Let The History Talk | kulturpunkt

Let The History Talk

Kronika ukidanja javnosne funkcije Cvjetnog trga tek je skica procesa gentrifikacije i komodifikacije javnih prostora u gradu Zagrebu, ali i šire.

Piše: [BLOK] - Ivana Hanaček, Ana Kutleša, Vesna Vuković
Stara tiskara Vjesnik (Dan planeta Zemlje 1994)Ambijent Fruhling, Dražen Grubišić i Nedjeljko MikacDrvo mora rasti, Sanja JonjićBez naslova, Vlasta ŽanićEtika ili estetika, Anto JerkovićEtika ili estetika, Anto JerkovićGothic Oktogon, Danijel KovačEnd of the message, Darko FritzBez naslova, Davor PavelićBez naziva, Duje Jurić Spasonosni ogrtač, Greiner i KropilakIvana Keser i Saša Ilić, DijalogČovjek, Kristina LekoČetverolist, Nada ŠkrlinD Skejt, Nedjeljko Mikac i Dražen GrubišićPredvorje kina, Ozren DrobljenjakovićOstavi trag, Sanja Bachrach i Mario KrištofićBez naziva, Slaven ToljBez naziva, Slaven ToljBez naziva, Tomo Javić Gecan Bez naziva, Toni MeštrovićPoziv na avanturu, Željko KipkeJavno tijelo - Božidar Jurjević Javno tijelo - Božidar Jurjević Javno tijelo - Nebojša Šerić ŠobaJavno tijelo - Nebojša Šerić ŠobaZrela žena - Vlasta DelimarZrela žena - Vlasta Delimar Performans iz serije Duorama - Paul Couillard i Ed JohnsonPerformans iz serije Duorama - Paul Couillard i Ed JohnsonPerformans iz serije Duorama - Paul Couillard i Ed JohnsonUrbanFestival, kontinuirano od 2001., izbor projekataPerformans iz serije Duorama - Paul Couillard i Ed JohnsonOmnigenus - UrticaSubrosa Protest - Ivković & PristašProtest - Ivković & PristašProtest - Ivković & PristašPromijenimo stvarnost: preimenovanje zagrebačkih ulica - Reinigungsgeselschaft Ugrožena čestica - Barbara BlasinUgrožena čestica - Barbara BlasinUgrožena čestica - Barbara BlasinKraj povijesti - Jonas StaalKraj povijesti - Jonas Staal

Cvjetni trg simboličko je mjesto poraza grada pred naletom kapitala. Rat se vodio svim sredstvima, uprežući od ideoloških (medijske hajke na "štakornjake" i aktiviste "bez kučeta i mačeta" kojima nije mjesto u centru glavnog grada) do represivnih aparata (policijsko privođenje aktivista). Ova zaoštrena situacija pomaknula je i artikulaciju problema: od zaštite omiljenog gradskog sastajališta, rušenja kuće pjesnika Vladimira Vidrića i sječe stabala prema sužavanju javnog prostora, otimačini prostornih dobara i klasnoj segregaciji. Namjera ovog teksta nije ponovo ispričati već poznatu priču, već prići Cvjetnom iz pozicije umrtvljivanja jedne od njegovih funkcija, naime Cvjetnog kao javne pozornice za umjetničke i političke akcije. Ne i zato da bismo priču zaustavili na Cvjetnom, iako će se naša analiza zadražati uglavnom na njemu, već da bismo p(r)okazali procese na djelu koji trgovima u središtu grada oduzimaju svaku socijalnu funkciju, od čega neće ostati izuzet ni Trg Francuske Republike čije je "uljepšavanje" već najavljeno. 

Upravo se na ovom prostoru jasno iščitavaju mehanizmi isključivanja koji djeluju na nekoliko razina: na heterogenu skupinu svakodnevnih korisnika trga, kao i na specifične skupine stanovnika okolnih zgrada i zaposlenika okolnih radnih prostora. U posljednjem slučaju, Trgu Francuske Republike, vrlo je jasno da se planskom deindustrijalizacijom i izgradnjom novih zgrada čije poslovne prostore zauzimaju uglavnom predstavništva osiguravajućih kuća i banaka, proizvodni sektor zamjenjuje uslužnim, a radništvo tzv. poslovnim ljudima. Ne samo tvornice, već i uslužni prostor niskog profita, poput malih obrta ili ZUSP-ovih kavana, kao i nekomercijalna kina i drugi kulturni prostori miču se sa suvremenih trgova pred diktatom tržišne vrijednosti prostora. Ovaj proces izravno utječe i na prve dvije skupine: svakodnevne korisnike nova okolina transformira u potencijalne potrošače, a stanovnici okolnih zgrada su i sami pod pritiskom tržišta nekretnina – ako su im plaće male ili nikakve, teško će odoljeti prilici da dobro prodaju stan u centru i isele se u periferne zone gdje je život ionako jefitniji. Tako se prostori trgova klasno homogeniziraju, a primjer Cvjetnog jasno ukazuje da se to događa pod maskom uljepšavanja i revitalizacije. Pod tim se parolama (nekad) zajednički/javni prostor, otvoren za sve, transformira prema zakonima tržišta u u strogo nadzirani trg namijenjen višoj klasi.

Let the History Talk, tako je Željko Zorica, poznatiji kao Šiš, nazvao svoju instalaciju koncipiranu za otvorenje drugog UrbanFestivala, 11. srpnja 2002. Umjesto domjenka, festival je trebala otvoriti jestiva instalacija popraćena audio radom koji jukstaponira Titove političke govore s govorima nove političke elite. Međutim, gradska uprava, točnije Gradski ured za prostorno uređenje, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, odbio je izdati dozvolu za postavljanje instalacije opravdavajući se glasnoćom koja će remetiti javni red i mir. Nezadovoljni takvim objašnjenjem, kao organizatori smo na trgu protestirali protiv takve odluke sazivanjem press-konferencije na kojoj se zajednički pojeo instalacijski materijal, točnije lubenice. 

Izbor Cvjetnog trga za svečanost otvorenja festivala koji u središte svog interesa stavlja pitanje javnog prostora nikako nije slučajan, s obzirom da se radilo o društvenom centru na otvorenom, takorekuć gradskom dnevnom boravku, koji se na raspolaganje nudio najrazličitijim društvenim skupinima. U vrijeme ranih 2000-ih Cvjetni je još uvijek i strukturom stanovništa bio šarolik, a centar grada imao funkcije koje nisu samo administrativne ili turističke. Ipak, devastacija trga je već bila započela, preuređenjem iz 1995. godine prema projektu Mihajla Kranjca i Berislava Šebetića kojim je radikalno izmijenjen njegov urbani mobilijarij. Iako su se već tada mnogi nezadovoljni digli na noge, preuređenje je zadržano do danas. Degradacija trga kao javnog prostora nije poštedila ni okolne objekte koji, jedan po jedan, padaju pod pritiskom profita. Novi dizajn i pripadajući mu mobilijarij iz prostora je očistio sve nepoželjne elemente, od kolekcionara ploča i stripova koji su u Bogovićevoj držali štandove, preko nepoćudne klijentele koja se okupljala u legendarnoj Jazovki, zajedno s njom. Napuštena Stara tiskara Vjesnika odoljevala je neko vrijeme i služila povremenim izložbenim i izvedbenim programima, sve do 2006. i početka priprema za gradnju shopping centra Cvjetni.

Točno dvanaest godina prije zabranjene Šišove instalacije, 8. lipnja 1980. godine, na istom mjestu, koje se tada zvalo Trg bratstva i jedinstva, Tomislav Gotovac je izveo akciju pod nazivom Gledanje televizije, kao treću akciju-objekt u seriji akcija objedinjenih naslovom Hommage to Tito, usmjerenih na djelovanje medija kao ideoloških aparata u svakodnevici. Prethodne dvije akcije, Čitanje novina i Slušanje radija, izvedene su u Galeriji Nova (12. veljače, odnosno 1. travnja 1980. godine), a političko značenje istupanja izvan galerijskih zidova, ni najmanje neobičnog za Gotovca, pojačano je činjenicom da se u to vrijeme napeto pratilo zdravstveno stanje J. B. Tita – pa ipak nitko od nadležnih institucija nije ni pokušao spriječiti ovakvo potencijalno narušavanje javnog reda i mira. 

Umjetničke akcije u takozvanom dnevnom boravku grada nisu bile rijetkost, obzirom da je čitavih 1980-ih Cvjetni služio kao prostor za plasiranje agende. Nakon vakuuma ranih 1990-ih, u kojem se događalo spomenuto preuređenje i prateći protesti, poput onoga u organizaciji Zelene akcije protiv sječe stabala, kada je prikupljeno 8.000 potpisa protiv preuređenja, krajem desetljeća Cvjetni (ponovno) oživljava kao pozornica, ali u poprilično izmijenjenim društvenim, političkim i ekonomskim okolnostima. Jedna od akcija, koja predstavlja svojevrsnu prijelomnu točku, jest Knjiga i društvo - 22% u organizaciji Attacka! i Igora Grubića, održana 10. srpnja 1998. kao zajednički istup tridesetak umjetnika protiv novo-uvedenog poreza na knjige. Ono što je čini prijelomnom u odnosu na druge akcije tih godina jest kolektivno, udruženo djelovanje s vrlo jasnim povodom te, dotad neviđen, stupanj solidarizacije (vizualnih umjetnika s književnicima) kakav je u kulturnom polju determiniranom bespoštednim natjecanjem gotovo nepostojeći. 

Iako je sredinom i krajem 1990-ih Cvjetni trg intenzivno korišten kao pozornica za umjetnička i kulturna događanja, ona su uglavnom ponavljala umjetnička sredstva iz galerijskog prostora, a u najboljem su slučaju reagirala na fizičke karakteristike gradskog postora i otvarala mogućnost interakcije sa slučajnim prolaznicima. Čini se da je upravo akcija Knjiga i društvo - 22% skrenula pozornost na politički potencijal umjetničkog djelovanja na Cvjetnom trgu i pokrenula njegovo intenzivnije korištenje, kako za nezavisnu kulturnu scenu koja je početkom 2000-ih počela bujati, mada od tada do danas bez primjerenih prostornih uvjeta, tako i za politička okupljanja. U nemalom broju umjetničkih akcija s namjerom interveniranja u društveno-politički kontekst koje su kao svoju pozornicu izabrale Cvjetni trg, neke su situacije indikativne. Recimo, ona kad su, nakon velikih sindikalnih prosvjeda 20. veljače 1998. na kojima je policija postavila barikade kako bi spriječila dolazak prosvjednika na Trg bana Jelačića, Schmrtz teatar i Bijesne gliste planirali izvesti performans Crte, kolektivnu akciju obilježavanja mjesta postavljenih barikada. Međutim, kako izvještava Suzana Marjanić, zbog malog broja sudionika namjera im se izjalovila pa su spontano, na licu mjesta, odlučili povlačiti crtu po crtu, zasebno, i tako krenuli od početka Bogovićeve, na Cvjetnom trgu, gdje ih je dočekao policajac i nasrnuo na fotoreportera Novog lista koji je na koncu i priveden.   

Nezavisnoj kulturnoj sceni u nedostatku prostornih resursa Cvjetni trg je bio jedno od glavnih mjesta izvedbe, kako njegov otvoreni prostor, tako i njegovi okolni objekti, kao što je spomenuta Vjesnikova stara tiskara. Pritom valja naglasiti činjenicu da je i institucionalna kultura, kad je željela iskoračiti iz izložbenih prostora ili zakoračiti u ne-reprezentativne ili eksperimentalne formate, često birala Staru tiskaru i sam Cvjetni (vidi foto-galeriju). Tako je primjerice Muzej suvremene umjetnosti suorganizator Dana planeta Zemlje - T.EST, 1996. godine, a Galerija Josip Račić, smještena u jednoj od ulica koje vode trgu, 2002. godine organizira Guided Tour Romana Ondaka.

Jedna od izvedbi na Cvjetnom pred samu eskalaciju procesa njegove komercijalizacije bila je Protest BAD.co-a u izvedbi Ivane Ivković i Nikoline Pristaš, 9. rujna 2006. u okviru šestog UrbanFestivala. Performans Protest si je dao u zadatak da propituje semantičke granice protesta i načine na koji on može generirati javni prostor, direktno se referirajući na transformacije ovog gradskog prostora koje za posljedicu imaju i transformacije svakodnevne komunikacije na njemu, budući da se užurbano definirao isključivo svojom komercijalnom, a u kontekstu niza festivala i promotivnih akcija, i zabavljačkom funkcijom. U autorskom komentaru nalazimo sljedeće riječi: "Naš čin izvedbe nije i protestan čin sam, naša izvedba parazitira na ideji povijesnog i kulturnog nasljeđa protesta i prepoznatljivim reprezentacijama političkog protesta prizivajući protest kao moć ustrajavanja, moć da se svedenost pretvori u moć djelovanja" koje, u ovakvom naknadnom čitanju, postaju uvod u ono što je uslijedilo. Naime, nakon što je gradska vlast, unatoč obećanjima nakon manifestacije Operacija:grad 2005. godine, iznevjerila očekivanja nezavisne kulturne scene,  ista ta scena uviđa potrebu da pitanje prostora za svoje djelovanje proširi u polje prostorne politike. Oformljena inicijativa Pravo na grad poziva se na "Svjetsku povelju o pravu na grad1" i afirmaciju javnog prostora kao javnog dobra otvorenog za susrete i neformalna okupljanja (čl. 9), a takvo je inzistiranje na pravu na grad za sve zasigurno (bilo) veliki (is)korak nezavisne kulture. Izmicanje od ljudskopravaški obojenog aktivizma i partikularne problematike ka borbi za javna i zajednička dobra otvorilo je prostor za širu mobilizaciju. Ipak, dobro poznati ostatak priče nažalost je neveseo. Nakon gradnje shopping centra Cvjetni, prostor konzumacije nije se zaustavio iza njegovih zidova, već su Trg i okolne ulice pretvoreni u veliku terasu kojom se jedva prolazi, a na korištenje koje bi bilo izvan funkcije konzumacije teško da se može računati. "Ovo je moj najomiljeniji performance place. Trgač.", rekao je jednom prilikom Gotovac. Na suvremenom trgu, kojemu se sve brže i sve brutalnije dokida svaka mogućnost postajanja zajedničkim prostorom, teško da možemo zamisliti takvu izvedbenu pozornicu. 

1 Svjetska povelja o pravu na grad, Socijalni forum dvaju Amerika (Quito, srpanj 2004.) i Svjetski urbani forum (Barcelona, 2004.), objavljeno u: Operacija: grad, priručnik za život u neoliberalnoj stvarnosti (grupa izdavača, ur. Leonardo Kovačević et al.), Zagreb, 2008.

Zahvaljujemo Janki Vukmir iz zagrebačkog Insitituta za suvremenu umjetnost, Tihomiru Milovcu iz Muzeja suvremene umjetnosti, kao i kustosici Sandri Križić Roban i umjetnici Kristini Leko na pomoći pri istraživanju i ustupljenim materijalima.

Objavio/la antonija [at] kulturpunkt.hr 11.12.2013