Ljepota "na neodređeno" | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Ljepota "na neodređeno"

Složeni međuodnosi rada i ljepote u razvijenom kapitalizmu ulaze u svakodnevicu mnogih radnica, pri čemu se postavlja pitanje trebamo li uljepšavanje promatrati kao rad.

Piše: Hana Sirovica

Foto: Milijana Babić, 3. smjena (detalj), Rijeka2020.eu

Razvijeni globalni kapitalizam u kakvom se nalazimo obilježava niz nesigurnosti i dvojbi u vezi pojma rada. Fiksno radno vrijeme i ugovori na neodređeno odavno prestaju biti normom, a pomisao na cjeloživotno zaposlenje na jednom radnom mjestu sve više zvuči kao fikcija no zbilja. Uslijed novih ritmova kapitala, pojavljuju se i sve više prevladavaju novi oblici rada i vrste poslova kakve nerijetko pripadaju maglovitoj domeni nematerijalnoga rada. 

Upravo se ovim promjenama bavi Dopolavoro, jedan od sedam programskih pravaca projekta Rijeka 2020 - Europska prijestolnica kulture. Sam naziv dopolavoro u doslovnom prijevodu s talijanskog znači "nakon rada", a u svakodnevnoj uporabi podrazumijeva "osmišljeno slobodno vrijeme", odnosno predah nakon radnog dana. Drugim riječima, odnosi se konkretno na onaj dio dana koji u suvremenoj organizaciji rada i vremena sve više izostaje. Na tom (ironijskom) tragu, u sklopu Dopolavora tijekom 2020. godine održat će se niz umjetničkih i diskurzivnih događanja koja će problematizirati različite pojave koje tradicionalno ne doživljavamo kao rad, ali kakve postaju važnim dijelom poslovnih i društvenih odnosa. 
 
Jedna od takvih, naizgled radu popratnih pojava koje su zanemaren i često nevidljiv, a ipak ključan dio "svijeta rada", važnost je fizičkog izgleda koju mnogi poslovi više ili manje suptilno diktiraju. Riječ je o fenomenu koji u znatno većoj mjeri pogađa žene, odnosno radnice. U sklopu Dopolavora ovim se problemom bavi umjetnica Milijana Babić u suradnji sa Centrom za ženske studije Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci. Kroz umjetničko-istraživački projekt 3. smjena, Babić i Centar za ženske studije propituju složene međuodnose ženskog rada i ljepote. "Fokus bi projekta 3. smjena bio upravo na traženju odgovora na pitanje jesu li žensko vrijeme, energija, resursi, rizici, promišljanja i strategije uložene u suvremene prakse rada na uljepšavanju - uopće shvatljivi kao rad. Te ako jesu, kako i zašto to jesu, a ako nisu, kako i zašto to nisu", pojasnio je autorski tim. "Osim toga, zanima nas i koliko te na kakav način spomenute prakse utječu na već donekle pripitomljenu ideju o (barem) dvije ženske radne smjene."
 
Spomenutu ideju o dvije radne smjene, odnosno o dodatnoj smjeni koju pretežno odrađuju žene popularizirala je 1983. godine sociologinja Arlie Russell Hochschild knjigom Druga smjena, pri čemu je naslovni pojam odredila kao kućanski i reproduktivni rad koji obavljaju (primarno) žene kada dođu kući sa "službenog", odnosno plaćenog radnog mjesta. U međuvremenu su rasprave o strukturi ženskog (radnog) vremena uključile niz novih pojmova, a među njima je i ideja o trećoj smjeni koja bi, između ostalog, mogla uključiti vrijeme i trud koji se svakodnevno posvećuju uljepšavanju. 
 
Tu ideju formulirala je Naomi Wolf u knjizi Mit o ljepoti (1991). Riječ je o knjizi koja je obilježila zapadni liberalni feminizam svog perioda, a koja govori o radu ljepote (ili radu na ljepoti) kao imperativu koji je usmjeren ostvarivanju nedostižnog ideala, "mita o ljepoti" koji patrijarhalna kultura nameće ženama posredstvom sustavne psihičke manipulacije. Takav se rad uvlači u ženski dan mimo radnog vremena, ali s njime je blisko povezan, a s drugom smjenom i reproduktivnim radom povezuje ga činjenica da ga žene osjećaju kao svoju dužnost. U tom smislu, treća smjena kako ju je Wolf opisala ukazuje i na isprepletenost ljepote i majčinstva kao dva društvena ideala ženstvenosti. Ta je isprepletenost pak nerijetko shizofrena, u smislu nepomirljivosti tih dvaju ideala. Također, valja napomenuti kako prema Wolfinoj formulaciji mita o ljepoti, taj mit djeluje kao mehanizam koji je neizbježan, sveprisutan i nužno opresivan. Stoga ne čude kritike i revizije koje je njezina ideja kasnije doživjela, a koje upozoravaju kako je ženski odnos prema idealu ženstvenosti i ljepote ipak znatno složeniji. 
 
Umjesto toga, čini se kako danas posebnu pažnju treba usmjeriti konkretnijim uvjetima koji upravljaju normama fizičkog izgleda pri radu, a koji s rastom nematerijalnih oblika rada također postaju sve prisutniji i obuhvatniji. Osim očiglednijih primjera čitavih sektora poput modne industrije, različita istraživanja upozorila su i na sve veću estetizaciju tijela u uslužnom i trgovačkom sektoru i poslovima koji uključuju brigu o tuđim tijelima. Niz raznovrsnih radnih situacija i odnosa koje od zaposlenih zahtijevaju da prilagode svoj tjelesni stil i način ponašanja poslodavcu danas je širi no ikad prije, i taj se zahtjev ne pojavljuje samo sa svrhom ljepše ili urednije prezentacije, već sve više i s ciljem reprodukcije imidža poslodavca. Prema sociologinji Rosalind Gill, ovakva obveza ili pritisak da se "kurira dopadljivo sebstvo" nije samo zahtjev određenih poslova, već u neoliberalizmu postaje kulturni i društveni imperativ čiji značaj neprestano raste, uz naglasak na tijelu kao projektu na kojemu se treba raditi i koji u konačnici postaje vrsta individualnog kapitala. 
 
U tom smislu, rad na ljepoti i uljepšavanje nemoguće je promatrati odvojeno od tokova kapitala, odnosno kapitalizma. S druge strane, ženski rad uljepšavanja i prakse brige o tijelu i izgledu ne možemo promatrati ni isključivo kao signale poslušnosti patrijarhalnom i kapitalističkom sustavu jer takvo gledište isključuje mogućnost slobodne volje i naposljetku dokida svaku mogućnost promjene stanja. Na koncu, takva bi perspektiva poništila iskustva brojnih žena koje u uljepšavanju uživaju i kompleksnost individualnih, ali i socijalnih odnosa žena prema pritiscima ideala ženstvenosti.
 
Upravo na složenost odnosa pojedinačnih, stvarnih žena prema fizičkim idealima ženstvenosti upozorava i umjetničko-istraživački tim iza 3. smjene. Milijana Babić i Centar za ženske studije u svome radu, naime, polaze od stavova pojedinačnih ispitanica prema uljepšavanju. "Projekt 3. smjena zamišljen je kao metodologijski amalgam, pa stoga umjetničkom radu prethodi istraživačka metoda polustrukturiranog intervjua kojom se željelo istražiti stavove ispitanica o ključnim pojmovima kojima se projekt bavi, a to su rad i ljepota", kazao nam je autorski tim, naglasivši pritom i širok spektar različitih pitanja koja se ispreplitanjem rada i ljepote otvaraju.  "Odgovore, a u tome i jest vezivno tkivo projekta, na ta pitanja iznalazit će se isključivo u materijalima prikupljenima tijekom intervjua". Rezultat ovog umjetničkog istraživanja u obliku izložbe predstavit će u ožujku, a posebno će biti zanimljivo vidjeti percipiraju li ispitanice uljepšavanje kao rad, obvezu, užitak, ili pak kao njihovu kombinaciju - i u kojem omjeru. 
 
Tekst je nastao u suradnji udruge Drugo more i Kurziva - Platforme za pitanja kulture, medija i društva u okviru programskog pravca Dopolavoro projekta Rijeka 2020 - Europska prijestolnica kulture.
 
 
 
 
 
Objavio/la hana [at] kulturpunkt.hr 30.12.2019

VEZANE VIJESTI

Estetizacija svakodnevice

Piše: Martina Jurišić

Performans Put yourself in my place Milijane Babić i Ide Hansson, nastao u okviru platforme Corners, ispituje društvenu percepciju umjetnosti u Hrvatskoj i Švedskoj.

Neko drugo mjesto, neki drugi život

Piše: Iva Milaković
Umjetnička praksa, rodni identitet, principi djelovanja i promišljanja u različitim kontekstima, pitanja su kojima su se usporedo bavile umjetnice Milijana Babić i Ida Hanssen.

Uloga fotografije u artikulaciji ženskog iskustva

Piše: Martina Domladovac

Propitivanje fenomena "ženskog pogleda", seksualnosti i identiteta u digitalno doba sve češća su tema radova mladih fotografkinja, kao i okosnica ovogodišnjeg Organa vida.