Loša spika, dobar film | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Loša spika, dobar film

Dokumentarni film "Ubil bum te" iznenađenje je ovogodišnje filmske produkcije. Nikola Strašek, autor ovog zapaženog dokumentarca i student treće godine Akademije dramskih umjetnosti u Zagreb

Razgovarao: Stjepan Jureković
  • A
  • +
  • -

KP: Dokumentarni film "Ubil bum te" dobitnik je nekoliko nagrada.

NS: Film je nastao kao studentska vježba i ni u snu nisam očekivao ovakav uspjeh. Svoju je premijeru doživio na ZagrebDoxima. Tamo je prikazan s uspjehom, ali bez nagrada. Nakon toga je na FRCI proglašen najboljim studentskim filmom u posljednje dvije godine. Dobio sam Grand Prix. Uslijedila je nominacija za studentskog Oskara, za FILEKT, udruženje filmskih škola cijelog svijeta, koji se održava u Madridu. Poslali smo ga i na još neke druge festivale poput onog u Mexico Cityju. Konačno, debitirao sam na Danima hrvatskog filma i tamo doživio potpuno iznenađenje. Naime, dobio sam čak dvije nagrade, nagradu za najboljeg debitanta koju dodjeljuje žiri Dana hrvatskog filma i nagradu Jelena Rajković koju dodjeljuje Društvo hrvatskih filmskih redatelja za najboljeg mladog redatelja 2007. godine.

KP: Što je tema filma?
NS: Film se bavi se jednim događajem koji je, kako u zadnje vrijeme čitam u novinama, simptomatičan za ovo naše današnje vrijeme. Taj se događaj dogodio pred Božić 1998. godine kada su tri prijatelja u spletu nesretnih okolnosti ubila sitnog dilera. Naime, tako nešto nikako nije bilo planirano, situacija je izmakla kontroli i diler je dobio metak u glavu. Par dana kasnije umro je u bolnici.

KP: Možeš li nam detaljnije ispričati priču oko koje se film vrti?
NS: Priča je definitivno odraz tog vremena i urbanog stila života koji se odvijao na ulicama Zagreba. Bilo je to vrijeme kada su techno partyji zavladali u Hrvatskoj, a ecstasy (u slangu bomboni) se prodavao na veliko i koštao je puno, za razliku od danas kad košta jedva dvadesetak kuna. Naravno, bili su i jako jaki jer su dolazili direktno iz Amsterdama, no ipak nisu bili vrijedni ubojstva.
Dečki su odlučili opljačkati jednog dilera. To nije bio njihov diler kod kojeg su stalno nabavljali, nego kvartovski dečko koji je povremeno preprodavao drogu. S njim su se dogovorili i rekli mu da imaju novce, a zapravo su imali oružje, pištolj, nož i suzavac. Došli su u Siget, uveli ga u auto i uhvatili ga u zamku. Kad je počela priča oko toga gdje su pare, jedan od njih trojice je izvadio pištolj i počeo mu prijetiti, zahtijevajući da preda bombone i novce koje ima kod sebe. Diler se počeo opirati i pištolj je opalio, a dečko je pogođen u glavu. Nakon toga su ga u panici ostavili pred Domom zdravlja. On je umirao još dva dana u bolnici sve dok na kraju njegov otac nije potpisao pristanak za isključenje aparata koji su ga držali na životu. Tako je umro. Nakon toga, oni su pobjegli u Amsterdam, osim jednog koji je otišao na policiju i priznao što se dogodilo. Nakon nekog vremena provedenog u bijegu, svi su se predali.

Proveli su godinu dana u Istražnom zatvoru dok je trajalo suđenje i nakon toga su pušteni na slobodu da čekaju odsluženje kazne, što je s obzirom na učinkovitost Hrvatskog pravosuđa trajalo punih šest godina.

Najveća ironija u cijeloj priči je ta što diler nije kod sebe imao ni ecstasyje ni lovu. Znači ubijen je nizašta dok su kazne koje su dečki dobili za to ubojstvo varirale od četrnaest mjeseci do pet godina zatvora.

KP: Koje aspekte događaja obrađuješ u filmu te što je za tebe, kao autoru, bilo važno prikazati?
NS: Ono što je mene u filmu interesiralo je nekoliko stvari. Kao prvo, pokazalo se zanimljivim koliko je kod istih ljudi različito sjećanje na identičan događaj iz prošlosti. Druga stvar koja me interesirala jest kako događaj koji se odvije u svega nekoliko sekundi promijeni ljudima kompletan život. Ti su dečki završili u zatvoru i vjerojatno će čitav život nositi to breme na svojoj savijesti. Ovisno naravno o njihovim karakterima jer neke krivnja više muči, neke manje. Nadalje, jako su me interesirali njihovi međusobni odnosi. Oni su svi bili jako dobri prijatelji, a ono što se jasno u filmu vidi jest da oni uopće ne razmišljaju o tome što su učinili već međusobno prebacuju krivnju s jednog na drugoga, nitko nije kriv, svi su htjeli dobro i slične spike...

Dakle, film je jedan mozaičan prikaz događaja iz neposredne perspektive, ali s distancom od šest godina. Snimljen je tijekom zadnja dva tjedna njihove slobode iako je ideja rođena skoro dvije godine ranije. Naime, toliko mi je trebalo da se s njima sprijateljim, da ih nagovorim da pričaju u kameru pošto nisam htio da to bude prosječna televizijska reportaža. Htio sam da gledatelji osjete njihove emocije, da osjete kako su stvari koje pričaju iskrene, iskrene naravno pod navodnicima jer, primijetit ćete, oni unutar filma lažu i njihovi se lažni prikazi sukobljavaju. Na taj sam način dobio zgodan dramaturški zaplet.

KP: Prisjeti se malo tog vremena... možeš li nam malo opisati to vrijeme?
NS: Kad je počinjao rat oni su imali šesnaest, sedamnaest godina. Neki od njih bili su jako nabrijani. Domoljubi, klinci obuzeti propagandom koja se širila putem televizije. Čak su htjeli ići u rat. Kao što se zna, oružja je tada bilo posvuda i to se savršeno uklapalo u njihovu spiku sitnih kriminalaca, klinaca koji po kvartu preprodaju travu, bombone i slično. Važno je naglasiti da u trenutku kada se ubojstvo dogodilo, heroin uopće nije bio u igri. U njihove živote došao je kasnije.

U principu bilo je to stanje određene psihoze, devalvacije vrijednosti ljudskog života, takva je otprilike bila atmosfera po kvartovima. Dinamo, Hrvatska, mafija, opasni smo, sve ono što su i mediji propagirali u to vrijeme. No, nisam želio graditi film na tom kontekstu socijalne pozadine. Ono što je meni bilo važno je promatranje aktera, kako se oni nose s tim što su učinili, kako uopće to promišljaju, kako gledaju na budućnost i kako u konačnici gledaju na cijelu tu situaciju međusobno se optužujući, dok se u stvari nitko nije pomirio s onim što su učinili.

Smatram da je film uspio pokazati kako se iza inicijala u crnim kronikama zaista kriju životne priče. To može zvučati kao floskula, ali ljudi to nekako prečesto zaboravljaju. Zanimalo me koliko je ljudi pogođeno tim jednim kretenskim, nepromišljenim, idiotskim činom. Mi možemo govoriti da se to dogodilo slučajno, ali činjenica da su oni išli tamo i da su imali oružje, u krajnjoj liniji mogli su misliti da se može dogoditi neka tragedija. Tako da je sve to zajedno jedna jako mučna priča.

KP: Tvoj film bi mogao srušiti predrasude iz crnih kronika, o ljudima s margine, ljudima koji pripadaju kriminalnom miljeu i prikazati da se takve stvari mogu dogoditi svakome zbog lošeg odabira.
NS: Postoji jedna distinkcija. Jedna stvar je ova ekipa koja se bavi organiziranim kriminalom. To su zaista opasne stvari. Kada se ovo dogodilo novine su pisale o prvom mafijaškom ubojstvu u Zagrebu. Možeš zamisliti koja je to smijurija. To su dečki od 20 i nešto godina. Oni se dijelom jesu kretali kriminalnim putem, ali njihova ambicija nije bila da postanu Kristijan Golubović iz "Vidimo se u Čitulji". Možda jednom od njih je – mercedesi, pevaljke i takve gluposti, no oni su uglavnom ipak djelomično obrazovani dečki s normalnom obiteljskom pozadinom. Jedan od njih je živio u Južnoafričkoj Republici cijelo djetinjstvo, prošao je sa starcima pola svijeta, govori tečno engleski, čita, interesiraju ga stvari.

No, istovremeno, postojao je taj prokleti ego koji te ponese. Tipa - autoritet si u kvartu, klinci te se boje, opasan si. Tko će šta kome napraviti, kako itd. itd. I oni se kaju, vidi se da se kaju, a istovremeno im je teško da sami sebi to priznaju. Oni umjesto da se suoče s tim, stalno bježe od tog događaja.

KP: Nekome tko je tijekom devedesetih provodio dane svoje mladosti na ulicama Zagreba, tvoj film može predstavljati svojevrsni film generacije, film koji unutar dokumentarističkog žanra progovara o cijeloj situaciji s mladima devedesetih. Istovremeno on iskače kao jedan od rijetkih kulturnih proizvoda koji na taj način progovaraju o devedesetima. Možeš li nam malo prokomentirati takve tvrdnje?
NS: Upravo su to primijetili mnogi moji prijatelji koji su pogledali film. Mimo same priče i fabule filma istakli su kako se osjećaju bliskima s tim likovima kao da su pogledali film o sebi. Naravno, to se ne odnosi na samu drogu koja je možda u epicentru filma niti na kriminalni milje, nego na atmosferu vremena koju film pokušava prizvati u sjećanje. Razlog zašto je on možda tako iskočio, definitivno leži u činjenici da se devedesete dosad nisu baš uspjele nekako etiketirati, nisu obilježene poput sedamdesetih i osamdesetih. No, moje mišljenje je da su i one jednako jedinstvene i značajne za živote mladih u Zagrebu.

Pa, prisjetimo se samo. Borili smo se tih godina za Stojedinicu, protiv samovolje tadašnjih medijskih jednomišljenika. Sto tisuća uglavnom mladih ljudi okupilo se na Trgu i tražilo svoj medijski glas. Redari koji su se pobrinuli da prosvjed prođe bez krvoprolića bili su Bad Blue Boysi koji su se devedesetih borili za svoj klub, za svoj Dinamo, protiv politike koja je sportski klub, simbol grada, učinila samo svojom igračkom, protiv tadašnje Croatie i njene uprave. Nitko od tadašnjih moćnika nije mogao toliko jako začepiti uši, a da ga Dinamova himna, nastala upravo tih godina, nije budila u znoju usred noći. Pipsi su pjevali "Dinamo ja volim", Hladno pivo "Fuer Immer Punk", i jedni i drugi dali bi sve "Samo za taj osjećaj". Prosvjedovali smo i protiv zabrane okupljanja na javnim mjestima, probijali kordone u Jurišićevoj i Ilici. Punili smo Dom Sportova, bez obzira radilo se o Fiju Briju ili o Future Shocku. Rock 'n' roll ili techno, bilo je svejedno - mladi su bili gladni događaja i manifestacija. U masovnom zagrljaju zaboravljali su na probleme svojih roditelja. Na plaće od 500 maraka, na nepošteno provedenu privatizaciju, na gubljenje radnih mjesta radi političke nepodobnosti. Taj su zagrljaj mogle rastaviti samo batine specijalnih postrojbi poput onih u Samoboru kada su specijalci banuli na koncert Nule, Defness by Noise-a, Beermachta i Dikobraza. U jednoj od najkrvoločnijih scena undergrounda, stotinjak je pankera ispremlaćeno do besvijesti. Još su se danima na pločniku vidjeli tragovi njihove krvi. Nabrajanje tako može do iznemoglosti. Što je sa "Škvadrom s Mažuranca", pankerima s Tomislavca, skinsima ispred Importannea, metalcima na Štrosu? Što je s birtaškim punktovima poput Dolca, Kerempuha ili Sakristana, zar oni ne zaslužuju slavu Kavkaza i Zvečke? Bila su to burna vremena ma koliko arhitekti pop kulture danas šutili o tome.

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 11.05.2007