Male zemlje za velike tehnologije | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Male zemlje za velike tehnologije

Kustosice Device_arta ističu da bi više novaca za produkciju radova koji se bave novim tehnologijama osiguralo kvalitetniju scenu.

Razgovarala: Dea Vidović

Ovogodišnji, treći po redu Device_art odvodi nas u Japan, zemlju tehnološkog obilja. O stanju na svjetskoj Device art sceni razgovarali smo s kustosicama udruge KONTEJNER - biro suvremene umjetničke prakse, Olgom Majcen Linn i Sunčicom Ostoić

 

KP: Ovogodišnji, treći po redu festival Device_art posvećen je Japanu i japanskoj inačici manifestacije. Možete li navesti specifičnosti japanskog device_arta?

KONTEJNER: Japanski Device Art su kao umjetnički pravac teoretski osmislili teoretičarka Machiko Kusahara i doktor elektrotehnike Hiroo Iwata. Oni su, kao i mi, pošli od domaće umjetnosti vezane uz nove tehnologije i uočili su jedan pravac kao tipičan za Japan. Tu je umjetnost karakteriziralo da je dijelom igračka, dijelom skulptura, a dijelom produkt.

Tri osnovne karakteristike su činjenica da je mehanizam istovremeno i tema radova, da su vrlo često zaigrani, te zbog svog sofisticiranog dizajna ponekad postaju komercijalni proizvodi. Osim toga oni se baziraju na tradiciji, jer su za Japan uvijek bili važni materijali i alati koji su izazivali divljenje. U njihovoj kulturi modernistička paradigma umjetnosti je relativno kasno usvojena tako da na neki način imaju fleksibilniju definiciju umjetnosti i danas. Nekad su u umjetnost ulazile i ikebana, uzgajanje vrtova, čajna ceremonija, a suvremena inačica toga je device art. Iz toga proizlazi i tehnopozitivizam, jer se kod njih tehnologija tradicionalno upotrebljavala prvenstveno u svakodnevnici i za zabavu. Nisu se bavili njezinom destruktivnom stranom. Device Art se stoga bavi odnosnom umjetnosti, popularne kulture, dizajna, tehnologije, zabave, komercijaliziranja produkata, provocirajući naše Zapadnjačko shvaćanje umjetnosti.

 

KP: Možete li izdvojiti neke projekte koje smatrate iznimno važnima i za koje očekujete da bi mogli utjecati na daljnji razvoj ovog umjetničkog pravca?

KONTEJNER: Vrhunac našeg festivala definitivno je koncert japanske zvijezde Maywa Denki. To je umjetnička tvrtka, koja svoje kreacije zove proizvodima, te sve svoje prezentacije, bilo da se radilo o koncertu, performansu ili izložbi naziva demonstracijama produkata. Korporativna logika koju Maywa Denki usvaja izravno ironizira kapitalistički način poimanja svijeta, tematizira ulogu umjetnika i odnos tehnologije i društva. Umjetnička jedinica Maywa Denki, kako se nazivaju, je par excellance primjer spoja zabave i umjetnosti. Njihov predsjednik Novmichi Tosa, je istodobno umjetnik ali i zabavljač. Ta činjenica zbunjuje mnoge njegove kolege ali i kritičare sa Zapada. To je sukob zapadnjačkog koncepta „ozbiljne“ umjetnosti i zaigranosti Istoka koja se tumači kao pomanjkanje kritičnosti, što je predrasuda.

Riječ je o luckastom, duhovitom koncertu koji se sastoji od „besmislenih“ strojeva - glazbenih  instrumenata i napravica koje sami izrađuju. Koncert se odvija 26. 10. u klubu Močvara i bit će spektakularan, jer Maywa Denki uz četiri ljudska člana benda dovodi još desetak robotičkih članova. Primjerice glavna pjevačica benda je pola robotica a pola gajde.

Uz to smatramo da bi zanimljiv publici mogao biti rad Hirooa Iwate, koji istražuje haptička sučelja. On će prezentirati Simulator hrane koji se bavi taktilnim osjetima na jeziku i u ustima. Simulator je sprava koja se stavi u usta i kada upišete primjerice grah sa zeljem dobit ćete osjećaj tekućeg, oblog, hrskavog, mekog te će se na taj način stvoriti preduvjeti u vašim ustima za jačinu ugriza.  

Uz ove radove istaknula bih također zanimljivo audio sučelje So Kanna koji će imati prezentaciju svog rada na otvaranju, a koji je vrlo osebujno dizajnirao device za kućnu upotrebu za đemanje. Od udomaćenih umjetnika William Linn će predstaviti „tjelesnu“ verziju kultne igrice Pong, a zanimljiv je i rad Margarete Lekić koja je izradile apsurdne ready-made objekte od predmeta koje je našla u svojoj ladici, kao i rad Martine Mezak koja zvuk pretvara u svjetlost. Nikako ne treba propustiti audiovizualni performans Mihe Ciglara i Nike Autor koji će povezani strujom koristiti okrugli akvarij za ribice i sapunicu.

Treba napomenuti da je jedna izložba u Dvorani Jedinstvo Zagrebačkog centra za nezavisnu kulturu i mlade a druga u Galeriji Nano. Jedinstvo ćemo napuniti interaktivnim instalacijama, a u Nanu ćemo prikazati zabavne, uvrnute i duhovite naprave – od usb-psa koji radi trbušnjake do interaktivnih očiju.

 

KP: U usporedbi s hrvatskom možete li navesti sličnosti odnosno razlike između hrvatske i japanske scene?

KONTEJNER: Hrvatska scena radi umjetnost u sprezi s tehnologijama povremeno, uz časne izuzetke poput Ivana Marušića Klifa, i to je prva i najbitnija razlika. Japanska tehnološka i znanstvena scena je mnogo razvijenija i mnogo više novaca se kreće oko nje. Svi u svijetu su čuli za Sony, Panasonic, Hondu, Nintendo, a malo tko je čuo za Končar. Sve te tvrtke koje proizvode tehnološku opremu za čitav svijet također investiraju u umjetnike, koji onda imaju priliku raditi s njihovim tehnološkim timovima na primjerice robotima. Nedavno smo mogli pročitati članak u Leonardu o plaštu nevidljivosti koji su Japanski umjetnici i znanstvenici realizirali, a koji koristi mikrosfere koje su u stanju reflektirati pod kutem od 180 stupnjeva. To što oni rade kod nas spada u domenu science fictiona.

 

KP: Do sada su održana tri festivala Device_art, od kojih je prvo izdanje bilo 2004. Promatrajući device_art scenu u Hrvatskoj u posljednjih pet godina možete li opisati promjene koje su se dogodile? U kojem pravcu teče razvoj scene? Osjećate li napredak? Koje biste utjecaje izdvojili kao ključne?

KONTEJNER: Mislimo da je to prekratko vrijeme za registrirati promjenu, ali možemo zamijetiti jedan mali pomak u količini interesa. Kontejnerov Device_art je postigao vidljivost na sceni, pa umjetnici s idejama mogu uvijek na vrijeme reagirati na natječaj. Također vrlo je bitan T-HT natječaj u suradnji s Muzejom suvremene umjetnosti. Kada bi bilo više novaca za produkciju takvih, u načelu skupih radova i scena bi nam bila bolja i kontinuirano bi se producirali takvi radovi.

Za hrvatski device art možemo reći da je uvijek koncept izvan tehnologije i bitniji od tehnologije, vrlo su često ti radovi napravljeni od nađenog i nemaju uglačanu estetiku japanskog device arta. S druge strane često se nadovezuju na europsku tradiciju od Dade, preko francuskog Novog realizma (Jean Tingely), do Fluxusa sa svojim apsurdističkim konceptima vezanim uz stroj.  Druga tradicija na koju  se vežu je ona novih tendencija s autorima koji su radili računalne lumino plastike.

 

KP: Osim hrvatske, kontinuirano pratite i slovensku device_art scenu. U kojoj mjeri su ove dvije scene podudarne te postoje li neki oblici suradnje ili razmjene među autorima?

KONTEJNER: Slovenska scena se razlikuje u smislu kontinuiteta. Oni umjetnici s kojima smo surađivali na prvom device artu, s njima surađujemo i danas. To su umjetnici koji kontinuirano rade takvu umjetnost. Platforma za podršku tamo je stvarana od 90ih – Ljudmila, Galerija Kapelica… Umjetnici vrlo često dolaze iz domene zvuka, dosta ih se bavi ekologijom i u smislu informacijskog i u smislu tehnološkog. Tu je i internacionalno poznat umjetnik Marko Peljhan koji ima veliki ugled na novomedijskoj umjetničkoj sceni a njegov projekt Makrolab je izlagan diljem svijeta. Što se tiče suradnje ona se trenutno odvija većinom između kustosa.

 

KP: Koje biste zemlje, pored do sada predstavljenih Slovenije, Hrvatske, SAD-a i ovogodišnjeg Japana, izdvojili kao bitne i one na koje bi bilo nužno obratiti pažnju?

KONTEJNER: Japan i Kalifornija su definitivno najzanimljivije u smislu živosti scene, a u Europi su to zemlje koje imaju neki vid podrške za takvu umjetnost bilo da se radi o festivalima poput Ars Electronice u Austriji, Transmediale u Njemačkoj, Deaf-a u Nizozemskoj ili institutima poput V2. U takvim se zemljama onda može razviti scena. Sve ostalo su individualna i sporadična umjetnička nastojanja, koja mogu rezultirati i remek djelima, ali i dalje su to pojedinačni uspjesi. Tako primjerice nećemo reći za Australiju da ima razvijenu novomedijsku scenu iako se mogu pohvaliti umjetnikom poput Stelarca.

 

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 19.10.2009