturpunkt

Kulturoskop Školica

<

Laforest: očaravajuća jednostavnost

Retrospektivna izložba u galeriji Karas otkrila nam je jednu od naših zaboravljenih umjetničkih veličina na razmeđi likovnosti i dizajna.

Piše: Ana Abramović

Ta starija dama iznimno zanimljivog opusa malo je kome poznata: Lidija Laforest, samostalna umjetnica i grafička dizajnerica rođena je 1926. u Herceg Novom, u uglednoj burgundskoj obitelji plemićkog podrijetla. Obrazovala se u Zagrebu, na Akademiji primijenjenih umjetnosti i do danas je članica ULUPUH-a. Njen opus sadržava grafike, crteže, fotografije, kao i primjenjena dizajnerska rješenja (na primjer, serija turističkih brošura i letaka za Boku Kotorsku), a svi radovi u dugogodišnjoj umjetničkoj i dizajnerskoj karijeri jednako oduševljavaju svojim jednostavnim stilom, djetinjim senzibilitetom i nenametljivim humorom u vizualnim rješenjima. Još važnije, čak i letimičan pogled na radove ostavlja dubok dojam upravo zbog profesionalnog svjetonazora kojim je sretno pomirila umjetničku profesiju i potrebu društva za dizajnom i vizualnim identitetom. Njena ležerna sigurnost u vlastitu zadaću otvara nam prostor za suvremeno promišljanje umjetnosti i umjetničkog obrazovanja.

Retrospektivna izložba održana u zagrebačkoj galeriji Karas od 16. do 27. listopada, uvela nas je u Laforestin opus kroz nekoliko fotografskih prizora u kojima se umjetnica sama pojavljuje, čime nam je omogućeno da skromni i raznovrsni izbor posve različitih radova sagledamo kao koherentnu autorsku cjelinu. Laforest se u umjetničkom smislu etablirala pedesetih godina, pa s obzirom na dugogodišnju karijeru ne čudi raznovrsnost radova koji variraju u tematskom smislu, tehnici i namjeni: od posve osobnih crteža do primijenjenih grafičkih rješenja. U kratkoj šetnji tijesnim prostorom galerije svakog su posjetitelja vjerojatno najviše šarmirale ilustracije. Kokoti i morski psi, II sonata h-mol te Bokeljska mornarica već nazivima otkrivaju topao karakter umjetnice. Njima je Laforest u nekoliko poteza htjela izraziti svoje privatne, trenutne fascinacije. Jednostavne linije postaju dio visoke umjetnosti možda upravo zato što kod promatrača stvaraju osjećaj o pokretu, elegantnom i umješnom potezu ruke. Promatrač ostaje fasciniran potpunom diskrepancijom između ovog umjetničkog čina te jednako jednostavnih crtalačkih dosjetki na rubovima nečije bilježnice. S druge strane, djelo Lidije Laforest predstavlja uspjeh modernizma u svojoj humanističkoj misiji. Neopterećen izraz i eksperiment jednako funkcioniraju kod primijenjenih radova i dotičnih spontanih crteža nastalih na uredskim papirima (s onim rupicama na rubovima zaboravljene funkcije). Neka od primjenjenih ostvarenja su prijedlog za grafičko rješenje ovitka knjige Kafkinog Procesa, spomenuti turistički plakati, novogodišnje čestitke Tipkačice...

Individualnost Lidije Laforest naglašena je s razlogom. Formativno razdoblje umjetnice odnosi se na period '50-ih godina, EXAT-a 51 i jasnih očekivanja koje je socijalizam imao od dizajna, arhitekture i svih koji sudjeluju u oblikovanju nove svakodnevice. Ovakva situacija omogućila je Laforest prakticiranje vlastite umjetnosti nakon školovanja na Akademiji. Njena individualnost leži u uspješnom pomirenju modernističkih težnji s osobnim djetinjim i zaigranim senzibilitetom te željom za eksperimentom. Po napuštanju izložbenog prostora i povratku u svakodnevnu vrevu posjetitelju je preostalo da se bavi pitanjem u kojoj je mjeri ovakva umjetnička pozicija privilegirana, bilo njenim podrijetlom, bilo zbog pozicioniranja unutar akademskih elita socijalizma? U svakom slučaju, Laforest se nije bavila provokativnim temama i u tome je potpuno uspjela, šarmantno balansirajući između apstrakcije i figuracije.

Apstraktna kompozicija s kataloga izložbe, koju je naslikala zajedno s kolegom Božom Jušićem, mogla se vidjeti u Domu narodnog zdravlja Peščenica. Danas se na tim zidovima posve sigurno mogu naći samo upadljive reklame za lijek protiv visokog tlaka (za čijeg je autora i bolje da ostane anoniman). Zato, radi osobnog zdravlja, ponekad vrijedi navratiti do sterilnog galerijskog prostora po kakvu priču iz umjetnosti i društva.

Tekst je nastao u sklopu neformalnog obrazovnog programa Kulturpunktova novinarska školicaSvijet umjetnosti, ciklus 2013-14, udruge Kurziv - Platforma za pitanja kulture, medija i društva.

Objavio/la antonija [at] kulturpunkt.hr 19.11.2013