Ljeto u gradu | kulturpunkt

Kulturoskop Kinemaskop

<

Ljeto u gradu

U posljednjih nekoliko godina filmske projekcije na otvorenom postale su jedna od najdražih ljetnih razonoda u polupraznom Zagrebu.

Piše: Marta Medvešek

Alysa Nahmias i Benjamin Murray, Unfinished Spaces

Tako je i ove godine Motovun Film Festival kraj kolovoza Zagrepčanima začinio besplatnim projekcijama na Trgu Petrice Kerempuha. Planove (i raspoloženje) kvari jedino preuranjena jesen, no da Zagreb nije jedini kojeg su niske temperature, dosadna kiša i beznadno sivilo iznenadili uvjerila sam se nedavno u Beču.  

Zbog loših vremenskih prilika Movies in Wonderland, međunarodni festival filma o arhitekturi, urbanizmu i javnom prostoru, održan od 13. do 23. kolovoza, organizatori su s otvorenih prostora popularnoga bečkog  MuseumsQuartiera (MQ) bili prisiljeni preseliti u mnogo manje spektakularnu zatvorenu dvoranu centra. 

Ovogodišnje izdanje festivala s podnaslovom "Architecture with/out Architects?" ostvareno je u organizaciji Platforme za europsku arhitekturu Wonderland i Architekturzentruma Wien. Wonderland je 2002. godine osnovala skupina mladih austrijskih arhitekata u želji za predstavljanjem i promoviranjem suvremene arhitekture široj javnosti. Nizom projekata u obliku izložbi, radionica i predavanja (Blind Date, Project Space, Movies in Wonderland…), Wonderland se bavi problematičnim urbanim prostorima u potrazi za odgovarajućim (i zadovoljavajućim) rješenjima, potičući suradnju između manje poznatih kolektiva. Nakon ohrabrujućih prvih rezultata, mrežu su odlučili proširiti na susjedne zemlje, te se od početnih 11 arhitektonskih ureda broj povećao na njih 99 iz 9 različitih zemalja. U "zemlju čudesa" uključila su se i tri arhitektonska ureda iz Hrvatske – Atmosfera, Loher/Mišković/Rajčić i produkcija 004.

Slogan ovogodišnjeg Movies in Wonderlanda, inspiriran knjigom i izložbom u njujorškoj MoMA-i Arhitektura bez arhitekata Bernarda Rudofskog iz 1964. Godine, otkriva glavnu tematsku okosnicu prikazanih filmova. Riječ je o recentnim dokumentarnim filmovima koji propituju ulogu arhitekture i onih koji tu arhitekturu stvaraju: koja je njihova zadaća i odgovornost, kako mogu biti društveno korisni i poboljšati živote ugroženih skupina stanovništva, hoće li u budućnosti "arhitekte zvijezde" naslijediti "arhitekti građani"… Filmovi su odabrani u namjeri da širu publiku odnosno "ne-arhitekte" osvijeste i potaknu na raspravu s arhitektima i predstavljenim redateljima/filmašima; da se uspostavi dijalog između građana i projektanata urbanih prostora.  

Festival je otvoren projekcijom filma austrijske režiserke Elle Raidel Double Happiness (2014.) o kineskoj replici maloga austrijskog grada Hallstatta. U Kini. Kompletan gradić, koji je sa svojim idiličnim alpskim krajolikom upisan na UNESCOV popis svjetske baštine, izrezan je iz svog konteksta te gotovo potpuno vjerno i u stvarnom mjerilu ponovno sagrađen u Šenženu na jugu Kine. Naslov filma referira se na kineski izraz za obostranu sreću, sreću koja se udvostručuje u trenutku vjenčanja. Koncept je preslikan na fenomen grada-replike – paralelni svijet originala i kopije, stvarnosti i fikcije, sna i stvarnosti – može li se idila austrijskog gradića preslikati na svoju repliku? Koja je motivacija i pozadina kompletne kopije identiteta jednog pitoresknog europskog gradića? Odgovore na ova pitanja ovom prilikom ipak nisam dobila - zbog kiše projekcija je s vanjskog dvorišta premještena u zatvoreni prostor jedne od dvorana MQ-a, a nevjerojatan odaziv publike zatekao je organizatore, tako da su znatiželjnici doslovno ispadali iz zgrade pokušavajući krajičkom oka te na vrhu prstiju pratiti film. Takvu navalu možda je moguće obrazložiti fascinantnom temom filma – i ja sam svoj boravak u Beču organizirala kako bih uhvatila baš ovu projekciju – no u nedostatku kisika i pogleda na titlove u jednome trenutku priznala sam poraz i napustila dvoranu, tješeći se da će takav film sigurno stići i u Zagreb, jednoga dana. 

Od ostalih filmova posebno je dojmljiv Unfinished Spaces (2011.), dokumentarni film o ambicioznom projektu izgradnje nacionalnih umjetničkih škola na Kubi nakon revolucije 1959. godine. Nakon početne euforije Castrove arhitekte zaustavila je hladna realnost, gradnja je prekinuta, a (polu)dovršene zgrade godinama su propadale, zapuštene ponajviše iz straha da su opasne za ideologiju revolucije. Trnovit put koji su ove zgrade i njihovi arhitekti prošli od utopijske zamisli do ponovnog prihvaćanja, međunarodnog priznanja i (djelomičnog) završetka pola stoljeća kasnije, Alysa Nahmias i Benjamin Murray uspjeli su prikazati u ovom doista zanimljivom dokumentarcu. 

Na programu su se našli i filmovi Precise Poetry o talijansko-brazilskoj arhitektici Lini Bo Bardi, Lucien Hervé – Photographer despite himself o životu i djelu jednog od najvažnijih fotografa arhitekture 20. stoljeća, Gran Horizonte – Around the Day in 80 Worlds koji čini niz prikaza ljudi iz cijeloga svijeta i različitih mjesta u kojima oni žive, te Citizen Architect - Samuel Mockbee and the Spirit of the Rural Studio, film o arhitektonskom uredu Auburn Universityja u kojemu se projektiranjem i izgradnjom sigurnih i dobro osmišljenih kuća za siromašne zajednice u ruralnoj zapadnoj Alabami studente arhitekture podučava socijalnim odgovornostima njihove buduće profesije.

Sve u svemu, cijeli program izvrsno je osmišljen i proveden, unatoč izuzetno lošim vremenskim prilikama za kolovoz. I prevelikoj posjećenosti prve projekcije. No ona samo svjedoči o uspješnosti cijeloga koncepta i pristupa arhitekturi kao društvenoj umjetnosti, kako ju opisuje Samuel Mockbee u spomenutom Citizen Architectu. U nadi da ćemo tako nešto uskoro moći vidjeti i u našem ''malom Beču'', napominjem da je ulaz na sve projekcije bio besplatan. Čisto onako, za sve buduće (socijalno osviještene) organizatore. 

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 01.09.2014