Malo kutinsko čudo | kulturpunkt

Malo kutinsko čudo

S Nikolinom Majdak razgovarali smo o djelovanju Nezavisnog teatra Barake i počecima kultnog kutinskog alternativnog kluba.

Razgovarala: Matija Mrakovčić

KP: Kada si i na koji način počela sudjelovati na kutinskoj nezavisnoj sceni?

N.M.: Pred kraj srednje škole, 1996. ili 1997, počela sam aktivnije biti dio DIY scene u Hrvatskoj, uradi-sam-anarho-pank scene, koja se tada ubrzano razvijala. Manje-više smo komunicirali preko fanzina i pisama. Tada je u Kutini već sviralo nekoliko bendova, od starijih npr. Delirium tremens, Butcher's bill, Rope, izlazio je prvi kutinski fanzin Adijo pamet, a već je bio u nastanku i fanzin Ponos provincije. Povezali smo se s tom ekipom i tada je nastala Baraka, jedna drvena radnička baraka koju smo dobili na korištenje, daleko od centra grada, a blizu tvornice. Tamo smo počeli stvarati neku aktivniju scenu koja je mogla rasti i graditi se - postojao je prostor za probe bendova, prostor za koncerte, te iznad svega za druženje i okupljanje. Počeli smo organizirati koncerte bendova iz drugih gradova i čak drugih zemalja. Nekako se scena zgusnula, više je ljudi došlo u kontakt, stvorili su se neki novi bendovi, neke nove priče, i počeli su još aktivnije izlaziti neki drugi fanzini.


KP: Kako se razvijala priča oko Barake?

N.M.: Počeli smo organizirati koncerte i kako u to vrijeme u Hrvatskoj nisu postojali prostori poput Barake, kutinska je scena rasla i jačala. Tih godina dogodilo se nekoliko koncerata u Ivanić Gradu u vatrogasnom domu, i to je bilo otprilike to u ovom dijelu Hrvatske. Postojao je Monteparadiso u Puli koji je bio trodnevni ljetni festival, a nisam sigurna što se događalo u Dalmaciji jer nam je taj kraj bio tada nepristupačan. Na svaki događaj koji smo organizirali dolazili bi ljudi iz cijele Hrvatske tako da si mogao jednog petka navečer sresti ljude iz Slavonskog broda, ljude iz Rijeke, Pule i naravno iz Zagreba. Bilo je to jako lijepo mjesto za razmjenu čega god ti srce poželi. Baraka je zaista bila jedini takav prostor u ovom dijelu zemlje. Svirali su tu mnogi bendovi koji su kasnije postali dosta poznati u punk krugovima poput divnog koncerta brazilaca Ratos de porao. Od kutinskih bendova tada su svirali Kurac od ovce, Razlog za, Bakanali, Kruz C, 411...

Također, u Kutini smo imali i DIY distribuciju ploča, cd-a, fanzina, bedževa, prišivaka, majica... Sve je zapravo počivalo na principu komunikacije i razmjene, sve smo radili sami, sami smo čistili, opremali, oslikavali Baraku, svirali, učili svirati, učili druge svirati, fotokopirali i dizajnirali fanzine, sve po istoj filozofiji.


KP: Kakav je bio odnos Barake i Kulturnog centra mladih?

N.M.: Ne znam kako je tekla cijela procedura oko Barake, ali znam da se Kulturni centar mladih puno založio za nas i mnogo nam pomogao, sve je to išlo preko Kulturnog centra. KCM je bila udruga koju je vodio Andrija Rudić, tada sam ga zvala mladi entuzijast jer je mnogo toga pokrenuo u Kutini. I prije pokretanja Barake, on se zaista trudio dovesti u Kutinu nešto alternativno i kulturno, od bendova nadalje. Na radiju Moslavina vodio je emisiju koja se zvala Nemoj sjesti i koju sam kao klinka rado slušala, a ponekad po prvi puta u njoj čula i neobičnu, dotad neotkrivenu riječ, kao na primjer squat. A mi smo jednostavno bili banda koja je potom došla u Baraku i radila svoj program. KCM nije nikada imao upliva u program Barake, nikada se nije miješao u njega. S Andrijom smo se viđali i znali smo ga pitati za pomoć u svakom slučaju, ali on je, čini mi se, više išao u institucionalnom smjeru. Stvorio je u centru grada, u zgradi Narodnog veleučilišta, klub Arkus koji je trebao biti alternativni klub, no koji se nekako brzo ugasio. 

La Kurtizana, Dijon, 2001.


KP: Bila si aktivna na fanzinskoj sceni. O kakvom se časopisu radilo?

N.M.: U to sam doba s prijateljicom Anom Malačić pokrenula fanzin koji je prva dva ili tri broja izlazio na engleskom jeziku. Zvao se Unmasked creeper, a
na hrvatskom Raskrinkani dopuz. U to je doba izlazio još i Baja batak, recimo filozofsko-umjetnički orijentiran fanzin.

S obzirom da je naš fanzin bio na engleskom, slali smo ga po cijelom svijetu, tada smo imali mnogo pen-friendsa, prijatelja s kojima smo se dopisivali, od Novog Zelanda do Brazila, a neki su kontakti ostali aktualni do današnjeg dana. Tada nije bilo nevjerovatno otići u Norvešku jer tamo poznaješ nekoga kome si poslao fanzin, a on je tebi poslao svoj, pa ostaneš tjedan-dva i prikupiš ogromnu količinu informacija, impresija i naravno časopisa.

Osnovna razlika između Unmasked creeper-a i ostalih fanzina bila je prvenstveno u tome što se UC nije bazirao ni na čemu posebnom, imale smo teme o svačemu po malo, ali su tekstovi bili nekako osobniji, sadržavali su impresije svega živog - od nekakvih promišljanja o svakodnevnici do putopisa, recenzija događanja, socijalno angažiranih i političkih tekstova. Mnogi su nam ljudi također davali svoje doprinose.

Nezavisni teatar Barake, Koper


KP: Osim na fanzinskoj sceni, bila si aktivna i u glazbenim vodama, točnije svirala si u jedinom kutinskom ženskom bendu.

N.M.: Otprilike 1999. nas četiri cure, Marija Tokić, Lana Vučinić, Ana Malačić i ja osnovale smo punk bend koji se zvao La Kurtizana. Učile smo svirati na licu mjesta, ni jedna od nas nije svirala ni jedan instrument prije osnivanja benda. Svaki smo dan učile i kad smo došle do određene razine koja nije bila zavidna, ali je bila dovoljna da izrazi tu našu energiju i želju da na aktivan način budemo dio scene, počele smo nastupati. U to vrijeme postojao je kao ženski punk bend još samo Schizoid wiklers u Zagrebu. Nažalost, ne postoje baš dobre cjelovite snimke La Kurtizane, samo neki iscječci live nastupa. Dosta smo i putovale, išle smo na turneju sa zagrebačkim bendom AK-47 u u Francusku, Njemačku, Belgiju, Nizozemsku, bile smo po Mađarskoj, Srbiji i puno po Hrvatskoj. 

Tu smo ubacile i Nezavisni teatar Barake tako da smo na tu turneju išli s njim i dva benda. Dolazili bi u sulude situacije gdje bi npr. u nekom skvotu u Belgiji, pred brdom puno starijih pankera, prvo održali performans pa bi bila svirka. Dosta je to bilo šokantno, ljudima je to bilo smiješno i zabavno, no svi su uvijek sudjelovali u performansima, što je bilo super. Zamisli, pedesetak pankera puca iz kartonskih pušaka, kakav prizor, inscenirali smo nekakvu dječju igru pred pank kocert što nije bilo nimalo uobičajeno za takav tip događanja. 

Bend je postojao nekoliko godina, ali smo se razišle u tom nekom umjetničkom pogledu, pa smo odlučile i završiti s bendovskom pričom. No i danas smo dobre prijateljice. Recimo, Lana Vučinić još uvijek svira, uvijek je najviše vježbala od svih nas, a danas je već prava "profesionalka" i svira u nekoliko bendova, donedavno u bendovima Equal i Amok, a sada u Sentence i Ponor.


KP: Kako je došlo do osnivanja Nezavisnog teatra Barake? 

N.M.: Osim koncerata, silom smo htjeli organizirati u Baraci nekakva drugačija događanja, pa smo još prije osnivanja Teatra osmišljavali i organizirali nekakve smiješne zabave gdje smo imitirali u to doba popularne glupe bendove, poput onih pet djevojaka iz Velike Britanije, kako li su se zvale... ili na primjer imali izbore za Miss Barake koji su naravno bili živa lakrdija i sprdnja s popularnim promoviranjem ideja "ljepote". Osim toga, organizirali smo (kontra)kulturne večeri gdje smo, između ostalog, radili npr. izložbu kiča odnosno promovirali cijelu tu senzaciju kiča. Na takva je događanja došlo dosta ljudi koji nikada nisu bili u Baraci. U sklopu tih događanja, jedne smo večeri odlučili napravili performans i to je bio prvi performans Nezavisnog teatra Barake, kako se teatar kasnije nazvao. Performans se zvao Četiri jahača apokalipse, bio je podosta djetinje naivan, bili smo svi obučeni u crno i bijeli u faci, sada mi je to sve jako smiješno i slatko. Nakon toga, odlučili smo da se i dalje želimo baviti teatrom i tim načinom izraza. Te smo godine nastupili na FAKI-ju.

Miss Barake, 1998.

 

Nakon toga, nastavili smo raditi performanse, ali smo se već svi manje-više preselili pa je baza NTB-a postala Zagreb. U Kutini smo s vremena na vrijeme radili performanse, tamo smo vježbali, uglavnom vikendima, kasnije sve manje. Radili smo nešto čega u Kutini sigurno nije bilo, u Kutinu bi u to vrijeme kazališna predstava došla jednom u tri mjeseca u prostor staroga kina, a ovakva vrsta kazališta se sigurno nije nikada vidjela. Bilo je to kao malo kutinsko čudo.

Imali smo jedan performans na parkingu knjižnice, postavili smo kauče i fotelje tamo i puštali audio zapise nekih ljudi iz Kutine koje smo snimali. Sve je to bilo za Kutinu zaista neobično i mislim da ljudi nisu znali što da misle kad su to vidjeli. Inače smo bili stacionirani u Baraci, ali kao kazalište nismo napravili puno predstava tamo. Većinom smo ipak radili u Zagrebu i najviše na alternativnim kazališnim festivalima, na primjer u Osijeku, Kninu, ne znam ni sama više gdje. U Kutini su predstave bile dosta posjećene, bile su rijetke pa smo se trudili da kad nešto radimo pozovemo što više ljudi, tako to i danas funkcionira, nekog sretneš na ulici, kažeš mu daj dođi vidjeti što radimo, pa taj zaista dođe i povede još nekoliko prijatelja. 


KP: Kako se mijenjao rad u Nezavisnom teatru Barake, kako se sam teatar mijenjao?

N.M.: NTB se jako mijenjao, s vremenom je dobio dosta likovnog utjecaja jer je Marko Tokić u to vrijeme bio slikar. Ja sam se više bavila kazališnom vrstom razmišljanja, pa smo to isprepleli, radili smo dosta instalacija u prostoru, performanse likovne naravi, a imali smo i razne filozofske pretenzije. Osim Marka i mene, u kazalištu su djelovale i Lana, Ana i Marija, a po potrebi smo dovlačili i ekipu iz bendova i "sa scene". 

Jedno smo vrijeme dosta uplivali u filozofiju, to je bilo Markovo maslo, on je danas doktor filozofije. Sjećam se jedne od predstava kojima smo bili zadovoljniji. Zvala se Zenonova aporija, tematizirala je cijelu priču oko Zenona, kornjače, brzine. Nezavisni teatar Barake bavio se isključivo neverbalnim kazalištem, verbalnih dijelova je bilo malo, nekad su to bila čitanja poezije ili nekog teksta, ali rijetko smo imali dijaloge ili konverzacije na sceni. 

Nezavisni teatar Barake, Mađarska


KP: Jeste li kao stalni članovi Teatra bili kazališno obrazovani ili ste svi bili amateri?

N.M.: Počevši se baviti kazalištem, svi smo počeli od nule. Nismo bili ni na koji način obaviješteni ni obrazovani o tome. To je bio početak takav kakav jest i od kojeg smo mi, na kraju krajeva, i napredovali. Kad smo počinjali nismo znali ništa, nismo znali ni pasti na sceni, razbila bih se dvadeset puta dok nisam skužila kako pasti mekano. Drugi su ljudi išli na radionice, mi u Kutini nismo imali nikakve prilike za tako nešto. Da ne spominjem da nije bilo Interneta (bar ne u našem dosegu). Sve smo sami radili, za sve što neki ljudi nauče za pet minuta na nekoj radionici, mi smo radili tjednima, a da bismo konačno došli do (is)toga. Naprimjer, dugo smo istraživali kako neke stvari izvesti ili napraviti s manje dramatičnosti i teatralnosti. Zato su naši prvi nastupi i bili dramatični i teatralni, odnosno prošli smo zaista kroz sve faze razvoja nas kao glumaca i izvođača i sve faze teatra od početničkog do onog malo razvijenijeg. Nalazili smo svoj jezik i možda je šteta što smo prestali s radom jer bi možda do danas i ispalo nešto čudno dobro iz svega toga.

Nezavisni teatar Barake, FAKI 2001.


KP: Kojih se performansa Nezavisnog teatra Barake najbolje sjećaš?

N.M.: Sami smo radili kostime, neki put je pravljenje kostima za naše predstave bila predstava sama. Sjećam se nastupa u Močvari koji se sastojao samo u tome da se stvara kostim na pozornici. Neko smo se vrijeme bavili shizofrenijom, psihičkom bolesti kao takvom, s tom smo predstavom išli na turneju po Belgiji i Francuskoj. Poveznica između kartonskih pištolja i shizofrenije bila je rat, bilo mi je to jako zanimljivo prvenstveno zato jer su ljudi sudjelovali u tome, odrasli su se ljudi igrali kartonima, što je bilo neobično jer uglavnom uvijek kad tražiš od ljudi da sudjeluju, osjetiš taj neki zid. Odjedanput tog zida nema, svi su uključeni. Iako tad još nisam eksperimentirala s uličnim kazalištem i interaktivnom publikom, znam da se tada u meni počeo razvijati taj neki osjećaj za direktnu komunikaciju s publikom i zanimanje za takvu vrstu kazališnog odnosa, kojom se uostalom bavim i danas.

Žao mi je da nemamo puno zapisa o tim predstavama, imali smo skice i koncepte, ali sve je to bačeno.

Moram spomenuti predstavu koja je bila među posljednjima ili čak posljednja. Zvala se Rana na duši i izveli smo ju u Attacku u sklopu jednog FAKI-ja. Napravili smo kazališnu instalaciju s tri crne sobe koje smo sami izradili od vreća za smeće i na svakoj je sobi bila jedna rupica. U svakoj je prostoriji bio jedan izvođač koji je bio jedan na jedan s gledateljem koji je gledao kroz rupicu. Svojevrstan peep-show. Taj nam je performans bio dosta značajan jer je bio drugačiji od svega što smo radili do tada, a i fizički smo bili odvojeni. Imala sam prostoriju sama za sebe, u drugoj je bio Marko, a u trećoj Sunčica Remenar i Alen Ptičar koji su zajednički radili. To je na neki način bilo odvajanje mene i Marka -  da svatko radi samostalno i ima svoju slobodu u svojoj sobici, ali je također postojao i neki strah kako ćemo to izvesti. Baš je to put kojim bih ja htjela nastaviti da smo ostali zajedno.

Taj mi je performans izvođački bio jako zanimljiv i uzbudljiv i cijela mi je stvar bila jako značajna. Odgovarala je jednoj rečenici iz Nabokovljeve knjige, "Svakom egzibicionistu odgovara jedan voajer i obrnuto, svakom voajeru odgovara jedan egzibicionist", oko koje je taj performans i nastao. Sjećam se dobro tog osjećaja da netko jest tu, ali ga ti ne vidiš. Mnogo sam puta morala ponoviti jednu svoju etidu jer je publike bilo mnogo, kao da u jednom danu doživiš deset izvedbi predstave.

Nezavisni teatar Barake, turneja


KP: Zašto je Nezavisni teatar Barake prestao s radom, kad ste izmještanjem iz Kutine i dalje dobro surađivali?

N.M.: Nismo nastavili rad iz jednostavnog razloga. Svi smo se zainteresirali za neke nove stvari, a vremena za NTB jednostavno je nestalo. U Kutinu smo se prestali vraćati oko 2003, a NTB je nakon toga djelovao još neko vrijeme. Službeno smo do 2004. djelovali. U to smo se vrijeme počeli baviti žongliranjem i cirkuskim vještinama pa smo se odvojili, svatko za svojim interesom, radili smo sve više cirkuske svaštarije tako da jesmo nastavili djelovati, ali u nekom drugom smjeru i ne pod tim imenom.

Razlog Za, Organizirani kaos IX, 2004.


KP: Kako je funkcionirala kutinska nezavisna scena krajem devedestih i početkom dvijetisućitih? 

N.M.: Cijela ta scena u Kutini nije išla preko udruga nego su ju gurali pojedinci okupljeni u Baraci, glazbeni i kazališni entuzijasti, koji su se povezivali s pojedincima, ali i udrugama izvan Kutine. Baraka je bila specifična kao prostor, bila je otvorena svima, bilo tko je mogao raditi koncert, netko od nas ili netko izvana. Zimi je tamo bilo užasno hladno, ljeti strašno vruće, kao i u svim takvim prostorima. Idealan prostor u proljeće i jesen kada ionako nitko ne želi biti unutra u zatvorenom. U srži Barake bilo je nekih dvadesetak ljudi krajem 90-ih, no kroz nekih pet, šest, sedam godina ljudi koji su u Baraci radili i živjeli prestali su dolaziti u Kutinu. No, onda su neki mlađi ljudi preuzeli inicijativu i Baraka je nastavila živjeti. Ne znam kako je danas tamo, nemam nikakve veze s tim.

Kutina je mali grad i tamo se nemaš gdje sastajati i biti osim u kafićima, i mislim da bi nam život tamo bio pakao da se nije dogodila Baraka. U sivom i zagađenom gradu, pesimističnom nakon rata, odjednom se dogodila cijela ta stvar koja ti je omogućila da budeš lud, slobodan i glasan. Dok je tu bila Baraka, znala bi doći i šminkerska ekipa, ljudi iz potpuno druge supkulture, došli bi na tvoj koncert da te podrže i vide, ili ne bi ničega bilo u gradu, pa bi cijela ta ekipa došla na punk koncert, što je bilo sasvim suludo, vidjeti dvije potpuno suprotne grupe ljudi koji se druže i zajedno uživaju.

Objavio/la matija [at] kulturpunkt.hr 17.10.2013