Lakmus papir za progresivnost | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Lakmus papir za progresivnost

Ofenziva na skvotove koja se događa na razini EU tjera nas da taktički promišljamo u kojoj sferi nalazimo nove ili stare, fizičke i političke prostore samoedukacije o urbanim politikama.

Piše: Jere Kuzmanić

FOTO: Avtonomna tovarna Rog

  • A
  • +
  • -

Skvotiranje, odnosno ulaženje u nekorištene prostore i njihovo korištenje bez dopuštenja vlasnika nije raširena praksa u Hrvatskoj pa se o njoj najčešće govori u kontekstu nezavisne kulturne produkcije i rijetkih pojedinačnih supkulturnih scena koje su na taj način osigurale svoje prostorne potrebe. Relativno se malo razgovara o skvotiranju u kontekstu urbanih politika i odnosa ove političke taktike sa širim društveno ekonomskim dinamikama. Povodom evikcije ljubljanske Autonomne Tvornice Rog, prostora bivše tvornice legendarnih bicikli koji je bio u funkciji od 2006. godine nakon akcije skvotiranja, vrijedi sagledati ovu temu i iz tog ugla. 

Najprije, treba objasniti da se radi o skvotiranom prostoru koji je udomio uobičajene sadržaje nezavisne scene: skejt park, suvremene cirkuske grupe, prostor za koncerte, ateljee i slično. Prostor su koristili Antifašistična fronta, Nevidnih delavcev sveta (Nevidljivi radnici svijeta) i mnoge druge umjetničke, političke i sportske grupe, a postojala je i medicinska klinika za tražitelje azila. Tijekom godina program namijenjen javnosti bio je besplatan, a kroz Rog je prošlo na stotine neafirmiranih umjetnika, muzičara, aktivista itd. U 15 godina koliko postoji Tovarna Rog, bilo je nekoliko pokušaja dogovora s gradskim vlastima, kao i s tvrtkom MOL koja je vlasnik, no nijedan od njih nije urodio nikakvim rezultatom, čak ni kada su "ilegalci" tražili ugovor o privremenom korištenju s obvezom napuštanja prostora. Prostor kao takav nikad nije dobio ugovor niti se formalizirao, a njegovi su korisnici proklamirali da "kao neformalna mreža pojedinaca vjerujemo da su naši postupci potpuno legitimni i utemeljeni, iako trenutno nemaju službeno dopuštenje". Stoga je društveni centar s dvjestotinjak redovitih korisnika često bio bez struje, a 2010. i 2016. pred vratima su se našli policija i bageri. Priča o autonomnom prostoru Tovarna Rog završila je 19. siječnja ove godine kada je u ranim jutarnjim satima prostor eviktiran te je istovremeno počelo rušenje kompleksa. Korisnici koji su se tamo našli uhićeni su, dio njihovih stvari je konfisciran, dok je veliki dio opreme ostao zatrpan pod ruševinama.

Mogli bismo reći klasična priča jednog skvotiranog prostora kakvi nestaju s karte posljednjih desetak godina da ne postoji jedan nelogičan twist. Na mjestu Roga gradska uprava Ljubljane želi graditi ni manje ni više nego – društveno-kulturni centar, odnosno žele zamijeniti skvotirani kulturni centar za kulturni centar financiran novcima Europske unije. Nešto očito suštinski nedostaje postojećem stanju u skvotiranom prostoru ako je grad Ljubljana spreman uložiti 1.85 milijuna eura za model privatno javnog partnerstva koji bi realizirao potpuno istu funkciju, na istom mjestu, u novoizgrađenoj zgradi i s potpuno novim korisnicima. Gradonačelnik Zoran Janković iz svoje "apolitične", liberalno-lijeve stranke Pozitivna Slovenija (nezgodan naziv s obzirom na epidemiološku situaciju) ovakvim iracionalnim pristupom pokazuje da mu dijalog sa skvoterskim pokretom nije ni najmanje zanimljiv.

Budući da vlastitu političku poziciju često prezentira kao pragmatičnu, a ne ideološku i komunalnu, a ne popularnu, mogli bismo reći da je ovdje u pitanju vrlo nepragmatičan potez iz financijske perspektive, ali i u kontekstu njegove komunalne "zelene" politike. Naime, osim gradnje gradskog stadiona, ono po čemu je ova ljubljanska uprava značajna su urbane politike koje prate progresivne trendove diljem Europe: elektrifikacija javnog prijevoza, uređivanje javnih prostora, izbacivanje automobila iz centra, participativno planiranje, prostori za kreativne industrije itd. Sam Rog svoju je schrödingerovsku namjenu dobio 2010. u sklopu jedne takvog procesa, točnije europskog projekta Druga šansa: od industrijske upotrebe do kreativnog impulsa, pridruživši se gradovima Nürnbergu (bivša tvornica AEG), Leipzigu (HALLE 14 bivše tvornice pamuka), Veneciji (Arsenali) i Krakovu (tramvajsko skladište). Cilj projekta je nadograditi nekadašnja industrijska mjesta u središta kulture, pa tako i Rog iz Autonomne tvornice pretvoriti u Centar za suvremenu umjetnost. 

Čini se ipak da Jankoviću postojanje autonomnog Roga nasuprot umivenog kulturnog centra ne predstavlja bitnu sadržajnu razliku, a postoji stavka koja u njegovoj pragmatičnoj, zelenoj i neoliberalnoj agendi ima viši prioritet. Ma koliko nam se projekti društvenih centara, transformirane industrije ili kreativnih hubova činili progresivni i potentni modeli razvoja grada odozgo, često je njihova praktična politička svrha servisiranje tokova investicija. Nekadašnje industrije, skvotovi i nedovršena zemljišta postaju prostor trgovine i spekulacije nekretninskog biznisa kroz razvojne planove, temporary-use modele prenamjene i polivalentne praonice novaca iz projekata. Tvornica Rog, kao i mnogi drugi skvotovi koji su se našli na teritoriju buduće investicije, nije pogodna predinvesticijska situacija za neometan tok novca koji Jankovićevoj agendi predstavlja nesavladivu kontradikciju. Tako je i ova poprilično agresivna evikcija, uz podršku Janše i dijela slovenske javnosti, poslužila kako bi prokazala na koji način gradska uprava bira svoje razvojne strategije. Skvotirani prostori u kontekstu urbanih politika često služe kao lakmus papir koji ukazuje okvir unutar kojeg se urbana politika prenosi u prostor. Čini se da je od dvijetisućitih do danas skvotiranje postalo preradikalno i za zelene i socijaldemokratske politike, što nam ukazuje na mnogo konzervativniji okvir u kojem se danas urbane politike razvijaju u usporedbi s prethodnim desetljećima.

Tome u prilog ide još jedan, nešto kompleksniji, primjer vlasti jedne skvoterice u jednom od važnijih gradova i za skvotiranje i za suvremenu pojavu progresivnih stranaka. Naime, Ada Colau, trenutna gradonačelnica Barcelone u drugom mandatu, svoj je politički put počela kao sudionica u blokadama evikcija, zauzimanju stanova koje su banke uzele pod hipoteke i sličnim akcijama koje nizozemski teoretičar Hans Pruijt prepoznaje kao kategorije skvotiranja. Zbog toga Adina stranka, Barcelona En Comú, neće nikada deklarativno zagovarati evikcije skvotiranih prostora. Budući da znaju gdje im glasačka baza provodi vikende, tu se ne istrčavaju. Ipak, njihova vlast u Barceloni među skvoterima ima razjedinjujući efekt. Dok se jedni priklanjaju osvježenom licu nove urbane politike fokusiranom na urbana zajednička dobra, feminizam i municipalizam, drugi je smatraju primjerom kako predstavnička moć korumpira politički ideal. Naime, činjenica je da su od 2015. godine kada je Colau izabrana za gradonačelnicu evikcije u porastu, u čemu glavnu ulogu ima konzervativnija regionalna razina katalonskog sudstva i uprave. Manji broj evikcija provodi se po nalogu lokalne gradske uprave i njihove policije Guardia Urbane. Neke od tih evikcija bile su brutalne poput one 2017. godine, društvenog centra La REA u kojoj su četiri osobe hospitalizirane s teškim ozljedama i jedna u komi. Pozadina te evikcije nerazjašnjena je uloga vladajuće stranke u trgovini zemljištem na kojem je skvotirana zgrada stajala.

Osim toga, skvoteri kritiziraju i promjenu taktike kojom se policijskim akcijama više ne targetiraju skvotovi već skvoteri, i to u širokim anti-terorističkim kampanjama. Ovo se naravno odnosi na onaj radikalniji dio barcelonskog pokreta. Promatrajući geografiju skvotiranih prostora u Barceloni u članku Squatting Cycles in Barcelona, većina skvotiranih prostora se pomakla prema periferiji i siromašnijim kvartovima, u odnosu na centralne kvartove i obalu gdje se najviše skvotiralo u zlatno doba druge polovice devedesetih. Neki skvotirani društveni centri kao što je Can Batlló u toj su atmosferi odlučili iskoristiti administraciju koja je blagonaklona prema legalizaciji, kako bi dobili stabilniji status i veće mogućnosti financiranja. Trenutni dijalog između pokreta okupas – skvoterske zajednice u Barceloni i vladajućih progresivnih garnitura je kakofonija u kojoj se na svakodnevnoj razini zauzimaju i gube skvotirani prostori. Prema tome, ne možemo reći da lokalna progresivna vlast stvara sigurnu klimu za skvotiranje, premda bi im cjelokupni narativ pokreta trebao biti ne blizak, nego temeljan. Politika Colau je institucionalizacija i kontrola radikalnih socijalnih pokreta, a to je nerijetko slučaj i s ostatkom europske zelene ljevice, primjerice lokalnom vlašću u "skvoterskim" okruzima Kreuzberg i Neukölln u Berlinu ili zeleno-lijevom koalicijom koja je upravljala Bečom od 2010. do 2020. To ipak ne objašnjava brojnost ni silinu kojom se izvršavaju evikcije, pogotovo u slučaju Barcelone. 

Pozadina evikcija nerijetko su prostorno-tržišni odnosi kao faktor gentrifikacijskih procesa u gradu, koji dolaze u paketu s progresivnim urbanim politikama pedestrijanizacije i beautifikacije javnog prostora, ozelenjivanja i urbanih obnova centara te afirmacije kreativnih industrija. Ada Colau i njezino indirektno sudjelovanje u čišćenju skvotova u Barceloni, i evikcija Roga u Ljubljani od strane Jankovića primjeri su situacija kada odnos prema skvotiranim prostorima i zajednici oko njih predstavlja lakmus papir za progresivnost lijevih i zelenih politika lokalnih gradskih uprava. Boja papira promjeni se kada se prijeđe crta u otežavanju servisiranja tokova međunarodnog ili globalnog kapitala. Obje uprave koje sebe doživljavaju progresivnima ne uspijevaju pomiriti svoj odnos, ne čak ni s generalnim okvirom kapitalizma, nego s vrlo specifičnom ulogom spekulativnog kapitala u neoliberalnoj formaciji grada. 


Jedna od važnih uloga skvotiranja u kontekstu urbanih politika je ustvari pedagoška. Ne postoje, naime, institucije koje bi nas učile funkcioniranju i djelovanju unutar okvira urbanih politika. Skvotirani prostori nerijetko su mjesto na kojem se pojedinci, htjeli ne htjeli, upoznaju s vlasničkim odnosima, pravno-legalnim okvirima, urbanističkim i tržišnim dinamikama itd.  S obzirom na svoju ulogu u nastajanju i održavanju društvenih pokreta, pa čak i progresivnih stranaka, s pravom možemo razmotriti ovu pedagošku dimenziju kao imanentnu samom pojmu skvotiranja. Namjera analize političke pozadine evikcije u Ljubljani stoga nije kritika ni parlamentarnih, ni neparlamentarnih lijevih i zelenih opcija, već osvrt na činjenicu da ostajemo bez prostora radikalne pedagogije za urbane politike, zbog toga što smo dopustili da općeniti kontekst u kojem se one stvaraju postane konzervativniji i određeniji neoliberalnim tržištem. Trenutna ofenziva na skvotove koja se događa na razini Europske unije tjera nas da taktički promišljamo u kojoj sferi nalazimo nove ili stare, fizičke i političke prostore samoedukacije o urbanim politikama. Ovo pitanje podjednako bi si trebale postaviti sve strane ovog imovinsko-pravnog spora.

Objavio/la ivana [at] kulturpunkt.hr 18.02.2021

VEZANE VIJESTI

Medika ostaje!

Piše: Matija Mrakovčić
Za moguću "nelegalnost" korištenja prostora Medike odgovornost snosi isključivo Grad Zagreb, i to njegove najviše političke instance.

Od skvota do kulturnog centra

Razgovarala: Dea Vidović
O tome kako je prostor nasušna potreba zagrebačke nezavisne kulturne scene govori nam slučaj Medika.

Prvo skvotiranje u Zagrebu

Piše: Marko Strpić
Skvotiranje Kuglane u Zagrebu početkom devedesetih bio je kratak ali intenzivan događaj, koji je kasnije poslužio kao iskustvo različitim grupama u gradu. U redovima koji slijede Marko Strpi