Libidalni inženjering postkapitalizma | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Libidalni inženjering postkapitalizma

Mark Fisher je pisac, teoretičar i sveučilišni predavač čija se knjiga - Kapitalistički realizam - može nabaviti i u našim knjižarama. 

Piše: Ante Jerić
Kapitalistički realizam opisuje stanje suvremene kulture u kojoj je kapitalizam preuzeo nadzor nad psihičkom infrastrukturom uslijed čega je postalo nemoguće zamisliti njegovu alternativu. Mark Fisher - čovjek koji je inaugurirao pojam razvijajući tvrdnje Jamesona i Žižeka o nemogućnosti zamišljanja alternative kapitalizmu i garnirajući ih mnoštvom primjera iz popularne kulture - usmjerio je svoj teorijski rad u smjeru nemogućeg. Antikapitalistički prosvjedi diljem svijeta nisu dokaz urušavanja koncepta kapitalističkog realizma, već njegova očajna, melankolična potvrda. Vremenski ograničeni okupacijski pokreti tek su nešto više od pozadinske buke nastale uslijed pregrijavanja društvenog hardvera. Trenutni otpori sveprožimajućem djelovanju moći kapitala iz Fisherove vizure ne otvaraju nove emancipacijske horizonte. Kako bi rekao Kafka, ima nade, nada je svugdje, ali ne za nas.
 
Jedna od metoda Fisherove analize suvremene kulture je žižekovsko pretvaranje medijski diseminiranih kulturalnih paketa u simptome kolektivnog nesvjesnog. Ne treba stoga čuditi kako je za ovu priliku izabrao videoisječak u kojem Louise Mensch, kao samo jedan od čvorića u komunikacijskoj mreži suvremenog kapitalističkog društva, ne želi ni razmotriti zahtjeve londonskih prosvjednike jer oni traže samodokidanje kapitalizma dok istodobno licemjerno uživaju u svim njegovim blagodatima. Divote kapitalizma su, za ovu prigodu, sinegdohalno predstavljene kao ispijanje kave kupljene u Starbucksu i "tvitanje" pomoću Blackberryja. Slabljenje referentne funkcije poruke koju šalju prizori okupiranih dijelova grada u procesu gledateljske recepcije nije rezultat dobro promišljene protustrategije kapitalističke agenture koja brani svoje interese, već naznaka da se još uvijek krećemo unutar misaonog obzora definiranim strukturnim efektima kapitalističkog realizma. Postoje dva međusobno povezana kompleksa problema s antikapitalističkim pokretima koji u ovom trenutku prolaze svoj zenit. Jedan je vezan uz neadekvatnost artikulacijske platforme koju čine  simplificirajuće teze o manjini privilegiranih koja prisvaja bogatstvo većine naroda što upućuje na potpuni izostanak donekle čvrstog alternativnog političkog programa. Drugi, još zanimljiviji kulturalnim kritičarima, određuje pounutrenjenje određenih elemenata kapitalističke političke estetike. Sama potreba za obranom od pseudodenuncijacija koja ide u smjeru dokazivanja da posjedovanje raznih komunikacijskih gadgeta danas nije baš nikakav indikator zadovoljavajućeg materijalnog stupnja života, nego sredstvo kojim smo apsorbirani u stalno šireće kruženje reprodukcije kapitala, pokazuje se  u Fisherovom čitanju kao duboko problematična. To je prvi stupanj pounutrenja kritike pri kojem se kapitalizam nekritički izjednačava s modernizacijom zbog čega se unutar antikapitalističkih pokreta javljaju anarhoprimitivstički refleksi koji odbacuju brendirane proizvode masovne kulture ili, u ekstremnijim varijantama, tehnologiju općenito. Nakon što je svoju misao distancirao od ovakvih tendencija, Fisher je mogao reći zbog čega su recentni antikapitalistički pokreti ipak bitni. Zauzimanje ključnih mjesta u metropolama, privremena paraliza ustaljene materijalne proizvodnje života, dovodi do dodatnog pucanja dominantnog narativa kapitalističkog realizma koji opstaje upravo putem svakodnevne reiteracije postojećih društvenih navika i praksi. Fizički višak ljudi na jednom mjestu proizvodi simbolički višak koji se teško se kontrolira. To je uzdrmavanje naše sadašnjosti koja sa svojom društvenom  i psihičkom infrastrukturom već podsjeća na znanstvenofantastični film B-produkcije. Fisherovi dosadašnji zaključci mogli su se ekstrapolirati nakon iščitavanja njegovog Kapitalističkog realizma. Okretanje budućnosti je novi element u njegovom radu.
 
Mnoštvenost, nestrukturiranost i idejna raslojenost prisutna u trenutnim antikapitalističkim pokretima ne daje razloga za optimizam, već je rezultat nekadašnjeg poraza ljevičarskog projekta alternativne moderne. Jedino pitanje koje ima smisla unutar širokog ljevičarskog pokreta jest da odluči kakve tipove birokratskog upravljanja želi. Preferiranje lokalnog u odnosu na globalno i organskog u odnosu na racionalno-sistemsko, unutar diskursa koji se gradi na ovakvim distinkcijama, vodi u infantilizaciju emancipacijskih pokreta. Priželjkivanim upravljanjem ljevičarskih gibanja prema postkapitalizmu odjekuju stare debate koje se vode još od Gramscijevog poziva na dugi marš kroz institucije. Fisher se zapravo zalaže za oživljavanje ideje i nastavljanje projekta alternativne modernizacije. U odlasku onkraj kapitalističkog realizma kao historijski specifične mentalne formacije, upotrebljava niz psihoanalitičkih kategorija. Iako nije bilo eksplicitno formulirana, u Fisherovom preferiranju postkapitalizma naspram antikapitalizma kao drukčijem vidu negacije kapitalizma, očito je pretpostavljena intelektualna povijest organizirana oko zadovoljavanja žudnje. Šezdesetosmaški seizmički val koji je uzdrmao postojeći poredak pojavio se kao prijelomna točka nakon koje su različite mogućnosti društvene proizvodnje bile otvorene. Kapitalizam je bio dovoljno fleksibilan da se prilagodi zahtjevima žudnje. Osnovna ideja koja dovodi u pitanje opstojnost kapitalističkog realizma je nemoć društvenog sistema da udovolji neiscrpnoj i polimorfnoj ljudskoj žudnji. Želja koja je istovremeno nostalgično upravljena prema prošlosti i progresivno prema budućnosti traži drugačiji tip života samog. Ona je neprebrojivi skup različitih zahtjeva koji se ne može niti opisati općom formulom, a kamoli katalogizirati u svim svojim oblicima. Fisher je ipak javni prostor apostrofirao kao ilustraciju svojih tezi. Zajednički prostor uslijed njegove privatizacije i komodifikacije kojom upravlja logika kapitala nestaje brzim tempom. Surogat u vidu šoping centra koji vrvi životom predstavlja, barem jednim dijelom, pervertirani izraz ljudske žudnje za mjestima unutar kojih se svakodnevno stvaraju i obnavljaju društvene zajednice. Postkapitalizam bi trebao konstruirati materijalne i idejne objekte koji mogu biti libidalno zaposjednuti u vrijeme kad se čini da kapitalizam sve teže udovoljava zahtjevima žudnje. Pri tome se čak i koncepti originalno smišljeni za izrugivanje ljevici, poput radikalnog šika ili dizajnerskog socijalizma, mogu pokazati korisnima.
 
Vremenski ograničeni format izlaganja posebno je težak za komunikaciju ideja. Ako je u pitanju nigdje objavljen rad u nastajanju, spomenuti problemi se potenciraju. Unatoč tome, mogu se detektirati glavni problemi vezani uz Fisherov visoko spekulativni koncept postkapitalizma. Prvi je vezan za specifičnije određenje postkapitalizma kojeg je, prema njegovim opisima, teško odvojiti od ponešto hipertrofirane države blagostanja. Svi prigovori koje je Marcuse uputio totalizirajućim tendencijama ekonomsko-tehnološke  koordinacije koja djeluje posredstvom manipuliranja željama i potrebama u cilju stvaranja društvenih homeostata ponovno se ukazuju kao relevantni. Drugi se tiče osciliranja u upotrebi žudnje kao ključnog koncepta kojim operira u svojoj društvenoj kritici. Poimanje žudnje u njega postaje par excellence političko pitanje pa je jako bitno shvaća li žudnju kao manjak ili žudnju kao energiju. Kad žudnju shvaća kao posljedicu manjka približava se laclauovskom konceptu hegemonije kao nužnoj artikulacijskoj osnovi postkapitalističkog političkog pokreta, a s druge strane - kad govori o potrebi razaranja psihičke strukture kapitalističkog realizma - upotrebljava poimanje žudnje Deleuzea i Guattarija  kao eksplozivne i transgresivne snage. Libidalni inženjering pretpostavlja određeni tip kodiranja želja i potreba što znači da će bilo kakvo promišljanje postkapitalizma na Fisherovom tragu biti obilježeno starom tenzijom između pozitivne i negativne žudnje.
 
Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 29.11.2011