Lovac na bisere | kulturpunkt

Kulturoskop Školica

<

Lovac na bisere

U sklopu kolokvija Umjetnost kritike, internetski portal Perlentaucher predstavila je njegova suosnivačica Anja Seeliger.

Piše: Sanja Peršić

Kao i u drugim ekonomskim domenama, i u kulturi postoje više i manje profitabilne djelatnosti. Poezija i književna kritika, ma koliko ih afirmirani autori pisali, ni po kojim se financijskim parametrima ne mogu mjeriti s organizacijom koncerata. O uspoređivanju s vankulturnim poduzetništvom da ne govorimo. Nedavno sam u mjesto nedaleko od Zagreba otišla staviti zimske gume na auto. Razgledavala sam kuće izgrađene uz cestu, veselila se zajedno s vlasnicima koji nemaju fasadu, ali imaju prinovu u obitelji, proučavala ograde. Bilo je svega, a upućenog sam vozača pitala čime se bave ljudi čije su se kuće veličinom, zelenilom živice ili vrtnim patuljcima isticale od ostalih. Nasumični odabir pokazao je da su stanari bili vlasnici farme pilića, proizvođači prozora, ali nikad, nikad, nikad, recimo: književni kritičari. I to je tako. Međutim, stvari se događaju, ljudi se nekim aktivnostima naprosto žele baviti i u danim okolnostima napraviti stvari najbolje moguće. O tome i još ponečemu, u ponedjeljak, 25. studenog u Goethe-Institutu, u sklopu kolokvija Umjetnost kritike, govorila je osnivačica njemačkog sajta za kulturu Perlentaucher, Anja Seeliger.

Budući da za internetske časopise ne treba toliko financija i koordinacije koliko za papirnata izdanja, 2000. godine Anja Seeliger zajedno s kolegom Thierryjem Chervelom pokrenula je Perlentaucher (u prijevodu: lovac na bisere). Ime je indikativno za koncept koji su osmislili: časopis objavljuje sažetke tekstova iz njemačkih novina s područja književne kritike, kulturalnih studija i kulturne politike. Ovime se smanjuje "buka u komunikacijskom kanalu", odnosno uvodi red u kaotični sustav raznoraznih dnevnih, tjednih, mjesečnih izdanja s različitim rubrikama i informacijama koje je teško pronaći nakon što izdanje prestane biti aktualno. Čitatelj tako na jednom mjestu može naći sve relevantne komentare i novosti iz kulture, pretraživati ih po autorima, imenima koja se spominju, temama. Prednost je i u informativnosti članaka na stranici s obzirom na to da se ne objavljuju integralne verzije ponekad dosta dugačkih tekstova, nego se izdvaja ono najbitnije, a zainteresiranima se nudi link na punu verziju članka. Trenutno postoji online izdanje na njemačkom jeziku. Od prevođenja članaka na engleski i projekta Signandsight se odustalo zbog zahtjeva koji nisu mogli biti financijski kompenzirani. 

Time dolazimo i do pitanja koje ne zahtijeva manju kreativnost od osmišljavanja samog koncepta: kako dobiti novac za svoj posao? Perlentaucher koristi klasičan sustav naplaćivanja reklama koje se objavljuju na stranici. Osim toga, njihovi članci sami po sebi mogu funkcionirati kao reklame kada linkovi na cjelovite tekstove vode na plaćene sadržaje pa se i tu može nešto zaraditi. Ipak, kao što Anja Seeliger kaže, takav model poslovanja ne može vrijediti za svakoga, a i reklame se sve manje naplaćuju. Drugi vid financiranja koji je spomenula jest onaj koji primjenjuju neki francuski časopisi za kulturu, a temelji se na plaćanju pretplate za sadržaje. Pitanja publike na kraju predavanja ticala su se upravo ove teme i tada su se spomenuli i modeli poput crowdfundinga i traženja sredstava od države i različitih zaklada (Anja Seeliger kaže da su one švedske i nizozemske tome sklonije od drugih). Dakako, za ovakve su poduhvate potrebni strpljenje, ozbiljan pristup, energija, snalažljivost, optimizam, vrijeme... S obzirom na relativnu jednostavnost pokretanja projekta očekivalo bi se više časopisa o kulturi na internetu. Međutim, stanje se po ovom pitanju ne razlikuje osobito u Hrvatskoj i u ostatku europskih država. Osim egzistencijalnih problema koji se ne daju samo tako riješiti pisanjem o kulturi, Seeliger je kao razloge za pustoš na planu online kritike navela još neke elemente. Jedan od tih jest činjenica da knjige, glazbu, filmove možemo međusobno preporučivati i na društvenim mrežama. U tom slučaju prijatelji s Facebooka dođu nešto kao nelojalna konkurencija kritičarima. 

No, odmaknimo se zasad od toga što kritika može učiniti za nas i prijeđemo na ono što mi možemo učiniti za kritiku. Anja Seeliger postavila je pitanje - što napraviti a da kritika danas u svijetu kakav već jest bude nova, zanimljiva, privlačna? Jedan put prema rješenju je onaj prilagođavanja novim tehnologijama i iskorištavanju njihovih mogućnosti. Tablete, e-čitače, pametne telefone u ruke i dajmo se na razmišljanje. Osim mogućnosti koje nude po pitanju prezentacije sadržaja, tu je i olakšana mogućnost razmjene između zemalja i jezika. Ne treba posebno objašnjavati da je lakše pretraživati internet nego naći tiskano izdanje iz druge države na drugom jeziku. Anja Seeliger spomenula je nekoliko ilustrativnih primjera. Slovački Salon u izdanjima na engleskom i slovačkom jeziku je kao i Perlentaucher agregat eseja s naglaskom na sadržaj s područja središnje Europe. Eurozine s kojim surađuje i hrvatska Booksa je kulturni časopis koji pokriva teme iz čitave Europe objavljujući bilo originalne članke, bilo prijevode s linkovima na originalne tekstove svojih suradnika. Lyrikline je također njemački časopis za poeziju s međunarodnom aspiracijom - može ga se čitati na devet jezika, a pjesme sa svih strana svijeta prevedene su na barem jedan strani jezik, obično engleski. Ono što je specifično za ovu stranicu jest i to da daje audiozapis s autorovom recitacijom pjesme na materinjem jeziku. Pjesme su organizirane prema različitim parametrima - jeziku na kojem su napisane ili na koji su prevedene, temi, obliku, vrsti pjesme... U svakom slučaju, stranica nudi mnogo mogućnosti za pretraživanje recentne pjesničke produkcije jednog dijela svijeta, i to ne samo onog Zapadnog. Ono na što se fokusiraju svi ovi časopisi razmjena je iskustava i prezentiranje različitih pogleda na svijet iz različitih dijelova Europe i svijeta. 

Dakako, samo razgovori o problemima, najčešće onima financijske naravi, neće donijeti kritičarima, esejistima ili pjesnicima okućnicu iz snova ni vrtnog patuljka kakvog su oduvijek željeli. Anja Seeliger u ovom je predavanju podijelila svoje iskustvo u organizaciji kulturnih časopisa, ali i pokušala ohrabriti publiku da sama nešto napravi bez obzira na probleme koji postoje. Jer, kaže ona, budućnost je na Internetu, a za stvaranje sadržaja danas je potrebno mnogo manje nego prije. Treba se samo odvažiti i uložiti vrijeme. A možda i vjerovati u to da nas računica prema kojoj je vrijeme novac neće iznevjeriti. 

Tekst je nastao u sklopu neformalnog obrazovnog programa Kulturpunktova novinarska školicaSvijet umjetnosti, ciklus 2013-14, udruge Kurziv - Platforma za pitanja kulture, medija i društva.

Objavio/la antonija [at] kulturpunkt.hr 03.12.2013