Lijepo je osjetiti valorizaciju i podršku institucija | kulturpunkt

Kulturoskop Školica

<

Lijepo je osjetiti valorizaciju i podršku institucija

Sa studenticom Filozofskog fakulteta u Zagrebu i kustosicom Mihaelom Zajec razgovarali smo o njezinom iskustvu rada i volontiranja u kulturnom sektoru.

Razgovarala: Marta Ćurković
  • A
  • +
  • -

Mihaela Zajec studentica je dvopredmetnog diplomskog studija povijesti umjetnosti i ukrajinskog jezika i književnosti. Djeluje kao freelance kustosica te je ostvarila preko petnaest izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Bivša je predsjednica Kluba studenata povijesti umjetnosti Filozofskog fakulteta te je također novinarka portala Kulturflux, a pisala je i za Suvremenu hrvatsku fotografiju i časopis Skica. Pokretačica je i suorganizatorica mnogih umjetničkih projekata i inicijativa poput projekta Praktikum, VGA, Pitch, Fragmentura te Garaža Kamba. S Mihaelom Zajec smo razgovarali o njezinom iskustvu rada i volontiranja u kulturnom sektoru.

Osim što si studentica dvopredmetnog diplomskog studija povijesti umjetnosti i ukrajinskog jezika i književnosti, djeluješ i kao freelance kustosica. Kako su izgledali tvoji počeci rada u tome polju te na koje si poteškoće nailazila?

Sada ću vjerojatno ispričati predugu priču, no neka. Moji počeci podosta su atipični. Naime, još za vrijeme srednje škole s kolegama sam otvorila udrugu koja je djelovala na području humanitarnog rada, koji smo komunicirali putem više umjetničkih područja. Kako je prvi projekt, budimo iskreni, prošao bolje od očekivanog, taj nas je polet osnažio da započnemo još jedan projekt. Crni linorez, svijetla budućnost isti je problem nastojao osvijestiti i senzibilizirati javnost za njega te putem likovne umjetnosti pomoći u prikupljanju sredstava koja se dodjeljuju mladima koji su netom napustili domove za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi (a čime se godinama izuzetno aktivno, požrtvovno i predano bavi Zaklada Vaša pošta i njena upraviteljica). U sklopu projekta započelo je partnerstvo s Akademijom likovnih umjetnosti u Zagrebu, točnije njenim Nastavničkim odsjekom. Iz toga sam se razloga još kao brucošica povijesti umjetnosti zatekla u poziciji neposrednog učenja o umjetničkih medijima i tehnikama, realizaciji projekata u kulturi, organizaciji izložbi i sličnog. Bilo je toliko toga novog i neznanog, kako meni tako i ostalim kolegama iz udruge, no uz pomoć prije svega profesorice Ines Krasić, koja nas je strpljivo podržavala i educirala, usmjeravala i povezivala sa studentima, alumnijima i profesorima, sve se uspjelo ostvariti. Usporedo s navedenim, nekoliko sam godina volontirala u Arhivu Tošo Dabac, gdje me je sreća opet pratila te sam naišla na ogromnu podršku, ukazano povjerenje i poticajnu okolinu dviju kustosica, Marine Benažić i Ivane Janković, i njihovih suradnika/ica. Moram priznati da su sami počeci utoliko bili bezbolni. Naravno, da nije bilo ovakvih pretpostavki i prirodnog tijeka učenja o i prakticiranja struke bilo bi znatno teže ohrabriti se i uopće krenuti razmišljati da se kao studentica njome mogu baviti van okvira čuvanja izložbi. Nakon tih iskustava imala sam ponešto znanja, ali, puno važnije, uočila sam kako se stvari mogu pokrenuti, kako su važne zajedničke snage i kako se ne treba sramiti pitati za savjet nekog iskusnijeg.  

Početkom 2020. postala si voditeljica Garaže Kamba, pop-up galerije s fokusom na predstavljanje suvremenih i inovativnih umjetničkih praksi, koju je odnedavno podržala Zaklada Kultura nova. S kojim produkcijskim, financijskim i/ili organizacijskim problemima ste se susreli pri pokretanju takvog projekta u nezavisnoj kulturnoj sceni?

Prije svega bih istaknula kako nisam bila uključena u samo pokretanje Kambe. Na tome treba zahvaliti Mariji Kamber i Nataši Raus, koje su cijeli projekt inicirale 2017. godine, a od tadašnje prve izložbe bili su i ostali izuzetno uključeni Anja Leko, Domagoj Hmura, Tomislav Hršak, Josip Drdić i Vida Meić. No Kamba je oduvijek djelovala kao svojevrsni fluidni kolektiv, pri čemu su se mijenjale voditeljice. Tijekom 2018. to je bila Marija Kamber, 2019. ulogu je preuzela Anja Leko, dok je 2020. godina bila "prijelazna", odnosno tada su me prethodne voditeljice pozvale na tu funkciju, no Marija je bila uz mene, upućivala me je i savjetovala, što je bilo posebno važno zbog dodatnih izazova koje je pandemija nametnula. 

Prve godine djelovanja Galeriju su pokretači samostalno financirali, dok od 2018. godine započinje apliciranje i korištenje sredstava iz javnih izvora. Riječ je o skromnim sredstvima, koja ipak s godinama ponešto rastu. Troškove pokušavamo maksimalno racionalizirati a da pritom ne gubimo na kvaliteti samih izložbi i projekata ili ugrožavamo praksu isplaćivanja honorara za izlaganje umjetnicima, uspostavljenu još 2018. godine. Ipak, dva su nas problema godinama sustizala, prvi od kojih je nemogućnost da češće i značajnije podržimo produkciju umjetničkih radova ili izložaba izlagača. Iako smo u više navrata pojedinačne izložbe prijavljivati na istovjetne natječaje te smo unutar vlastita budžeta predviđali određena, skromna sredstva za tu svrhu, htjeli bismo pružiti veću podršku. Druga je poteškoća sveprisutna, a riječ je o potplaćenom radu. Iako smo svi znali kako se Kambi ne priključujemo kako bi "ganjali" prihode, već smo tu iz želje da se ponudi svjež sadržaj i podrži mlade umjetnike (i povremeno one srednje generacije), kao voditeljici mi teško pada isplaćivati toliko skromne honorare za posvećen i odlično odrađen posao kolega/ica. Upravo zato se neizmjerno veselim(o) što nas je Zaklada Kultura nova prepoznala i što ćemo uspjeti ponuditi bolje uvjete za uključene. Uz to, podršku Zaklade cijenimo i zato što nam je potvrdila kako je ono čime se bavimo stvarno relevantno i potrebno, a čitanje nas je obrazloženja, moramo priznati, uistinu raznježilo. Lijepo je povremeno, unatoč pozitivnim stavovima izlagača i posjetitelja/zajednice, osjetiti dodatno podršku i valorizaciju te uživati značajnija sredstva koja nam omogućuju da program uzdignemo na novu razinu. 

Sudjelovala si na raznim umjetničkim festivalima, manifestacijama i izložbama. Koje bi pozitivne a koje negativne strane izdvojila u vezi volontiranja i rada na kulturnoj sceni? Jesi li se ikada morala oslanjati i na druge izvore prihoda? 

Posvetit ću se malo više volontiranju, pošto se o njemu manje javno govori. Kod volonterstva na kulturnim manifestacijama ili pri institucijama na osobnoj razini, ali i kod kolega, nailazila sam i na krajnje pozitivna, ali i ona iskustva koja se manje odlikuju tom karakteristikom. Dok određeni akteri stvarno razumiju što volonterski rad jest i kakvo to iskustvo može biti, kod drugih je to manjkavo.

Uzmimo primjerice kategoriju angažmana, odnosno vremena koji se od volontera očekuje da posveti radu. Neki potražuju izuzetno veliku volontersku posvećenost i stalni angažman, čime, ukoliko to uopće transparentno navedu u propozicijama, onemogućuju sudjelovanje dijelu studenata/mladih obzirom da takvo opterećenje ne mogu uskladiti s vlastitim fakultetskim obavezama i/ili poslom na koji su neki primorani. Smatram kako se to možda ne može uvijek, ali puno češće se može izbjeći – primjerice, angažmanom većeg broja ljudi ili još jednostavnije fleksibilnošću organizatora, a zainteresiranima koji bi tada dobili priliku izuzetno bi to značilo. Drugo je važno pitanje koje su to obveze, odnosno kakvi se zadaci postavljaju pred volontera. Oni mogu varirati od toga da institucija traži volontera bez jasnog cilja do toga da se praktički traže stručnjaci. Pri tome je jasno da se, unatoč planiranju, nikada ne može sa stopostotnom sigurnošću predvidjeti svaki radni dan i sat, pogotovo ako je riječ o izuzetno dinamičnoj atmosferi, koja je česta prilikom organizacije velikih festivala i izložbi ili neposredno pred otvorenje. Ipak, može se i treba od početka razmišljati o volonteru kao osobi koja je spremna izdvojiti vlastito vrijeme za "naš" cilj. S tim na umu valja razmišljati i što mi kao organizatori možemo ponuditi tim osobama – naravno da će to ovisiti o tome tko smo, čime se bavimo i u sklopu čega uključujemo volontere, a idealna bi situacija bila ona u kojoj možemo ponuditi zadatke od značaja (a koji ne graniče s iskorištavanjem), kroz koje će osoba ojačati postojeća ili steći nova znanja, doživjeti relevantna iskustva te biti u prilici doznati više o onome što ju zanima. Glavna pretpostavka uvijek bi trebala biti otvorena komunikacija, ugodna atmosfera i zdravi međuljudski odnosi, kao i želja da se volonter/ka osjeća pozvanom u naš projekt i kolektiv te da zna kako smo tu čak i u onim situacijama koje potencijalno nadilaze volonterski angažman.

Da se donekle vratim početnom pitanju, i pozitivne i negativne strane volonterskog i rada u kulturi najčešće su se proizlazile iz ranije navedenih stavki, iako bih naglasak stavila na ljudski faktor. Jer kada si okružen kvalitetnim ljudima i razumijevanjem, i preko nedostatak se lakše prijeđe. S druge strane, glavna je razlika između volonterstva i rada ta zloglasna plaća "o kojoj nije red govoriti". Stava sam kako perpetuiranje takvih izjava ima potencijal tek dodatno podrivati sektor i voditi mlade u nepovoljnu poziciju. Ako netko iskreno pita o tome, ne vidim problem podijeliti informaciju – dapače, u jednom smo takvom razgovoru kolegica i ja otkrile kako smo različito plaćene za predgovore. Ne aludirajući na spomenuti primjer, kada se govori o honorarima često treba osvijestiti i stvari poput različitog profila i tipa organizacija s kojima radiš, načina i vrste rada, potencijalne razlike u zadacima, da nabrojim samo neke, a ove bi razlike češće trebale voditi ka povećanju nego li smanjenju honorara. U duhu financijske transparentnosti koja bi morala biti prisutnija u našim raznovrsnim institucijama, u ovom trenutku većinu prihoda ostvarujem kroz rad u kulturi, no još uvijek se moram podržavati studentskim radom, a u određene inicijative (u pravilu studentske projekte) uključena sam volonterski.

Pandemija koronavirusa imala je najdramatičniji utjecaj na radne uvjete, pogotovo u kulturnom sektoru. Kako si ti doživjela taj preokret i kako se on odrazio na tvoj rad?

Unatoč skoro dvije godina suživota s pandemijom, još uvijek ne mogu donijeti jedinstven stav. Još uvijek mi je zanimljiva cijela situacija – od onih informacija početkom 2020. o nekakvom tamo dalekom virusu, do dramatičnih vijesti kako je prvi slučaj potvrđen u Europi pa do 15. ožujka kada sam smjenu provela komentirajući najavljene "mjere prevencije" i mahnito primala i slala mejlove otkazivanja i odgode. Takvim se tokom i nastavilo, samo što su se s vremenom krenule nizati i tragične vijesti i one kako se sada smijemo družiti sa širom obitelji, od cijepljenja do to toga da iznova postoje koncerti. Sukladno tim opozicija i sama sam proživljavala period pandemije. Od početne nevjerice i učenja staro-novih vještina – banalnih, poput pranja ruku – do toga da mi je zapravo godilo što je svijet privremeno stao i što mi se nudi vrijeme na koje nikada ranije nisam mogla računati. Vjerojatno mi je još uvijek najveći faktor začudnosti kako su korjenite izmjene života kakvog znamo moguće, nažalost na način koji nitko nije priželjkivao. Što mogu reći o osobnom iskustvu? Pretpostavljam ništa više nego li bilo tko drugi. Pogotovo na početku – to je bio period u kojemu su u isti čas navirale brojne poteškoće: kako uopće planirati Kambin program, do kada obustavljamo provedbu jednog drugog projekta, hoće li se europski projekt kojemu sam se mjesecima radovala ikada zaživjeti obzirom na to da je u Francuskoj, hoće li se sredstva za javne potrebe u kulturi isplatiti zbog obustave gradskog proračuna, gdje ću raditi pošto će dio kulturnih institucija ubrzo pretrpjeti značajna oštećenja od potresa. Svi su se ti problemi na jedan ili drugi način odrazili na stvarnost te, ali i prošle te godine kroz koju upravo koračamo. 

Značajan dio planova za 2020. godinu mi se nažalost nije ostvario, barem ne u priželjkivanoj mjeri. Režije i najamnina su se plaćale sredstvima od "ispod madraca". U jednom sam trenutku konačno uspjela i nanovo krenuti raditi, naravno u jednom meni sasvim novom području. Program Garaže smo srećom uspjeli izvesti gotovo u potpunosti, a hrabrošću i upornošću održao se i međunarodni festival Touch Me. Određene izložbe za koje sam angažirana od tada su počele uključivati i komunikaciju s kamerom. Važnijim od dovoljnog broja čaša postali su dostatna količina dezinficijensa i iščitavanje aktualnih mjera Stožera kako se nešto ne bi previdjelo. Kako je vrijeme odmicalo, tako se i smanjivao broj nepoznanica i potpuno novih situacija. Dogodine smo već spremnije koračali tim stazama, a nekako je i društvo uspješnije nastavljalo; a meni su se tada otvorile i stare i nove mogućnosti za angažmane. Neobično kakvo je bilo i još uvijek jest, pandemijsko stanje barem mi je dalo temu diplomskog rada.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 24.02.2022

VEZANE VIJESTI

Umjetnost uvijek impresionira

Razgovarala: Adriana Saradžić
S interdisciplinarnom umjetnicom Tamarom Bilankov razgovarali smo o njezinom iskustvu djelovanja na različitim umjetničkim područjima i izazovima na koje nailazi kao radnica u kulturi.

U Hrvatskoj vlada nebriga prema studentima

Razgovarala: Sara Gurdulić
Sa studentom Fakulteta političkih znanosti, novinarom Radija Student i suradnikom portala Radnička prava Marjanom Klišaninom razgovarali smo o studentskom radu u nezavisnoj kulturi.

Pokušavam ostati strpljiva i optimistična

Razgovarala: Nora Čulić Matošić
S plesnom umjetnicom Margaretom Sinković razgovarali smo o radnim uvjetima na plesnoj sceni nakon završenog studija te izazovima s kojima se susreću mladi izvedbeni umjetnici.