Lijepi Ritchie i slatki grijeh | kulturpunkt

Kulturoskop Kinemaskop

<

Lijepi Ritchie i slatki grijeh

Koliko god da zna biti potresna, serija It's a Sin isto tako pršti od energije jer ne oplakuje samo preminule od AIDS-a, nego i slavi kako gej život, tako i mladost općenito.

Piše: Tonći Kožul
  • A
  • +
  • -

Dobro da je petodjelna miniserija It's a Sin Russella T Daviesa, insprirana njegovim životom u gej zajednici usred epidemije AIDS-a u osamdesetima, uopće i snimljena: nudio ju je britanskim televizijskim kućama još od 2015. i... dobio nekoliko odbijenica. Televizijski čelnici su bili sumnjičavi oko potencijalne prođe serije koja bi se bavila takvom temom, misleći vjerojatno: "Drama o epidemiji AIDS-a u osamdesetima? Danas, u ovo doba? Pa KOME se to, pobogu, gleda?!?"

A kad ono, kada je serija konačno ugledala svjetlo dana krajem siječnja – instantni hit, najgledaniji dramski pilot i treća najgledanija serija ikad na Channel 4-ovoj streaming plaformi. 

Što je reći? Jest da je Russell T Davies sve zapaženiji autor i da je bio popriličan hajp oko njegove prethodne serije Years and Years, ali nije ipak on sad neko ime koje će privući mase – malo koji showrunner uopće jest. I mada ne sumnjam da je pokojeg gledatelja privuklo što je glavna uloga u It's a Sin, ona Ritchieja Tozera, dopala Ollyja Alexandera, pjevača pop-grupe Years and Years (Davies je očito fan, da) – činjenica isto tako jest i da Years and Years nisu imali pošteni hit već više od pola desetljeća, pa teško da je njegovo prisustvo moglo biti neki pretjerano značajan faktor u uspjehu serije.

Pa bi možda za razumijevanje tog uspjeha valjalo krenuti od podatka da je It's a Sin posebno popularan među – mlađim gledateljima, onima od 16 do 34 godine. Naime, kada ljudima u srednjim godinama poput mene (a pretpostavljam da su i televizijski čelnici koji su odbili seriju bili tu negdje) spomenete sintagmu "drama o AIDS-u", nama će prve asocijacije biti, a ono, Tom Hanks leži u bolničkom krevetu, Bruce Springsteen nešto drnda i mumlja i, stvarno, kome se to više da?

Ono što je, međutim, za publiku u godinama (mahom, ofkors, heteroseksualnu) tema koju smo, kao, tobože, apsolvirali – onima mlađima bi mogla biti slabije poznata, ali itekako relevantna recentna povijest o kojoj bi rado saznali više. Dakle, nešto puno bliže Pose ili Mrs. America nego ofucanim starim oscarbaitovima.

Nadalje, tu je i činjenica da i mi danas imamo... pa, isto jedan smrtonosni virus u opticaju, jel? Pa će se mnogi prepoznati u prvim reakcijama glavnog ženskog lika na pojavu osoba zaraženih HIV-om u njezinoj okolini, njezinom mahnitom brisanju i dezinificiranju svake površine i predmeta u stanu. Isto kao što bi vam i Ritchiejevo prvotno negiranje epidemije moglo zazvučati poznato: "To su sve laži, znaš što je zapravo AIDS? Obična prevara farmaceutskih kompanija da imaju na čemu zgrtati pare." A kada pak u jednoj od kasnijih epizodi na jednom druženju kaže: "Znaš što je najgore u svemu? Što je sada svaki razgovor, uvijek i non-stop, sve samo AIDS-ovo, AIDS-ono... Pa ajmo bar ovaj jedan put o nečemu drugom, može?" – e, pohitao sam odmah nakon epizode na internet, uvjeren da mora da je barem dio serije napisan nakon izbijanja covid-pandemije (snimanje je završeno krajem siječnja 2020.).

I još jedan podatak u vezi gledanosti: ovo je najbindžanija nova serija u povijesti Channel 4, što će ga reći da It's a Sin nije samo privukao pažnju gledateljstva – nego ju je i zadržao. A kako i ne bi, kada je pilot-epizoda prava mala škola ekonomičnog TV-pripovijedanja: u samo 45 minuta, upoznajemo društvo od nekoliko gej mladića, njihove karaktere i aspiracije, sve njihove obiteljske pozadine što su ih nagnale da iz različitih dijelova Britanije završe u istom stanu u Londonu, njihova radna mjesta, klubove u koje izlaze i kako se super zabavljaju i u njima i izvan njih i još, povrh svega, vidimo kako epidemija AIDS-a počinje uzimati maha. 

Dok piloti serija nerijetko znaju stenjati pod teretom gomile osnovnih informacija i tematskih postavki s kojima moraju upoznati gledatelje, pri čemu se još i upinju nabaciti što više narativnih udica koje će ih povući prema daljnjim epizodama – It's a Sin proleti kroz sve to poput povjetarca. I ostat će i u narednim epizodama podjednako pitak i dinamičan, šaren i poletan, uz soundtrack koji – sa svojim nizom velikih pop-hitova osamdesetih koji su baš svima poznati, ali su i kanonske gej-himne – odražava istovremenu specifičnost i univerzalnost serije... Ali možda i ponajveće postignuće pilota je to kako te povuče da gledaš dalje, iako ti je više nego jasno kako neki od tih likova koji su ti odmah prirasli srcu – neće dočekati kraj serije.

Koja, shodno naslovu, nije bezgrešna. Pa tako ne samo da je lik utjecajnog političara-ormaruše kojeg glumi Stephen Fry potpuno suvišan, nego i geg kojim završava njegova dionica u It's a Sin strši po svojoj blesavosti: naravno da bi serija bila jedva gledljiva da smrt i nesreća nisu izbalansirani s vedrijim i lepršavijim momentima, ali ta scena s Margaret Thatcher kao da je ispala iz nekog ne osobito dovitljivog sitcoma... Dok je, s druge strane, lik Roscoea Babatundea, ekstravagantnog momka nigerijskog podrijetla koji lansira odjeb svojoj homofobnoj familiji, praktički najsporedniji od glavnih likova – a debitant Omari Douglas ga je tako neodoljivo živopisno odglumio da je šteta što nije dobio veću minutažu i jači fokus.

A nisam baš siguran ni da je lik Jill najsretnije izveden. Nije da osobe poput nje – toliko beskrajno suosjećajne i nesebično požrtvovne u borbi za drage im ljude i ideale da se nekome može učiniti da skoro pa i nemaju vlastitog života – ne postoje. Davies ju je uostalom i djelomično bazirao na jednoj svojoj staroj prijateljici (kojoj je usto i dao epizodnu ulogu Jilline mame!)... Samo, ako ti je glavni ženski lik u seriji netko čiji se život, po onome što vidimo, svodi na pružanje aktivističke i emotivne podrške muškim likovima i ne vidimo da ima neko svoje "ja" izvan toga, paaaa... to baš i nije najidealnije, ha? Ne saznamo ništa čak ni o njezinoj seksualnosti. U seriji o seksualnosti

Svejedno, It's a Sin je tako divna i dirljiva serija da mi ništa od toga nije osobito smetalo. I svatko od ljudi koje znam, a da su je pogledali, ima svoju epizodu na koju više nisu mogli suspregnuti suze. Netko na treću. Netko na četvrtu. Netko već i na prvu... A opet, koliko god da zna biti potresna, serija isto tako pršti od energije jer ne oplakuje samo preminule od AIDS-a, nego i slavi kako gej život, tako i mladost općenito. Grijeh bi bio propustiti je.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 05.03.2021

VEZANE VIJESTI

Droga je bol na srcu mom, seks također

Piše: Tonći Kožul

Euphoria je prvenstveno serija o tinejdžerkama koja duboko suosjeća sa svojim problematičnim junakinjama i poziva nas da ne otpisujemo olako djevojke poput njih.

Došlo doba da se ljubav proba

Piše: Tonći Kožul

Sex Education je serija o jednom boljem svijetu u kojem uz malo dobre volje i razumijevanja možemo riješiti međusobne probleme, ili bar otvoriti put ka njihovom rješavanju.

U ime obitelji

Piše: Tonći Kožul

Prikazujući mlade kreativce odbačene na krajnje margine društva samo radi kombinacije njihove boje kože i seksualnosti, serija Pose uspješno balansira između vedrine i mraka.