Ljeto na Zemlji | kulturpunkt

Ljeto na Zemlji

Hrvatski mediji došli su nedavno do spektakularnog otkrića da temperature ljeti rastu.

Piše: Boris Postnikov
  • A
  • +
  • -

To je, možda, mali korak za meteorologiju, ali zato je velik za njihovu uređivačku politiku: najnoviji trijumf istraživačkog novinarstva okrunjen je nizom odgovarajuće uravnoteženih naslova, poput: "Danas će biti pakleno!". Ili: "Dolazi novi toplotni udar!". Ili: "Pripremite se za ekstremne vrućine!"... Malo poznat podatak da je ljeto toplije od ostatka godine predstavljen je tako javnosti u formi bliskoj pouzdanoj najavi Armagedona, a problem proverbijalne sezone kiselih krastavaca, star koliko i masovni mediji, riješen je ingenioznom logičkom piruetom oko osi suspendiranog razuma: ako je ljeto doba bez značajnih tema, zašto najznačajnijom temom ne bismo proglasili činjenicu da je ljeto? U popratnoj medicinskoj ekspertizi upoznati smo, među ostalim, s recentnim znanstvenim uvidima da jako sunce može izazvati sunčanicu, da starije osobe teže podnose visoke temperature i da je ljeti poželjno piti više tekućine nego inače, pa je cijeli ovaj sezonski pogon za diskurzivnu proizvodnju panike naposljetku konstruirao idealtipski narativ suvremenih, deklarativno postideoloških, apolitično-apokaliptičnih medija: ponudio je temu koja se sve nas tiče, oko koje ćemo se svi manje ili više složiti i čiji senzacionalistički plasman nudi dobrodošao, prigodno destiliran prikaz permanentne izvanredne situacije.

Fokusiranost domaćih novinarskih i uredničkih snaga na klimatska pitanja nije, međutim, stala na evidencijama meteorološko-medicinskih očitosti. Osim tropske ljetne klime, naime, ovih ih dana iznova zanima i ledeni dah druge, kudikamo opasnije: Hrvatsku, doznajemo u nizu reportaža objavljenih mahom u najnotornijem domaćem dnevnom listu, i dalje paralizira bauk famozne antipoduzetničke klime. Serijal dirljivo nazvan "Potresne ispovijesti hrvatskih poduzetnika" donio nam je, tako, frapantne priče nerealiziranih entrepreneura, posustalih Don Quijotea maloga poduzetništva, koje su iz sedla izbacili nemilosrdni udarci teških krila goleme vjetrenjače državne birokracije: parafiskalni nameti, porezi i prirezi, kazne i dadžbine... Moralnost je tih vitezova otužnog medijskog lika pritom oslikana nepristranim tonovima žurnalističke objektivnosti i neutralnosti: jedan samo "želi biti poduzetnik: dobar, pošten, bez prevare. Želi plaćati sve poreze, doprinose, želi imati kvalitetnu hranu, želi da mu gosti budu izuzetno zadovoljni, da radnici sretno dolaze na posao...". Ostali su "o svom poslu razmišljali 24 sata na dan, kao što to čini svaki poduzetnik. Pritom nisu imali radno vrijeme, jer vlastiti biznis traži te cijelog, a slobodan vikend, praznici pripadaju nekom drugom svijetu. Pritom su dali posao drugim ljudima, bavili se njihovim zahtjevima i navikama, prednostima i nedostacima, 'trčali' u nabavu robe, strepili od inspekcije (koja uvijek nešto nađe)…" Ali, eto, nije bilo dovoljno: sveprisutna, surova Država, doznajemo, u svojoj je drskosti išla toliko daleko da im je naplaćivala kazne za prekršaje, zatvarala lokale po isteku radnog vremena, tražila od poslodavaca da plaće i doprinose svojim radnicima isplaćuju već od prvog mjeseca zaposlenja, iako još nisu počeli ubirati profit. Ili, ukratko, činila sve ono što bi normalna država i trebala činiti svugdje, osim u bizarnim novinarskim beatifikacijama propalih poslovnjaka. Zaključak je potom jasan: naši su poduzetnici "naprosto prisiljeni" da državu varaju i rade na crno, za što možda i snose kaznenu odgovornost, ali moralnu nipošto. Ovaj je suptilni poziv na anarho-kapitalistički malograđanski neposluh tako primjereno zaokružio neobičnu apologiju slobodnog tržišta na kojem zasluge za uspjeh pripadaju isključivo poduzetnicima, dok su za njihov eventualni neuspjeh krivi svi ostali. Prvenstveno, naravno, država. Nevažno je što je vode političke elite koje o "antipoduzetničkoj klimi" govore jednako nadahnuto kao i najamna novinarska snaga i pritom čine sve da pokrenu odgovarajuće klimatske promjene. Nevažno je i što – čim napustimo razinu tendencioznih, personaliziranih "potresnih ispovijesti" i okrenemo se provjerenim podacima – doznajemo da zapravo živimo u jednoj od "najmanjih" i najjeftinijih europskih država. Nevažno, jer u medijskim je prikazima za državu rezervirana uloga slijepe i gluhe prirodne sile posvećene isključivo gušenju dobronamjernih i poštenih poslovnih inicijativa.

Takav medijski narativ počiva na otrcanom ideologemu o jedinstvenim aberacijama nacionalne ekonomije. Priča je poznata: u Hrvatskoj (neo)liberalni kapitalizam, zapravo, nikada i nije zaživio, i svi gospodarski problemi s kojima se danas suočavamo stoga nipošto nisu njegova posljedica, nego će, naprotiv, biti riješeni tek kada ukinemo brojne koruptivne i birokratske zapreke vladavini slobodnotržišne logike. A da bi se takva priča ispričala, neophodno je idiotskom upornošću ignorirati cjelokupan globalni kontekst: već i letimičan pogled preko državnih granica otkrio bi, naime, da je epicentar aktualne ekonomske krize baš tamo gdje su se pravila slobodnog tržišta najrigidnije provodila. 

Iako se na prvi pogled tako možda ne čini, obje su recentne klimatološke opsesije hrvatskih medija proizvod tog istog, provincijalnog sužavanja vidnog polja. Samo, dok se borba protiv antipoduzetničke klime razmeće glasnom i agresivnom propagandom, transformacija uobičajenih ljetnih vrućina u prvorazrednu medijsku senzaciju svoj ideološki rad obavlja diskretnim prešućivanjem. U njoj je, stoga, važnije ono što nije rečeno: manifestno apolitična, ona naturalizira medijski tretman klimatskih pitanja u ključu dobronamjernih savjeta o hidrataciji i izbjegavanju sunca između 12 i 17 sati, kako bi halabuka "toplotnih udara" i "paklenih vrućina" prikrila činjenicu sustavnog zanemarivanja one točke na kojoj se klimatske okolnosti, shvaćene nešto obuhvatnije od trodnevne prognoze Državnog hidrometeorološkog zavoda, presijecaju s politikom. Zato u domaćim mainstream medijima nismo mogli čitati ni slušati ništa o, recimo, nedavnom debaklu velikog samita Rio +20, debaklu koji, kako tvrdi George Monbiot, "označava, manje ili više, kraj multilateralnih napora za zaštitu biosfere". Zato, uostalom, ne možemo čitati ni slušati ništa o inicijativama koje propituju novije klimatske promjene, ali i prijetnju cijelom eko-sustavu, dovodeći ih u vezu s ekspanzionizmom kapitalističkog sistema i s imperativima ekonomskog rasta, umotanima u diskurzivni celofan politički korektnih zamisli "održivog razvoja". Medijski je govor discipliniran i u njemu nema mjesta za preispitivanje zadanih žanrova: baš kao što rubrike sporta ili crne kronike implicitno depolitiziraju teme kojima se bave, tako i dobronamjerna upozorenja starijim osobama i srčanim bolesnicima unaprijed eliminiraju mogućnost da se o klimi progovori s onu stranu ekonomsko-političkog statusa quo. I tek taj tihi, diskretni, gotovo neprimjetni rad ideologije stvara mizanscenu "normalnosti" aktualnog stanja stvari, primjeren kasnijim glasnim propagandnim istupima profeta tržišnih sloboda. Kada se domaći mediji dohvate klimatologije, drugim riječima, igra je dvostruka: dok se čini da ih brinu užasi lokalnog zatopljenja, oni tek variraju teme globalnog zatupljenja.

Fotografija: Fábio Nascimento

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 02.07.2012