Lijepa naša prosječna | kulturpunkt

Lijepa naša prosječna

Gledanje debakla naših napuhanih sportaša najpoželjniji je način da svi mi koji se s njima identificiramo naučimo lekciju iz skoromnosti.

Piše: Ante Jerić
  • A
  • +
  • -

Ne znam je li u proteklih par tjedana bilo teže biti hrvatski sportaš ili hrvatski navijač. Među nama, koliko god godina zbrojili, vjerojatno nema nikog tko pamti sličan niz poraza i njima izazvanih frustracija. To samo po sebi i nije toliko zanimljivo. Puno je zanimljivije pratiti racionalizacije naših neuspjeha i traženje krivca. Uvijek je, naime, netko kriv. Hrvatski sport je ovih dana podsjećao na grčku tragediju. Možda je sve to skupa imalo žalostan završetak za naše sportaše, ali je publika dobila svoju katarzu. Ajmo redom...

Sjećate li se nogometne utakmice s Engleskom? Gostovanje na Wembleyju gdje su nas čekali nikad fizički moćniji, taktički posloženiji i osvete željniji Englezi nije slutilo na dobro još od Maksimira prošle godine. Alibi za poraz tražio se a da sudac nije još ni puhnuo u zviždaljku. Tako je start Bowyera koji je Modrića u prvenstvenoj utakmici Premiershipa udaljio od terena na mjesec-dva poslovično paranoični Vlatko Marković protumačio kao, khmm khmm, izrazito učinkovit način engleskih stratega da zaustave našeg playmakera. Još kad su nam se ozlijedili Ćorluka i Jurić izgledalo je kao da protiv Bilića ne stoji samo Capello već i Svevišnji osobno. Unatoč tome, atmosfera se pumpala, pričalo se kako naši momci uvijek igraju  na pobjedu (šta ćete, ne znaju drugačije) ali da, ajde, ni bod ne bi bio loš. I naša klupa i publika zanemarili su činjenice. A činjenice su, lijepo izložene u jednom Facebook statusu na koji sam naletio, govorile: "Englesku nitko nije dvaput zaredom pobijedio na Wembleyju. Engleska ima više registriranih igrača nego Hrvatska stanovnika. Engleska ima savršen skor u ovim kvalifikacijama. Engleska nas je u Zagrebu dobila 4:1." Status je, da budem pošten, imao i veseli dodatak: "Bez obzira na sve, Engleska danas neće pobijediti :)". Svi znamo kako je to završilo. Umjesto da bez puno riječi razloge poraza pripišemo popisanim činjenicama, javnost je optuživala izbornika, izbornik igru (čitaj: igrače), a igrači sami sebe.

Mjesta za tugu nije bilo jer je počelo Europsko prvenstvo u košarci. Košarka je, da ponovimo, onaj sport u kojem nismo ništa osvojili već petnaest godina. I, kao petnaest godina dosad, baš je ovo prvenstvo ono od kojeg je naš stručni štab (s naglaskom na stručni, molit ću) očekivao medalju. Zašto?  Zato što smo, kako su govorili, dobro uigrana i odlično izbalansirana ekipa. Dobro uigrana, košarkaški je izaraz hrvatske kancelarije koji znači da nemamo baš ekstra klasu u svojim redovima, a odlično izbalansirana sintagma je istih tvoraca koja kaže da je ekipa sastavljena manje-više od istih onih momaka koji dosad nisu osvojili baš ništa. Ali, eto, medalju smo iz nekog razloga očekivali. Epilog? Nakon niza očajnih partija nakaradni sustav natjecanja dao nam je priliku za plasman iznad naših realnih mogućnosti. Priliku smo, znate svi, uprskali. Poslije smo mogli čitati da se iz reprezentacije šire glasine da su za mediokritetsku igru naših krivi mediji koji su, vidi vraga, pisanjem o medalji izazvali pritisak u glavama košarkaša koja je rezultirala grčom, nerezonskim šutevima, tehničkim pogreškama i pitaj boga čim sve ne. Ma kakvi mediji?!! Hrvatska košarka svima je, s časnom iznimkom Slavka Cvitkovića, žalost loptanja pod obručima. Od nje nitko pametan nije ništa očekivao.

To se nije moglo reći za tenisače. Svi smo nekako unaprijed upisali pobjedu protiv Češke u polufinalu Davis cupa. Karlović koji kad se sjeti opali as i Čilić u životnoj formi na domaćem terenu bili su jamac uspjeha. Ali, avaj! U maratonskim mečevima loptica je par puta udarila vrh mreže, plesala na njemu i pala nazad pa smo izgubili. I nije do tog trenutka bilo ničeg tragičnog. Tragično je što su za poraz u izjavama našeg izbornika Prpića kasnije postali krivi Teniski savez i navijači. Igralo se u malom Poreču, naši navijači se nisu sjatili u dovoljno velikom broju pa su de facto Česi igrali pred svojom publikom.

Za poraz naših sportaša mogu biti krivi izbornici, mediji, publika, loše aspektirana Venera, Mars čokoladice, ali ne sami igrači. Ako su i krivi, onda nikad nisu krivi djelom već dijelom (snose krivicu). Što je jednom hrvatskom sportašu potrebno da uzrok svoje nemoći pripiše samo premoći svog protivnika? Reći ću vam točno:

  • jedna slomljena arkada,
  • par napuklih rebara
  • dvoznamenkasti broj hematoma.


Barem ako ćemo kao ogledni primjerak uzeti Mirka Filipovića. Njemu je u trećoj rundi borbe detaljan sistematski pregled tehničkim nokautom ugovorio ambiciozni brazilski borac Dos Santos. Jutro kasnije morao se Cro Cop pogledati u ogledalo i priznati sam sebi da je prestar za ta sranja. Pri povrtaku na rodnu grudu otvorio je dušu pred kamerama i, u nadasve katarzičnom trenutku za sebe i sve nas, s bolnom grimasom na licu priznao da je protivnik bio puno bolji te da jednostavno nije imao što tražiti u tom meču. Mirko je tim porazom učinio više za Hrvatsku negoli bilo kojom svojom pobjedom.

Hrvati koji drukaju za svoje ljubimce ispred malih ekrana spoznali su nimalo popularnu istinu - ima boljih od nas. I to ne samu u sportu. Uvažavajući neke geopolitičke specifičnosti našeg mjesta pod Suncem, treba priznati da smo u svakom pogledu jedna sasvim prosječna zemlja sa sasvim prosječnim brojem natprosječnih ljudi pa bili oni, ne znam sad, košarkaši, vinogradari, operni pjevači ili molekularni biolozi. Bilo kakve priče o kolosolanoj hrvatskoj inteligenciji, umjetničkoj darovitosti ili, ako baš inzistirate, sportskoj nadarenosti dio su nacionalne mitomanije koja nema puno presječnih točaka s realnošću. A sport je idealan za takve romantičarske tlapnje. Zato sam, neposredno prije ove digresije, svoj članak o njemu namjeravao završiti otprilike ovako:

Nije lako bilo biti hrvatski navijač proteklih tjedana. Žrtvovali smo popodne s obitelji zbog njih, nismo izveli psa u šetnju, pojavila se koja sjedina na našem vlasištu i da, hvala na pitanju, imamo neotuđivo pravo spominjati im mamicu preplaćenu. Možemo li ipak izvući išta pozitivno iz ovih poraza? Mislim da možemo i da moramo. Gledanje debakla naših napuhanih sportaša najpoželjniji je način da svi mi koji se s njima identificiramo naučimo lekciju iz skoromnosti. Dobro, možda nije najpoželjniji, ali je sigurno najbezbolniji.

Nas su išamarali metaforički, a Mirka doslovno.

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 24.09.2009