Linearni senzibiliteti i poetike | kulturpunkt

Kulturoskop Školica

<

Linearni senzibiliteti i poetike

S piscem i esejistom Dinkom Krehom razgovarali smo o problemima književne scene i (ne)protočnosti postjugoslavenskog književnog polja.

Razgovarala: Petra Bolić

FOTO: Nikola Kuprešanin

  • A
  • +
  • -

Dinko Kreho je komparatist književnosti, piše prozu, poeziju, književnu kritiku, esejistiku i radio drame te prevodi s francuskoga jezika. Pisac je koji osvaja kako svojim jezičnim izričajem tako i širokim spektrom interesa, ali i osobnom osjetljivošću za društvo i probleme modernoga doba. On je, s obzirom na topose (od Bihaća, Sarajeva, Zagreba, Pariza do Rennesa) koji su ga oblikovali – međuknjiževni, svepripadan pisac. Kiša su nazivali posljednjim jugoslavenskim piscem, Aleš Debeljak je svojim narativom nastavio taj niz, a Dinko Kreho je još jedan uz kojega možemo vezati taj epitet. Naime, kroz tekstove mu se protežu teme vezane uz (post)jugoslavensku književnost, posebice u posljednje objavljenoj zbirci eseja naslova Bio sam mladi pisac (i drugi eseji o književnom polju). Upravo ćemo se tim temama baviti i u ovom, mnogo formalnijem razgovoru od naših dosadašnjih, ali ćemo se dotaknuti i drugih problema koji se javljaju unutar samoga književnog polja te naposljetku saznati na čemu konkretno Kreho trenutno radi. 

 

KP: U jednome si razgovoru za Moderna vremena istaknuo problematiku incestuoznosti ovdašnje književne scene. Ističem ovdašnju scenu jer, naime, za mene je dio uzroka problema i činjenica da se radi o maloj sceni. No je li dio toga uzroka i pluralizam uloga i aktivnosti gotovo svakoga sudionika i pripadnika te iste scene? 

Priča o "incestuoznosti scene" već je postala floskula – potežu je mnogi, no rijetko tko se udubljuje u prateću problematiku, a kamoli još da vjeruje da je drugačija scena moguća. Radi se, prije svega, o činjenici da naša književnost nastaje u malom (čak i kad uzmemo sve centralnojužnoslavenske varijante skupa) jeziku, maloj kulturi, u skučenom podneblju na rubu Europe i na poluperiferiji svjetskoga kapitalističkog sistema. Svi se poznajemo i putevi nam se nonstop ukrštaju, pri čemu se često izmjenjujemo u različitim ulogama – danas sam ja urednik tvoje knjige pjesama, sutra ti pišeš tekst o mom romanu, prekosutra zajedno nastupamo na nekoj tribini koju vodi osoba s kojom smo bili u nekom četvrtom ili petom odnosu, itd. Osobni odnosi mogu imati puno značajnije reperkusije nego što je to slučaj u većim kulturama i zemljama. Međutim, ne mislim da je problem u tome što se ljudi poznaju i što su upućeni jedni na druge, nego u tome što se sukobi interesa koji pritom nastaju uglavnom ili guraju pod tepih ili ostaju posve nereflektirani. Tako se događa da, recimo, ljudi koje sjede u književnim žirijima za nagrade razmatraju knjige koji su sami uredili (da uzmem samo najbanalniji i najeklatantniji primjer) i da to prolazi kao nešto normalno, jer mala smo sredina – i ako neće oni, tko će? Sva ova problematika dodatno se zaoštrava u vremenu društvenih mreža i, što iznuđene što entuzijastične, digitalizacije polja.

KP: Smatraš li da mnogi kvalitetni autori ostaju zakinuti za prostor, a time i vidljivost?

Paradoksalno, čini mi se da je opsesija vidljivošću veća u našim malim sredinama nego što je to, naprimjer, u Francuskoj, čiji književni život nastojim pratiti usporedno s našim. Možda zato što u našem kulturnom polju ne postoji ni privid uređenosti i funkcionalnosti kakav je moguće održavati u puno većim i bogatijim zemljama: očigledno je da su institucije u rasulu, resursi krajnje ograničeni, umjesto niza različitih scena, prostora, i pod-polja, sve se urušava u jednu jedinstvenu, kaotičnu scenu. I vani, naravno, vlada kapitalizam, samo je ovaj naš, baš kao i u drugim sferama, siroviji i okrutniji. Čini mi se da logika neprestane borbe za vidljivost podrazumijeva i posve novu razinu površnosti u recepciji, da ne kažem konzumaciji, pripadajućih književnih tekstova i njihovih autorica i autora. Pritom, postoji nekoliko točno određenih kodova kojima se možete služiti u pokušaju da plasirate svoj rad u digitaliziranome, komunikacijskim kapitalizmom preoblikovanome književnom polju; ne govorite li nekim od tih jezika, unaprijed ispadate iz vidokruga.

KP: Često smo razgovarali o podobnosti i uporabi pojmova južnoslavenska, postjugoslavenska i jugoslavenska književnost (nerijetko sinonimnom). Nametalo se i pitanje uporabi jednine ili pak množine. Koji ti se termin čini najidealnijim, sveobuhvatnim? Vežeš li ih uopće uz iste fenomene?

Nijedan nije sveobuhvatan, štoviše: ta tri pojma za mene označavaju različite stvari. Govorimo li zaista o južnoslavenskim književnostima – a da nam ta odrednica ne predstavlja samo eufemizam za jugoslavenske – to znači da pretpostavljamo okvir unutar kojeg se bugarska književnost pridružuje našim "jugoslavenskim južnoslavenskima", dok otpadaju, recimo, književnost vojvođanskih Mađara ili kosovskih Albanaca. Ne kažem da je to samo po sebi problematično, samo da treba biti fer s terminologijom i uvijek promišljati o njenim implikacijama. 

Osobno sam najskloniji odrednici "jugoslavenske književnosti", u množini, premda znam koristiti i jedninu. Pritom mislim da jugoslavenski nazivnik o kojemu je riječ ne mora biti ovisan o postojanju jugoslavenske države, niti se mora izvoditi iz logike države tj. "odozgo". Jedno vrijeme sam forsirao pojam "postjugoslavenska književnost" – osobito dok sam surađivao u Pojmovniku postjugoslavenske književnosti, sjajnoj emisiji koju je na trećem programu Hrvatskog radija uređivao Boris Postnikov – no danas mi se on ne čini tako idealnim i konačnim. Prefiks "post" dobar je utoliko što politizira raspravu, podsjeća nas na traumu razbijanja jugoslavenskog socijalizma i na njegove nerealizirane potencijale. Ipak, poput drugih "postizama", paradoksalan je već u svojoj formulaciji: ako je već "post", zašto mu je onda ključna referenca ta "Jugoslavija" iz drugog dijela sintagme? 

KP: Kakva ti se čini protočnost kulture i konkretno književnosti unutar polja s obzirom na jezičnu distinkciju, odnosno vidljivu razliku slovenskoga i makedonskoga jezika u odnosu na ove – uvjetno rečeno – štokavske? Misliš li da je problem slabije protočnosti samo formalno pitanje jezičnoga izraza ili pak postoji i neki dublji problem? 

Problem hegemonije hrvatsko-srpskog, tj. središnjejužnoslavenskog kompleksa postojao je i u socijalističkoj Jugoslaviji. Uostalom, tad su Slovenci (kao i Makedonci, Albanci, Mađari...) u školama obavezno učili ovaj jezik, dok je obrnut slučaj bio raritet; s druge strane, slobodan razvoj, standardizaciju i autonomiju suvremenoga slovenskog i makedonskog jezika dugujemo upravo socijalističkim politikama, koje su odbacile "plemenski" koncept jugoslavenstva iz Kraljevine. Riječ je o kompleksnoj i mjestimice zaista fascinantnoj tematici.

Mislim da postoji jezična barijera, ali i da je slaba protočnost rezultat činjenice da smo svi skupa prepušteni na milost i nemilost njegovom veličanstvu Tržištu. U kasnokapitalističkoj tržišnoj koncepciji i konstelaciji, činjenica da štokavske jezike nije potrebno međusobno prevoditi nastoji se iskoristiti upravo u takve, tržišne svrhe. U nju polažu nadu kako brojni autori, tako i još brojniji nakladnici, kad razmišljaju o perspektivama vlastitog opstanka. Međutim, ako zaista želimo misliti jugoslavensku književnost/književnosti danas, mislim da u to moramo uključiti ne samo Slovence i Makedonce, nego i Albance, Mađare, Rome, i druge narodnosti. Da je danas jedini način da, naprimjer, knjiga nekog albanskog autora iz Prištine dođe do čitateljstva u Zagrebu taj da dobije Europsku nagradu za književnost ili nešto slično, tj. da prođe afirmaciju Zapada – u tome vidim tipični jugoslavenski poraz.

KP: Navikli smo da brojni autori iz Hrvatske ili Bosne i Hercegovine bez problema objavljuju na materinskim jezicima knjige i u Srbiji, a slovenski se autori ipak moraju prevoditi što zadaje dodatne probleme izdavačima. Boravio si na rezidencijama u Sloveniji, rado čitaš slovenske autore, a osjetio si, iz prve ruke, i obrnutu situaciju. Kakvo je potom tvoje iskustvo prihvaćanja naših autora na tamošnjim prostorima? 

Slovenska književnost počela me zanimati kao, da parafraziram slovenskog pisca i polihistora Miklavža Komelja, druga književnost koju pritom ipak ne osjećam kao stranu. Gotovo deset godina u kontinuitetu živim u Zagrebu, na dva sata vožnje od Ljubljane, i zapravo me je frapiralo to kako ono što se tamo piše i radi slabo zanima ljude ovdje. Čini mi se da s one strane Drave postoji puno veće zanimanje za hrvatsku književnost nego obrnuto; možda je to, opet, klasični odnos manjeg i većeg susjeda i jezika, koji je nadživio zajednički državni okvir. Postoji puno suvremenih slovenskih autorica i autora, dobrim dijelom i mojih vršnjakinja i vršnjaka, čiji me rad iznimno inspirira. Uz već spomenutog Komelja, izuzeto zanimljivog esejista i pjesnika, tu su i poezija i kritički tekstovi Muanisa Sinanovića, hibridna proza (na liniji teorijske fikcije) Anje Radaljac, bizarro fiction Andreja Tomažina, poezija Anje Golob ili Taje Kramberger, proza Mirta Komela, kao i mnogi, mnogi drugi autori i tekstovi.

KP: Zajedno smo sudjelovali u stvaranju i izvedbi predstave Svježa krv u sklopu tvoga rada u Centru za kazalište potlačenih POKAZ, a nedavno si na sličnu temu objavio i tekst Muškarci koji vole žene: seksizam na književnoj ljevici. Možeš li se kratko osvrnuti na obrađenu problematiku?

Nije nikakva tajna da nam je književno polje mizogino i seksističko (premda ono to vjerojatno nije više od društvenog prosjeka). Činilo mi se bitnim da o toj tematici pokušam razmišljati i pisati stoga što dolazim "s druge strane": u svojim formativnim godinama sam seksizam i mizoginiju književne scene srkao poput mlijeka, uvjeren da bez njih nema ni književnog života. To je bilo prije više od decenije; danas stvari malo drukčije izgledaju, dijelom i uslijed smjene generacija. Posljednjih se godina književna scena napunila milenijalacima koji u javnosti jako dobro barataju woke žargonom i liberalnim bontonom, čak se i deklariraju kao feministi – dapače, time grade kulturnu distinkciju u odnosu na zatucane patrijarhalce i nacionaliste – a u prostorima u kojima im se to može ordinarni su seksisti, ako već ne i seksualni napasnici. O tim izgredima uglavnom se glasno šuti: sve ostaje na razini javne tajne, i tako uglavnom izmiče javnoj kritici. 

Scena-predstava Svježa krv rađena je metodom forum kazališta, što podrazumijeva javnu izvedbu i uključivanje publike u tok događanja na sceni. Igrali smo na Danima otvorenih vrata Atelijera Žitnjak, dakle pred mahom umjetničkom i kulturnjačkom publikom, a pokušali smo prikazati predatorsko ponašanje jednog dobro umreženog urednika-izdavača prema mlađim kolegicama u polju. Bio je to i pokušaj da događanja koja po pravilu ostaju zakopana duboko u sferi privatnoga doslovce izvedemo na pozornicu, u javnost. Sudeći po reakcijama koje smo izazvali, rekao bih da je problematika vrlo akutna i prepoznatljiva.   

KP: Koliko ti je važno ukazivati na istovrsne probleme unutar književnoga polja i koji bi bili mogući mehanizmi pokušaja njihovog rješavanja? 
 
Mislim da postoji hrpa općih mjesta i floskula o književnom polju, a vrlo malo volje da se neki problemi doista artikuliraju i da se o njima razgovara. Kao i u nekim drugim sferama, skeptičan sam prema rješenjima "odozgo": moramo se organizirati, po drugarskim linijama, graditi alternativne prostore i osmišljavati drugačiji diskurs. To je nešto za što su mnoge akterke i akteri književnoga polja naoko spremne/i, sve dok se ne prestrave za sudbinu svoje sljedeće knjige ili festivalskog nastupa (iz toga ne izuzimam ni sebe). Općenito, rekao bih da veliki problem predstavlja strah, koji mnoge tjera da se – da obrnem Brechtov stih – radije drže "lošega starog" nego da riskiraju iskorak u "dobro novo". Oportunizma, bilo da on proizlazi iz straha ili karijerizma i koristoljublja, ima svugdje, ali opet – čini mi se da se on na poseban način manifestira u malim i provincijalnim kulturnim sredinama u kakve spadaju naši prostori. Kao i u tolikim drugim oblastima, i u našem kulturnom i književnom životu ljudi su ubijeni u pojam, isprepadani besparicom i nesigurnošću, porobljeni projektnim financiranjem, itd. 
 
KP: Spremaš li nam trenutno nešto novo, i razlikuje li se to od tvoga dosadašnjeg rada, formalno i/ili sadržajno?
 
Zacrtao sam si da do kraja godine objavim esejističku knjigu koja je godinama tavorila kod jednog izdavača i iz paraknjiževnih razloga (autorska prava i srodna pravno-legislativna pitanja) nije tamo ugledala svjetlo dana. Potom bi trebala uslijediti knjiga kratkih priča, a onda i nova pjesnička knjiga. Forma kratke priče oduvijek me silno privlačila, a danas, kad se od hegemonije romana više ne da disati, iz inata me privlači još i više. Moj kratkopričaški, a ujedno i prozni debi najvećim se dijelom sastoji od priča koje sam slao na različite, često tematski definirane natječaje diljem regije; uz svaku priču priložio sam i bilješku o njezinom nastanku, povijesti i dotadašnjoj sudbini, pa bi knjiga utoliko mogla poslužiti i kao mala mapa dominantnih literarnih senzibiliteta i poetika. Same su priče, recimo, nekakav slipstream, u svakom slučaju su žanrovski obojene; u domaćim mi je okvirima bliska, recimo, proza Nenada Stipanića, Asje Bakić, Luke Bekavca ili Andreja Tomažina, a presudno su me oblikovali i strip i animacija, napose manga i anime. 
 
KP: Moram istaknuti da mi je posebno zanimljivo što si uz priče vezao i njihove vlastite bilješke o nastanku, čime cijela knjiga dobiva potpuno novi (i zaista neočekivani) sloj. Osim što to nazivaš mapom linearnih senzibiliteta i poetika, smatram da čitaocu time pružaš svojevrstan – a bez sumnje ljudskom biću uvijek zanimljiv – uvid iza kulisa, u neku vrstu intime svake pojedinačne priče, ali i maleni pogled u život autora i procese pisanja. Pa, da lagano zaokružimo i privedemo kraju razgovor najintimnijim – iako pomalo klišejiziranim – pitanjima: što najviše voliš pisati? Postoji li žanr ili rod u kojem ugodnije plivaš?
 
U proteklih godinu-dvije najbolje se osjećam u kratkoj priči. Kad zaista držim do teme, sa zadovoljstvom pišem i eseje, ali ne i kritiku, koja mi je nakon stotinjak književnokritičkih tekstova naštancanih u jedva četiri godine zaista dodijala. Volim zamišljati kako pišem poeziju, ali sam čin pisanje poezije obično mi je traumatičan; nadam se da ću uspjeti iznijeti sljedeću pjesničku knjigu na nekoj pristojnoj razini, a potom me ne bi iznenadilo da načinim još jednu decenijsku pauzu od objavljivanja poezije, kao što sam to uradio u razdoblju 2009. do 2019. Ipak, sve su to nagađanja – kako se osjećam u kojoj formi, žanru ili rodu ovisi prije svega o mom općem stanju u datom trenutku ili razdoblju.
 
KP: Naposljetku, neizostavno pitanje: što trenutno čitaš? Što ti se nameće u okviru rada i kritike, a što biraš uzeti u ruke u slobodno vrijeme kao neki tvoj osobni eskapizam? Možeš li to naposljetku uopće razdvojiti ili su granice postale toliko fluidne i porozne?
 
Proteklih mjeseci vodio sam jedan književni kolegij na zagrebačkom Sveučilištu za treću životnu dob, gdje sam uskočio kao zamjena za kolegicu Marijanu Janjić. Tako sam iz tjedna u tjedan čitao knjige koje smo obrađivali; riječ je pritom o lektirama koje su birale same polaznice i polaznici, što mi je bilo osobito zanimljivo. Neke popularne klasike čitao sam po prvi put u životu – naprimjer, Remarqueovu Trijumfalnu kapiju, koja mi je bila fantastična. Željno iščekujem da mi stigne integralno francusko izdanje manga serijala Pluto Naokija Urasawe, koje sam naručio prije nekog vremena i koje je usput zapelo. Urasawa je nešto poput suvremenog Balzaca – autor nevjerojatnog zamaha, s beskrajnom galerijom likova, za mene jedan od najvećih živućih pisaca na svijetu. Čitam arhivu nikad prežaljenog Zareza, i ponovno otkrivam mnoge autore i tekstove, ali i značajne polemike, rascijepe i savezništva koji su u različitim periodima definirali naše kulturno polje kroz proteklih dvadesetak godina. Ali sve u svemu, ovih dana i tjedana ne čitam jako puno, više sam u fazi procesuiranja i prerađivanja svega što sam čitao u prethodnim razdobljima.  
 
Objavio/la hana [at] kulturpunkt.hr 15.12.2020

VEZANE VIJESTI

Budućnost je uglavnom pozitivna, vesela i bistra

Razgovarala: Tena Starčević
S ilustratorom Marinom Remićem (Tužni Marin u Čizmama) razgovaramo o njegovom iskustvu djelovanja na nezavisnoj kulturnoj sceni u Hrvatskoj.

Pank scena je mikrokozmos

Razgovarala: Lućana Jakelić
S Leom, pankericom koja svira u dva zagrebačka benda, razgovaramo o sadašnjosti i budućnosti pank scene te o njezinom snalaženju u okruženju kojim dominiraju muškarci.

Cirkus je izvedbena umjetnost

Razgovarala: Maša Borović

O zahtjevima suvremene cirkuske umjetnosti u Hrvatskoj te ovogodišnjem, prvom izdanju Noći cirkusa, razgovaramo sa cirkuskom umjetnicom Jadrankom Žinić Mijatović.