MacGuffin | kulturpunkt

MacGuffin

Revno nas se izvještava o otvaranju i zatvaranju poglavlja u procesu pristupanja EU, no za ono što stoji iza svakog od njih...

Piše: Ante Jerić
  • A
  • +
  • -

Nova godina započela je pomorom ptica. Nije bilo jasno što ga je izazvalo. Sa strašću novine su nam prenosile najrazličitije teorije o uzroku makabrističkih prizora koji su se pojavljivali dan za danom diljem svijeta. Mogla su se čuti navještanja nadolazeće apokalipse modernih augura i racionalno prihvatljivija objašnjenja ornitologa. Novinari su se prigodno sjetili Hitchcocka. U njegovom filmu mirnu svakodnevnicu mještana pitoresknog Bodega Baya narušava pernata gamad koja ne ugiba pred njihovim očima nego terorizira čitavu ljudsku zajednicu naizgled ničim izazvanim napadima. Moguće je otkriti pravi razlog pomora ptica, ali to nije ono što većinu čitatelja novina zanima. Ritualno čitanje uz kavu motivirano je istom latentnom strašću za postojanjem priče koja se iz iščašene perspektive može primijetiti kod gledanja Hitchcockovih filmova. Strast omogućuje zaplet. Ovisnost o svakodnevnom priljevu informacija oblikuje sferu u kojoj nije najbitnije što pokreće zaplet neke priče, nego prosto postojanje zapleta. Na djelu je logika macguffina. Stvari koje su bitne mogu ostati skrivene ljudskom pogledu.

Pomor ptica mogao vas je čisto asocijativno podsjetiti na masovni pomor dupina koji je nedavno zabilježen duž talijanske obale. Radi se o, prema rezultatima istraživanja novinara Giannija Lannesa, posljedicama deponiranja neiskorištenih bombi iz Drugog svjetskog rata i vojne misije NATO-a prilikom bombardiranja Srbije prije deset godina. Koncentracija iperita i fosfora u vodi kraj Pesara je zastrašujuća, a – da bi sve bilo gore – bombe su podložne morskim strujama što ih čini pokretnim arsenalom smrti. Talijanske vlasti priznale su postojanje 6 zona u Jadranu gdje borbeni avioni NATO-a odlažu bombe i rakete koje nisu upotrebljene u misijama. Lannes ih je locirao 24 od Trsta do Otrantskih vrata od kojih nisu sve ograničene na međunarodni prostor. Ima ih i unutar teritorijalnih voda Hrvatske i Italije. Kako bi Hrvatska, kao ponosna članica Sjevernoatlantskog pakta, trebala gledati na to? Nije teško pretpostaviti koji uopće mogu biti strateški interesi NATO-a u Hrvatskoj. Ovo je samo jedan slučaj na koji možemo svrnuti pažnju i, ako već ništa drugo, priznati da nam država očito plaća nekakvu cijenu za vožnju u istom kupeu s ostatkom Europe. Zašto su naši političari, usta punih suverenosti, unisoni glede vanjske politike? Ne treba nam nikakav wikileak koji bi pokazao kako je naša euroatlantska integracija u najširem smislu skup fragilnih paktiranja s nekoliko velikih sila u kojem se nas – mislim, naravno, na vladajuće elite – ne pita puno. Je li strateški interes države prijeći preko ovakvih svinjarija na drugu  stranu dimne zavjese? Lako je reći ne, ali  je – proživljavajući zadnje dane recidiva alternative – još lakše reći da.

Praznike sam proveo u podmosorskom selu koje je se nalazi u velikim problemima. Za cestu Gata – Omiš po svoj prilici nikad ne biste čuli da je svakodnevno na Dobro jutro, Hrvatska ne spominju u kontekstu zatvorenih cesta. Da bi došli do 7 kilometara udaljenog Omiša na svoja radna mjesta, svi mještani sela koja gravitiraju ovom primorskom gradiću prisiljeni su putovati do dvadesetak kilometara udaljenog Splita i onda kružno još dvadesetak kilometara do Omiša da bi, kako vidite, stigli jako blizu točke s koje su krenuli. Sve bi to ljudi nekako podnijeli da znaju kad će njihova muka prestati. Ali avaj! Posao na obnovi derutne ceste dobila je osječka tvrtka koja je posao proslijedila svojim kooperantima čiji radnici navodno već dugo nisu dobili plaću pa se ne pojavljuju na poslu. Radove koji su stali erozija tla mogla bi u budućnosti znatno otežati. Gaćani krate dane pokušavajući objasniti kako netko može uskomešati njihove živote, poremetiti organizaciju prostora i vremena koja se desetljećima nije mijenjala, nizom sumnjivo sklopljenih poslova. Različiti ljudi u mjesnom kafiću, baš kao i u Hitchcockovom filmu, pričaju različite stvari. Cirkuliraju paralelno priče koje u razvijanju lajtmotiva korupcije sežu od suvislih do potpuno paranoidnih teorija zavjere. Ali tko bi ih krivio? Upalite li televiziju vidite da je na dijelu autoceste između Dugopolja i Ravče, da ne odemo predaleko od Gata, izgradnja dva sanitarna čvora plaćena 3,5 milijuna kuna, iako je u prvoj verziji troškovnika navedeno da se ukupni troškovi za gradnju tih dvaju wc-a 576 900 kuna. Najbolje od svega je što još nisu u funkciji. Tu priča ne staje. Daljne praćenje spirale koju obilježava konjunktura građevine i korupcije vodi nas sve do ljudi na najvišim državničkim funkcijama. Određivanje za ili protiv euroatlantskih integracija nema smisla bez skice društvenog konteksta. Zar nije lako iz ove pozicije povjerovati u izlazak iz entropijskog ropstva? Europa te, makar u tranzicijskom kolektivnom imaginariju, tjera da poštuješ određene standarde. Moramo postati američko smetlište, moramo organizirati školstvo prema modelu skrojenom u Bruxellesu, moramo otvoriti prostor krupnim kapitalistima da što lakše ostvaruju profit i otpuštaju ljude s posla. S obzirom na način organizacije života u društvu i pitanje raspodjele moći kojoj on daje okvir bolje je da Hrvatska uđe u Europsku uniju. Zašto je svakoj domaćoj vladi to ograničavanje svoje vlasti ipak u interesu? Jer sprečavanje ekonomskog kraha države u kojoj živimo nije u rukama elite koja njome vlada. Sve što hrvatske vlade drži na vlasti je smisaoni okvir kojeg predstavlja europska legitimacija jer joj, budimo realni, nikakva druga nije preostala. "Slobodna, neovisna, demokratska" Hrvatska, osim nominalno, ne postoji. Ona je kao Sveto Rimsko Carstvo, koje, ako se sjećate satova povijesti, nije bilo ni sveto ni rimsko ni carstvo.

Što nas čeka u budućnosti? Žrvanj života u kapitalizmu za većinu uključujući, da suzim značenje ovog "nas" iz prethodne rečenice, poštenu inteligenciju koja će životariti u NGO sektoru i – kako vrijeme bude prolazilo – anarhistička, komunistička ili socijalistička uvjerenja zamijeniti liberalno humanističkim. Tako nastaje kastrirana savjest građanskog društva. Stvar je samo u tome što se to neće dogoditi. To se, što je jedina stvar koju treba zapamtiti, već dogodilo. (Može jedino propasti ako Europska unija ne bude održiva pa diljem kontinenta ojačaju simpatije prema mrkim lokalnim ljubiteljima sira i vrhnja.) Zabrinutost oko ritma zatvaranja i otvaranja pretpristupnih pregovora samo je sredstvo koje pokreće priču o Hrvatskoj dalje. Daje okvir svima nama unutar kojeg se život čini podnošljivijim jer se nešto čeka. A svi znamo da sutra neće donijeti ništa novo. Kako podnijeti činjenicu da smo kulisa beckettovske predstave? Sve što nam treba je simulakrum izbora. Izbori između ljevice i desnice postaju surogat za odlučivanje. Sve to sasvim odgovara shvaćanju politike aktualnog zagrebačkog gradonačelnika koji je rekao da se građane pita za mišljenje svake četiri godine. Zapravo nije čak ni tada. Demokracija je ritualno ubacivanje listića u glasačku kutiju, a ne praksa koja bi mogla utjecati na funkcioniranje organa vlasti. S tim se lakše pomiriti nego što se čini. Direktna demokracije nosi pritisak odgovornosti koji nije za svakoga. Za minimum dostojanstva koje život čini podnošljivim dovoljan je privid odgovornosti. Privid da sami odlučujemo. Privid vlastitog glasa. Imitacije života omogućuju da medijska reprezentacija zbilje u tranzicijskom društvu bude jedan veliki macguffin. Kad morska plima izbaci lešine dupina na našu stranu obale pravedno će tražiti krivce oni koji ne shvaćaju da Hitchcock nikad nije snimio film o pticama.

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 17.01.2011