Ljudsko lice depersonalizirane žrtve | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Ljudsko lice depersonalizirane žrtve

Kroz prezentaciju prešućenih osobnih priča i svjedočanstava izložba In memoriam... govori o marginaliziranim stradanjima Roma u Drugom svjetskom ratu.

Piše: Ivan Jukić

FOTO: Kalisara.hr

  • A
  • +
  • -

Romska zajednica u Hrvatskoj najisključenija je društvena skupina, obilježena segregacijom i trajnim siromaštvom. Višestrukoj marginalizaciji treba pridodati i slabije prilike za obrazovanje, diskriminaciju na tržištu rada, kao i kraći životni vijek koji pripadnici i pripadnice romske nacionalne manjine mogu očekivati u odnosu na većinsko stanovništvo. O dubokoj ukorijenjenosti i društvenoj normalizaciji ovakvih prilika svjedoči i činjenica da se s najviših razina vlasti 2022. godine i dalje mogu čuti izjave koje perpetuiraju stereotipe i doprinose nerazumijevanju, a potencijalno potiču netrpeljivost s kojom se Romi i Romkinje ionako svakodnevno suočavaju. 

Diskriminacija i netrpeljivost ne događaju se u povijesnom vakuumu i van konteksta. Predrasude prema Romima kao manjini ukorijenjene su u europskoj povijesti te su, poput Židova, Romi i Sinti doživljavali progone koji su na kraju eskalirali genocidom u Drugome svjetskom ratu. Genocid je dugo vremena bio negiran, primarno zbog zbog socioekonomske marginalizacije Roma, pa se često naziva i "zaboravljenim holokaustom". Za vrijeme NDH u Hrvatskoj su im rasnim zakonima oduzeta prava, a istodobno su ih ustaške vlasti sustavno deportirale u koncentracijske logore, posebice u Jasenovac, odnosno Ušticu, gdje je većina njih od 1942. bila mučena i ubijena. 

Posljedica ustaške politike bila je gotovo uništena romska predratna zajednica. Tako je na području Hrvatske 1948. godine živjelo tek 405 Roma, no taj je broj u stalnom porastu pa je 2001. godine prema službenim podacima (koje zbog velikog broja neevidentiranih osoba treba uzeti s rezervom) zabilježeno 9.463 pripadnika romske nacionalne manjine. Procjenjuje se da je taj broj višestruko veći te da u Republici Hrvatskoj danas živi između 30.000 i 40.000 Roma. Međutim, unatoč brojnosti zajednice i strahota koje je proživjela, nakon Drugog svjetskog rata u većini europskih zemalja, uključujući socijalističku Jugoslaviju, došlo je do marginalizacije stradanja romske zajednice. Nisu se komemorirale romske žrtve, niti su u sjećanje na njih postavljeni spomenici, a samo istraživanje romskih stradanja minorizirano je u hrvatskoj historiografiji. Romi donedavno ni sami nisu zapisivali svoju povijest, s obzirom na to da je riječ o kulturi koja se dominantno oslanja na usmeno prenošenje znanja i informacija.

Iskorak prema većoj vidljivosti i prepoznatosti diskriminacije, teškog života i brutalnog genocida koji je počinjen nad Romima u Drugom svjetskom ratu predsatavlja izložba In Memoriam... Osobna svjedočanstva Roma i ne-Roma koja je otvorena u Romskom edukacijsko kulturnom centru u Zagrebu. Izložba je otvorena 28. srpnja, uoči Međunarodnog dana sjećanja na romske žrtve genocida u Drugom svjetskom ratu (Samudaripen), koji se tradicionalno obilježava 2. kolovoza. 

Ideja koja stoji iza izložbenog projekta je poticanje društvene rasprave, kako o životu Roma, tako i o genocidu nad Romima koji su bili deportirani u logor Jasenovac, objašnjavaju autorice koncepta Sunčica Nagradić Habus i Dunja Jakopović. Autorice izložbe posegnule su u arhiv te kroz prezentaciju prešućenih osobnih priča i svjedočanstva prenijele su iskustva "nevidljivih ljudi". Cilj im je bio individualizirati statističke podatke, cjelovita svjedočanstava i izjave svjedoka pretočiti u osobne priče. "Sjećanje na događaje iz osobne perspektive i svjedočanstva preživjelih bitni su da probude zainteresiranost i empatiju kod posjetitelja", tvrde autorice. 

Izložba govori o sudbinama Roma deportiranih u logor Jasenovac, uz individualne priče o Romima iz Međimurja te Romima deportiranim u koncentracijske logore u Njemačkoj. Govori i o brutalnim metodama kojima su Romi mučeni i ubijani u Jasenovcu. "Da bi uštedjeli na streljivu, najčešće ih se ubijalo nožem, toljagama i maljevima, a po dolasku u logor nije ih se zapisivalo, već se najčešće zapisivao broj vagona u kojem su dovezeni", kazuju autorice izložbe Sunčica Nagradić Habus i Dunja Jakopović. "Na romskom groblju u Uštici nalazi se 21 masovna grobnica, u kojima je pronađeno gotovo 17.000 tijela. Među 83.811 imena na poimeničnom popisu žrtava jasenovačkog logora, što ga je izradila Javna ustanova Spomen-područje (JUSP) Jasenovac, pronađeno je 16.174 Roma, iako točan broj zbog navedenih razloga nije moguće utvrditi", pojašnjavaju. 

Temeljni izvor za izložbu čine svjedočanstva Roma i ne-Roma o logoru Jasenovac, koja su većinom zabilježena nakon rata, te svjedočenja (iskazi za suđenja) i memoarski zapisi suvremenika, kao i članci iz tadašnje periodike. "Proučavajući dnevne novine, možemo mnogošto pretpostaviti i rekonstruirati o javnoj percepciji romske manjine u hrvatskom društvu u razdoblju prije i početkom Drugog svjetskog rata", govore autorice. Upravo zato što imena i prezimena konkretnih osoba izostaju iz službenih politika sjećanja, izložba In memoriam… Osobna svjedočanstva Roma i ne-Roma nastala je kao "pokušaj davanja ljudskih lica depersonaliziranih romskih žrtava koncentracijskog logora Jasenovac". 

Ovakav pristup recentih godina je u porastu u domaćem kulturnom polju, u kojem se angažirana umjetnička produkcija sve više bavi temom društvenog položaja romske zajednice. Područje vizualne kulture tako je obogaćeno otvaranjem Muzeja osobnih sjećanja u Osijeku u kojem se stalan dom dobila izložba Priče Roma, posvećena životnim pričama osamnaestero pripadnika ove manjine, čime je napravljen velik korak ka stvaranju trajnog postava koji daje vidljivost marginaliziranim skupinama. Iste je godine u Zagrebu postavljena izložba pod nazivom Moj dan – život djece i mladih Roma, koja se temelji na videouratcima kojima se daje prostor šestero mladih Roma i Romkinja da ispričaju svoju priču i posluže kao inspiracija drugima. 

Dok su ovi projekti usmjereni isticanju pozitivnih primjera koji bi većinskom stanovništvu trebala biti potpicaj za preispitivanje vlastitih predodžbi i stereotipa koje imaju u odnosu prema Romima, audiovizualna izložba Barbare Matejčić i Ane Opalić Jednog dana život će biti lijep, koja se naslanja na projekt Kad odrastem, bit ću bogatašica gledatelja približuju stvarnosti u kojoj živi većina romske djece. Obje izložbe sastoje se od fotografskih prikaza derutnih i skučenih prostora u kojima romska djeca odrastaju i audiozapisa u kojima progovaraju o svojem školovanju, svakodnevici i snovima. "Postav stoga upućuje na važnost propitivanja i osvještavanja širine društvenih implikacija koje onemogućavaju romskoj djeci da ostvare svoj puni potencijal", piše Milena Žarković u svojoj analizi. Kao što je Mirna Rul primijetila u svojem osvrtu na izložbu Kad odrastem, bit ću bogatašica, ona je "u svojoj ogoljenosti i jednostavnosti lišena prikaza pripadnika romske nacionalne manjine kao egzotičnih Drugih". 

Barbara Matejčić autorica je i triju audio dokumentaraca o mladim Romkinjama i Romima, njihovim životima, djelima, snovima i vizijama na budućnost i sadašnjost, nastalim u kolovozu 2021. godine, u sklopu kampanje #ProBudiJednakost koju su provodili Centar za mirovne studije, Romska organizacija mladih Hrvatske i umjetnička udruga Arterarij. U radu Prilično svoje članice prvog romskog ženskog benda na svijetu, Pretty Loud, govore o svom odrastanju, o tome kako su počele pjevati, o rodnoj ravnopravnosti, ženskoj snazi, diskriminaciji, o tome što im je važno poručiti i na kakve reakcije nailaze. Drugi audio dokumentarac, Kozari s Muksom, sadrži viziju Muhameda Huseijnija koji u obilasku svog kvarta tematizira kako su se Kozari Bok i Kozari Putevi mijenjali zadnja četiri desetljeća i kako su se mlade Romkinje i mladi Romi našli između "dvaju sistema". Prostornom problematikom bavi se i dokumentarac Djeca zagrebačkog slama, u čijem je centru Vrtni put, naselje šest kilometara udaljeno od centra Zagreba u kojem u neljudskim uvjetima živi oko 150 Roma, od kojih su većina djeca.

Sva tri dokumentarna rada naslanjaju se na pristup koji su Matejčić i Opalić primijenile u audiovizualnim izložbama, u kojima su svojim sugovornicima "prepustile mikrofon" i otvorile prozor u svijet koji je većinskom stanovništvu možda nepoznat, ali nije stran. I u ovim audio radovima Romi i Romkinje govore iz prvog lica, govore o svojim neposrednim iskustvima, lišenima svakog uljepšavanja i egzotiziranja, govore tako da ih čujemo. Sličnog su efekta i recentne nezavisne kazališne produkcije, u kojima pripadnici i pripadnice romske nacionalne manjine tematiziraju vlastiti društveni položaj i višestruku marginalizaciju, o kojima je ranije za Kulturpunkt pisao Luka Fišić.

Što se tiče izložbe In memoriam... Osobna svjedočanstva Roma i ne-Roma, autorice koncepta Sunčica Nagradić Habus i Dunja Jakopović ističu da njome žele "promicati vrijednosti koje će posjetitelj spoznati i primijeniti u životu, poštivanje ljudskih prava, empatija prema žrtvama i aktivna edukacija kojom se osuđuje svaka vrsta zločina, nasilja i nesnošljivosti među ljudima". Dodaju kako se nadaju podići i svijest o odavanju počasti i čuvanju uspomena na sve žrtve ustaških koncentracijskih logora, edukacija o stradanjima Roma, senzibilizirati javnost, pokretati dijalog, razbijati predrasude te primorati sugrađane i sugrađanke da uvide grozote Drugoga svjetskog rata, ali i podsjetiti na sadašnje probleme romske zajednice.

 

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv - Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 18.08.2022

VEZANE VIJESTI

Mehanizmi segregacije

Piše: Matko Vlahović

Desegregacija i borba protiv diskriminacije romskih zajednica mora uključivati sustavno i sveobuhvatno rješavanje stambenog pitanja. 

Zaobilaženje zamke egzotiziranja

Piše: Milena Žarković

Izložba Jednog dana život će biti lijep doprinosi otvaranju prostora za diskusiju o surovoj realnosti, uvjetima i barijerama s kojima se suočavaju mladi Romi.

Ciganska je tuga pregolema

Piše: Maja Flajsig

Premda tvore inkluzivnu izložbu koja manjinsku populaciju teži približiti većinskoj, Priče Roma ipak ne uspijevaju preispitati stereotipe i ograničavajuće identitete.