Liberali u zemlji ideologije | kulturpunkt

Liberali u zemlji ideologije

Brošura Ideološki izazovi, namijenjena upoznavanju srednjoškolaca s različitim metaideologijama, izbjegava se suočiti s ključnim ideološkim spinovima naše svakodnevice.

Piše: Lujo Parežanin

FOTO: Dr Case / Flickr

Kao obrazovni koncept za koji se s pravom može reći da se temelji na poučavanju čitanja "između redaka", medijska pismenost počesto odaje dojam da istoj vještini izbjegava podvrći vlastite pretpostavke i metode. Uzevši u obzir činjenicu da je riječ o konceptu koji dominantno pripada arealu liberalnog razumijevanja društvene uloge medija i obrazovanja, takav dojam teško da začuđuje – kratkovidnost spram vlastitih kontradikcija redovito je obilježje liberalizma u onome što se već neko vrijeme konvencionalno naziva njegovom krizom. Osobito se to čini razvidnim na terenu razumijevanja politike i ideologije, dvaju područja u odnosu na koja liberalna imaginacija najčešće uspostavlja dvije duboko srodne geste: ili zauzimajući superiorni prostor "izvan" – prostor stručnosti, nepristranosti, objektivnosti, znanstvenosti – ili se opredjeljujući za podjednako "razumni" prostor političkog centra, udaljen od dvaju ekstrema, odnosno "ekstremizama" desnice i ljevice, izjednačenih u svojem pregnuću da naruše srednjeklasnu utopiju koju pitomi građani nastoje živjeti.

Osoba bi zainteresirana za obrazovanje i medije stoga s mješavinom interesa i strepnje trebala dočekati vijest da je ovih dana tandem koji čine Agencija za elektroničke medije i Ured UNICEF-a za Hrvatsku, okupljen oko internetskog projekta/portala medijskapismenost.hr, objavio digitalnu publikaciju pod naslovom Ideološki izazovi, opisanu u podnaslovu kao Edukativna brošura i kviz o političkim ideologijama za srednje škole. Autori su prof. dr. sc. Marijana Grbeša i prof. dr. sc. Berto Šalaj, predavači na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti i autori knjige Dobar, loš ili zao? Populizam u Hrvatskoj, temeljem koje je brošura nastala, a materijali su primarno namijenjeni "za predavanja i provedbu edukativnih radionica s učenicima završnih razreda srednje škole".

Kako stoji u uvodu brošure, njezin cilj je "skrenuti pozornost na politički govor, kao i na razumijevanje i razlikovanje ključnih političkih metaideologija – pluralizma, populizma i monizma – kako bi se korisnici lakše snalazili u praćenju političkih i demokratskih procesa i vijesti, te uspješnije 'čitali' političke i medijske poruke za vrijeme izbornih kampanja, ali i u svakodnevnom životu." No prividna je analitička ekvidistanca od triju metaideologija dokinuta već u sljedećem paragrafu: "Posljednjih nekoliko godina sve se više govori o propadanju politike kakvu smo nekad znali, o krizi liberalnih demokracija, a ponajviše o usponu populizma kao velikoj prijetnji demokratskim procesima. Pojmovima 'populist' i 'populistički' najčešće se označavaju 'igrači na političkoj sceni koji daju nerealna obećanja i predstavljaju se kao borci 'za malog čovjeka', koji će izbaviti narod iz 'ralja korumpiranih elita'. Osim toga, nerijetko čujemo kako neki politički akter ima 'autoritarne' ili 'neliberalne' tendencije. Što to zapravo znači? Jesu li određenja 'populizma' koja čujemo u javnom prostoru točna?" Sljedeće je pitanje u tom smislu ključno jer vrlo jasno ukazuje na ideološku smještenost brošure: "Kako možemo razlikovati populističke i autoritarne tendencije od onih pluralističkih, na kojima su izgrađene suvremene demokracije?", pita se autorski dvojac, razotkrivajući međutim jedan presudni problem s ovim obrazovnim materijalom. Njegova svrha, sugerira ovaj citat, nije pružiti srednjoškolcima kritičku sistematizaciju metaideologija i pojava koje obuhvaćaju, nije osposobiti srednjoškolce za kritičko razumijevanje svake od njih, nego ponuditi apologiju pluralističkih ideologija kao jedinih kompatibilnih s demokracijom. Relativizirajuće i revizionističke implikacije takve pozicije neizbježno pronalaze svoj izraz u sadržaju brošure.

Pojašnjenje osnovnih pojmova politike i ideologije na stranu, okosnica je ove publikacije – a time i središnje mjesto njezine dvojbenosti – klasifikacija onoga što autori nazivaju "političkim metaideologijama". Kako naziv sugerira, metaideologije su "nadređen rodni pojam pojmu političkih ideologija. Drugim riječima, metaideologije obuhvaćaju ideologije koje, s jedne strane, dijele neke zajedničke karakteristike zbog kojih ih možemo svrstati u istu kategoriju, a istovremeno se, s druge strane, razlikuju po brojnim obilježjima. Pritom se, naravno, pojedine političke metaideologije međusobno razlikuju po tome kako shvaćaju politiku, političke procese i organizaciju političkog života."

Tri su temeljne metaideologije prema brošuri: monizam, pluralizam i populizam. I prije nego što smo ušli u njihov sadržaj, već sâmi nazivi zamagljuju princip klasifikacije: dok je kriterij razlikovanja monizma i pluralizma i u apstraktnom smislu jasan, populizam, koji autori iz očitih ideoloških razloga nastoje pod svaku cijenu očuvati kao termin, ne uspostavlja precizan odnos s prvim dvjema kategorijama. Znatiželja koju pobuđuje ovaj mali i ni po čemu nedvosmisleni signal pokazuje se opravdanom kada se razmotri način na koji autori uistinu definiraju svoje tri temeljne kategorije.

"Skupina monističkih političkih ideologija", doznajemo u brošuri, "obuhvaća fašizam, komunizam i religijski fundamentalizam. To su ideologije koje se međusobno razlikuju po čitavom nizu obilježja, ali istovremeno dijele jedno zajedničko obilježje, a to je da sve one smatraju kako postoji samo jedna, apsolutna politička istina i samo jedan ispravan način organizacije političkog života". Njoj su oprečne pluralističke ideologije, u koje spadaju "sve one političke ideologije koje prihvaćaju pluralističko viđenje politike i političkog procesa te pluralističko ustrojstvo političke zajednice". Autori u pluralističku kategoriju ubrajaju liberalizam, konzervativizam, socijaldemokraciju i demokršćanstvo, ističući kako je pritom riječ "o međusobno vrlo različitim ideologijama, no unatoč tim razlikama može ih se svrstati u zajedničku kategoriju jer sve one legitimnim smatraju postojanje različitih društvenih skupina, ideja, interesa, stavova i vrijednosti koje postoje u nekom društvu". Konačno, tu je i glavni antagonist trenutka, populizam, koji "smatra da je društvo podijeljeno na dvije homogene, međusobno suprotstavljene grupe – pošten narod i korumpiranu elitu. Populizam naglasak stavlja na jedinstvo i homogenost naroda, ali i na homogenost političke elite. To znači da su za populiste sve razlike među pojedincima (poput, primjerice, klase, rase, socijalnog statusa, profesije ili bilo kojeg drugog socioekonomskog ili sociokulturnog obilježja) nevažne u odnosu na zajedničku neprijateljsku poziciju prema političkim elitama".

Vratimo li se pojašnjenjima preostalih dviju metaideologija, nazire se smjer u kojem autori razmišljaju – populizam predstavlja svojevrsni dualizam tumačenja društvene dinamike, nasuprot primjerice fašističkog monizma ili liberalnog pluralizma. Takva je klasifikacija međutim samo naoko logična, dok zapravo prikriva ideološku tendencioznost brošure koja počiva na neuvjerljivom raščišćavanju prostora za politički centar kao jedino stanište demokracije. Posljedica je takvog manevra izjednačavanje ljevice i desnice izvan političkog mainstreama – gesta u kojoj liberali besprijekorno pjevaju tercu onome što nazivaju desnim populizmom, pa i fašizmom.

Da bi im takvo raščišćavanje prošlo, autori brošure moraju vrlo selektivno definirati pojedine metaideologije, apstrahirajući ih do neupotrebljivosti ili ignorirajući neke negativne aspekte onoga što nazivaju pluralizmom. Tako će primjerice obilježje monističkih ideologija biti da smatraju da postoji jedan ispravan oblik organizacije političkog života, no autori će potom pri definiranju pluralizma elegantno prijeći preko činjenice da njemu pripisane ideologije u svojem razumijevanju ekonomije u praksi smatraju istu stvar – da su kapitalistička organizacija proizvodnje i tržišna ekonomija neupitne osnove slobodnog društva. Postoji li uostalom bolji primjer onoga što autori brošure određuju kao monističko mišljenje od Margaret Thatcher i "njezinog" slogana "There is no alternative"?

Iz perspektive povijesnog razumijevanja ideologija, najspornije je dakako izjednačavanje fašizma i komunizma unutar monističke ladice. O tom revizionističkom djetetu teorije dvaju totalitarizama, politički posvećene pravnim dokumentima Europske unije, naširoko se pisalo na raznim mjestima, stoga nije potrebno iscrpno ponavljati argumente koji ga uvjerljivo dekonstruiraju. Ono što je na ovom mjestu vrijedno zabilježiti jest činjenica da se autori edukativnog materijala o čitanju ideoloških poruka svrstavaju uz taj ključni spin ekstremne desnice, koji u lokalnom kontestu ima snažnu funkciju relativizacije ustaškog režima. U tom smislu, ovi materijali ne samo da nas ironično ostavljaju slijepima za jednu od najopasnijih ideoloških konstrukcija u našem javnom prostoru, nego ju praktički osnažuju i daju joj znanstveni legitimitet.

Da je riječ o sistemskoj relativizaciji potvrđuje i kategorija populističkih ideologija u kojoj kao jednaka opasnost za demokraciju stoje lijevi i desni populizam. Gotovo pa je šokantno da je autorima brošure dovoljna shematičnost razumijevanja društvene dinamike da bi te dvije pojave izjednačili, zanemarujući pritom njihov nespojiv sadržaj. Jer samo je iz perspektive vrlo izobličene logike moguće ideologiju koja tvrdi "LGBT lobi je neprijatelj" i onu koja tvrdi "izrabljivači radnika su neprijatelji" podvesti pod isto samo zato što obje tvrde da – neprijatelj postoji. Postavlja se pritom i pitanje na koga bi se mogla odnositi odrednica lijevog populizma, jer prema tom bi se odgovoru dalo lako utvrditi koliki je falsifikat teza o njegovom shematizmu. Mogu li se usporediti razine kompleksnosti kojima društvenim problemima pristupaju Katarina Peović s jedne strane i Miroslav Škoro s druge, političarka i političar koje bi se prema kriterijima Ideoloških izazova moglo odrediti kao lijevu populistkinju, odnosno desnog populista? Teško, a isto bi se pitanje dalo postaviti i u drugim političkim kontekstima, uz sličan dojam.

Vratimo li se za kraj na unutarnje razumijevanje pluralizma u ovoj brošuri, vidjet ćemo da je u njegovoj srži negacija društvenog konflikta, odnosno teza da umjesto konflikta postoje naprosto – različitosti koje od nas traže da "pokušamo pronaći pravične načine organiziranja zajedničkog života". U takvom miroljubivom horizontu, primjerice, klase postaju svojevrsnim osobnim identitetima koje treba izmiriti, različite boje očiju u domeni ekonomije za koje jednostavno treba smisliti modus koegzistencije, dok je vlasnik Amazona Jeff Bezos naprosto "građanin, koji je po nekim karakteristikama različit od nas".

Ukratko, glavno je obilježje brošure Ideološki izazovi da se ni s jednim stvarnim ideološkim izazovom naše svakodnevice ne suočava. Štoviše, ona dominantni ideološki konsenzus potpisuje i osnažuje, idući pritom na ruku dijelu onih najopasnijih društvenih pokreta koje prepoznaje kao opasnost za demokraciju. U tom smislu, ova brošura je uistinu idealan edukativni materijal. Samo ne na način na koji su njegova autorica i autor to zamislili.

 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 18.06.2020

VEZANE VIJESTI

Borges u zemlji revizionizma

Piše: Lujo Parežanin

Izložba Arheologija otpora: otkrivanje zbirki kulturne opozicije u socijalističkoj Hrvatskoj revizionističko je događanje, bizarno onoliko koliko je politički zloćudno.

Oportunizam ispred solidarnosti

Piše: Lujo Parežanin
Procedura raspisivanja novog Natječaja za spomen-obilježje za groblje žrtava iz Drugog svjetskog rata ne odražava se dobro na HDLU-ovo sudjelovanje u njegovoj provedbi.

Spomenici liberalnom kompromiserstvu

Piše: Lujo Parežanin

Memorijalno izjednačavanje svih žrtava Drugog svjetskog rata u natječaju Ministarstva branitelja i HDLU-a dio je revizionističkog konsenzusa hrvatskih i europskih političkih elita.