(Ljudska prava na filmu) | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

(Ljudska prava na filmu)

O filmovima iz glavnog programa 5. Human Rights Film Festivala s posebnim osvrtom na položaj i ulogu aktivističkog filma i videa piše Jurica Starešinčić.

Jurica Starešinčić
  • A
  • +
  • -

Peta revija filmova koji tematiziraju ljudska prava, održana u prostoru kina Europa (koje je samo po sebi moderni simbol otpora), ponudila je najrazličitije pristupe igranom, dokumentarnom i eksperimentalnom filmu. Od negledljivih konceptualnih zamisli (Autohystoria), preko konfuznih političkih satira (Tragači 2.0), sve do izrazito uspjelih promišljanja (Import/Export), svim je odabranim filmovima zajednička težnja da barem malo djeluju na gledatelja, da ga iznenade, zbune, možda i pouče. Koliko je koji u tome uspio teško je procijeniti, ali sigurno je da se radi o jednom od najtežih zadataka koji si moderna umjetnost uopće može zadati. Opća banalizacija svake ozbiljne teme, svega neobičnog ili šokantnog, svakog nasilja ili političkog sustava, koju masovni mediji već godinama provode nekritički nas bombardirajući količinom informacija koje nismo u stanju adekvatno obraditi, hipersenzibilizirala nas je na sve što se ne događa nama. Sugestivni kadrovi suvremene hollywoodske produkcije uspješno nam serviraju jeftin sentiment i mogu nas natjerati da dva sata strepimo uz glavne likove, ali namjerno nam uskraćuju vrijeme za kontemplaciju njihovih motiva i odluka. Filmovi koje gledamo u redovnoj distribuciji u kinima, što uključuje i "dokumentarne" filmove Michaela Moorea, već su dugo izvor isključivo one vrste "znanja" (nekritički zapamćenih informacija) koju promoviraju televizijski kvizovi.

U tom kontekstu, jedanaest nas je filmova glavnog programa pokušalo informirati o onome što ne znamo i podsjetiti na ono što znamo na sasvim drugačiji način. Motiv za profit i vjetar koji šapuće (Profit Motive and the Whispering Wind, John Gianvito) otišao je možda i najdalje u nastojanju da ne objašnjava samog sebe, što ga je učinilo suštom suprotnošću gorespomenutim "dokumentarnim" filmovima. I sam hibrid eksperimentalnog, animiranog i ponajviše dokumentarnog filma, zadržao se na akcentiranju pojedinih motiva bez pretjerane autorske intervencije, prepustivši pripovijedanje epitafima nad grobovima ubijenih sindikalaca. Još dojmljivije od spomenika ubijenim borcima za prava radnika (a datumi sugeriraju i da je radnička borba u SAD završila bez da je dočekala happy end) su slike nedirnute prirode na mjestima gdje se njihova borba vodila. Dugi kadrovi napuštenih livada na kojima nema ljudi koji su tu zemlju trebali baštiniti. Radikalni filmski minimalizam u borbi protiv sveopćeg rata za gledateljevom pažnjom možda je izgubio bitku s onih dvadesetak gledatelja (od stotinjak prisutnih) koji su projekciju napustili prije kraja, ali čini se da autor i nije naumio voditi "blitzkrieg".

A u ime kojeg stila života su Medgar Evers i mnogi prije njega čija imena jesu ili nisu zapamćena ubijeni, otkriva nam nešto klasičniji dokumentarac Rubljovka – put do sreće (Rublyovka – Road to Bliss, Irene Langemann) o 30 kilometara dugoj ulici u kojoj živi ruska "elita". Iako su paralele između siromašnih i nesrazmjerno bogatih građana Rusije povučene nezgrapno, prava atrakcija filma su kadrovi kojima komentari nisu potrebni. Grupa dokonih mladića iz Rubljovke koji objašnjavaju da se druže samo međusobno jer su ostali ljubomorni na bogatstvo njihovih očeva, dvadesetsedmogodišnja djevojka koja nikada u životu ništa nije radila, a trenutno traži princa na bijelom konju (čitaj: princa s neiscrpnim izvorom novca) po mondenim zabavama, “šarmantni” slikar koji prodaje svoje kič pejzaže i portrete za svega tridesetak tisuća dolara jer je skroman, dok je savršeno svjestan kako će to vrijediti milijune ako ne i milijarde nakon njegove smrti... Skupni je to portret aristokratske taštine nakon kojeg nam ne ostaje drugo nego se zapitati kakvu to sliku ti ljudi vide kad se gledaju u ogledalu? Je li moguće da ne primjećuju dekadentnost, otuđenje, ispraznost koje mi vidimo?
Dok je crtao skicu za portret uobražene sponzoruše, naš je skromni slikar komentirao kako uvijek ispravlja "sitne" nedostatke na licima svojih modela, tako da nije rijetkost da klijenti svoje portrete nose plastičnim kirurzima i traže da izgledaju baš tako. Nadajmo se da će prije ili kasnije neki od protagonista ipak pogledati i svoj odraz u ovom filmu. Možda im se neće svidjeti ono što vide, ali barem neće uskliknuti kao djevojka nakon što je vidjela svoj portret: "Jako je lijepo, ali to nisam ja!"

Supostavljanje dvaju različitih svjetova uspjelije je proveo Ulrich Seidl u filmu Import/Export. Kratki siže o Ukrajinki koja dolazi u Austriju istovremeno dok Austrijanac odlazi u Ukrajinu djeluje banalno, ali je paralelizam njihovih sudbina izveden vrlo vješto uspostavljajući još veliki broj manjih paralela, što se čini najprepoznatljivijim Seidleovim autorskim potpisom. Borba Ukrajinke za osiguranje egzistencije i Austrijanca da pronađe bilo kakav razlog da se za egzistenciju uopće bori, dovedeni su do ruba groteske. Podjednako nas često šokiraju, dirnu i nasmiju. Seidlu namjera očigledno nije dati jednodimenzionalnu materijalističku kritiku bogatih koji dobro žive gazeći siromašne. Biti osoba u punom smislu, donositi vlastite odluke i kontrolirati vlastiti život, za njega je podjednako teško u svim slojevima suvremenog društva.

Panoramski pogled na program 5. Human Rights Film Festivala ipak ostavlja neodgovoreno pitanje o ulozi koju odabrani filmovi trebaju izvršiti. Odnosno, želi li "festival" ponuditi užitak u kvalitetnim filmovima ili senzibilizirati publiku na kršenja ljudskih prava?
Ako su ljudska prava samo tema (a mogla je biti i revija filmova o utrkama magaraca ili o borilačkim vještinama), između nekoliko vrlo kvalitetnih filmova proguralo se i dosta mrtvog hoda, a ako je filmski “festival” samo jedan od načina da se djeluje na polju društvene svijesti, nije jasno zašto filmski programi nisu popraćeni predavanjima, okruglim stolovima i/ili neformalnim druženjima.

Informativna uloga, pak, nema nikakvog smisla, jer svima je jasno da se ljudska prava nemilice krše na sve strane od najrazvijenijih zemalja svijeta do onih s dna ljestvice bogatstava. Netko je ustvrdio da ljudska povijest i onako nije povijest razvoja društva od robovlasništva do demokracije, već razvoja oružja od praćke do atomske bombe. To je svima jasno. Mediji su toliko prepuni reportaža o ljudima koji za svoja prava nikad nisu ni čuli, da informativnu ulogu jednako uspješno vrše i dnevne televizijske vijesti. Međutim, gomilanje novih informacija o još više primjera kršenja ljudskih prava može dovesti jedino do rezignacije i banaliziranja. Kao što banalno djeluje sam naziv "festivala" koji stvarno nije morao biti na stranom jeziku jer "festival" definitivno nije od globalnog značaja, a osim toga se zapravo uopće ne radi o festivalu nego o reviji, pošto se nisu pojavili autori, a ni filmovi iz glavnog programa se ne nagrađuju niti na bilo koji način rangiraju po kvaliteti.

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 15.02.2008